|
|
|
SILOVIT ZAMAH U IZRIČAJU BIĆA  | Milica Jeftimijević Lilić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn - ilijasaula@art
SILOVIT ZAMAH U IZRIČAJU BIĆA Tvoja pesma! U boji mlade kajsije Obojila sivo more, (Lidija Jovanović) Mr Milica Jeftimijević Lilić
Da li se poezija sudbinski oglašava u pojedincu ili je okolnosti prizovu? Teško da se može naći precizan odgovor. Ono što je sigurno jeste da, „udar nađe iskru u kamenu/ bez njega bi u kam očajala“, kako je davno uočio najveći srpski pesnik Njegoš, apostrofirajući uticaj spoljašnjih okolnosti na čoveka koji u sebi već nosi stvaralački potencijal. Zbirka Lidije Jovanović, Jutro se o ljubav spotaklo, iako je naslov prilično neobičan za zbirku, (po formalistima, oneobičavanje je jedan od važnih stvaralačkih postupaka) potvrđuje upravo takav sticaj okolnosti. Trenutak kad se „spotaknemo“ o ljubav, ili neku drugu prepreku koja nas suoči sa samima sobom, sa našim potencijalima koji čekaju da budu formulisani i opredmećeni. A onda krene bujica, sve one klice koje su tiho bujale i sazrevala pohrle da iskažu biće, da ogole dušu, da konkretizuju misaone kapacitete, da se kristalizuju u smisao, slike, lepotu, pobunu ili jauk. Sve to pod uticajem snažnog naboja i trenutnih „udara“ odjeknulo je u pesamama koje čine ovu kompaktnu zbirku nastalu iz nužnosti da autorka “ispriča“ svoju „priču“, da zastane i isplače se, jer samo u prihvatanju poraza leži obnova, ustajanje sa većom snagom i upornošću: Sve se u tvojoj prirodi budi,shvatiš da velika je ljubavKad kažeš to je samo ono našeBog je jedan, neka On sudi!I onda, odjednom...Novo se jutro probudilo jeste!Ljubav miriše na lavande poljaOvaj dan blagu nežnost ište! „Ono naše, Bog je jedan / neka on sudi.“ U ovom kratkom insertu iz prve pesme u knjizi, uočavamo nekoliko momenata, novo jutro je oličenje novog iskustva, novih mogućnosti i nove nade, a pominjanje Boga i njegovog suda, znak je pomirenosti sa višom pravdom i istinom, suočavanje lirske junakinje sa okolnostima i doživljaj smirenosti koju je donela pesma koja je „blaga nežnost“. Unutarnji život se odjednom preobrazio kroz stvaralački proces. Sva nezadovoljstva i dileme podstaknute životnim dramama, bivaju stišane, njima se ovladava na najlepši mogući način, duhovnošću i poimanjem suštine bitisanja u čijem središtu je On koji i sudi i nagrađuje. Ova poezija je izraz takve nagrade, jer se “spoticanjem“ palo u središte sebe, svog dara, uma i karaktera koji je borben i tvorački:Jasno je u pesmi svimaMoje suze, baš moje!Na onaj kamen u moru kaplju...Što na sred pesme ga imaPadaju dugo i tihoDa ga nikadau vremenune izbaci plima.Jaka autorska svest progovara iz navedenih stihova. Zrelo sučavanje sa sobom donosi rasterećenje, mogućnost za izričaj, za kritički pogled i na sebe i svet, za spremnost ka preobražavanju i uspinjanju iz krša pokidnaog sopstva koje se povijalo pod teretom nepravdi, sudara sa okrutnim silama moći. Okretanje ka onom uzvišenom donosi izvesnost da obožen čovek nije ni bespomoćan ni sam, da ima pouzdanje u brižnim očima koje sve vide:Moj je AnđeoOblaku sjajno SunceVečan u vremenima.Kiša žednim zumbulimaNa jutarnjim oknimaKad rosni zaliče na slepe oči.Vodič duše podnebesima.Moj je AnđeoMelem za ljute raneŠto liče na ubode osa.Da otrove spere, rastoči.Da kuću drži otvorenuVrlu,radosnustamenu.Poezija koju susrećemo u prvencu Lidije Jovanović, po ekstatičnosti i dubini misaonosti, dolazi kao katarza, kao rasterećenje iz duševne i duhovne teskobe koju je uslovilo pomno posmatranje života i vremena u kojem smo. Svi društveni sunovrati, erozija morala, odsustvo smisla u opštem i ličnom postojanju, poetesu su usmerili ka višem smislu, ka božanskom i ka razumevanju da se poezijom može uticati na druge, da ona može biti putokaz za izlazak iz bespuća u koje se tone.Reče mi budno novo jutro:"Ko se o ljubav spotaknuo nijeŽivot mu slomljeni kaleidoskop...Crnog trnja isprepletan snop!Sve se prima, iznutra i spoljakada je Ljubav, oduvekJednoga volja.“ Sposobnost uopštavanja životne građe i podizanje na nivo univerzalnosti, zavičajnu tragiku Lidije Jovanović izmešta iz prostora i vremena, ali sa jasnim naznakama, seobe, božur, kamen, te se tako svi koji širom sveta imaju istu sudbinu mogu prepoznati u ovoj poeziji što joj daje posebnu vrednost. Zatim je vazduh postao suv.Mirisalo je na pretke,Na Božiju pravduŠto u oliji brodiAutorka koristi brojna izražajna sredstva, od kojih se najčešće uočava kontrast, potom poređenja, metafore i simboli. Čitav rukopis je u znaku individuacije, preboljevanja ličnih i kolektivnih padova i uspinjanja na viši nivo egzistencije, pokušaj menjanja zadatih okolnosti, što je svojstvo hrabrih i zrelih, onih što znaju da su u višoj milposti i da ih ta snaga vodi i usmerava: Gospode!Ti koji krepiš!Tvoji se planovimere vekovima!Granice poniznostiNašeMeriće seNedostižnim dubinama U ovoj poeziji smenjuju se svetlost i tama, zvukovi prirode, kiša ima posebnu simboličku vrednost jer se javlja kao izraz pročišćenja i obnove života, sve nas pridiže „reč Gospoda i radost palog brata“ jer samo smo „prah sa dušom željni spasa“ a pesma, makar bila i Zaludna, jeste izlaz i spas. Prenošenje ličnog u sveopšte, bola u stvaralačku radost, kroz nju se iznova rađa i luči svetlost u sveošti mrak koji zaustavlja kretanje, obnovu: Pričaš mi da mi donosiš dar,Snovima satkanzlatni niz... jarkom suncu dostojan, sličan.Pričam ti kakoRanjeni ptić je ponovo čio,Da širi krila da poleti;Kažeš da ljubav zaceli ranuDa vredi zbog toga živeti... mreti Snaga žene, ženske enegrije koja rađa i tvori izlači se u prvi plan, shodno srpskoj tradiciji u kojoj su muškarci bili ratnici, žena čuvar poretka i ognjišta. A pesma kao kruna sazrevanja i otvaranja sebe za duhovno i uzvišeno dolazi kao potvrda stapanja sa božanskim, iskonskim i večnim: Žena je...Vlažna Zemlja.Ljuta Vatra.Zaslepljujuće je bela!Kao boja Mesecausred nebašto je velika vodakao hladnusvetlost primaZbirka Jutro se o ljubav spotaklo, Lidije Jovanović, pravnika po struci, je u znaku snažne afirmacije života, njegove lepote, uprkos patnje, vere u svemoć Gospoda i svrhovitost svakog bića. Magija koja podstiče stvaralaštvo pokretač je onog iskonskog igrivog i tvoriteljskog u čoveku koje ga prosvetljuje i vaskrsava, obnavlja.Sluteći po snazi iskaza u ovoj poeziji, vidimo da pred Lidijom Jovanović stoje nebrojene mogućnosti za vredna literarna ostvarenja. Čestitamo na ozbiljnom iskoraku iz svoje struke u literaturu.
|