detalj slike: KRK Art dizajn

NADAJMO SE...

   - Dobar dan gospodine načelniče!

   - Dobar dan mladiću! Kojim dobrom?

   - Javljam se na raspored. Ja sam novi...

   - A, da! Na upražnjeno mjesto u odjeljenju za kriminalistiku. Kako se zovete? - upita netremice gledajući mladića u lice, pa nastavi: - Nekako mi je vaš lik poznat...

   - Ako kažem nadimak, možda se sjetite i odakle.

   - Recite... A, da! Smotani! Je li tako bješe...?

   - Taj sam gospodine.

   - Dobro nam došli! Sjedite! Šta ste završili kolega...?

   - Zovem se Stanko, a završio sam pravo i kriminalistiku...

   - Je li to zbog dječačke radoznalosti ili zaista volite to zanimanje? Znate, nije vam to isto što i brati gljive. Često se mora zaviriti i ispod zemlje, a nekad i dublje zakopati.

   - Zbog svega pomalo gospodine načelniče, a i „kopanje“ mi ide od ruke, naročito ono po dosijeima...

   - Pa, lijepo bogami! A gdje je onaj drugi...?

   - Mislite na Dugačkog?

   - Baš na njega! Dugo sam pamtio one njegove opširne i duhovite odgovore prilikom naših susreta devedesetšeste godine. Bio je veoma zanimljiv i duhovit dječak. A gdje je on, i šta radi?

   - Pri kraju je studija za glumu.

   - Glumu?! Prije bih pomislio da je upisao medicinu, ili pravo. Sjećam se, s koliko je oduševljenja, doduše, i s puno humora govorio o „Mršavku“ iz školskog kabineta za biologiju, a opet, zanimalo ga je i šta smo našli u šumici gdje ste brali gljive. A, zašto je otišao u glumce?

   - Duga je to priča gospodine.

   - Svejedno. Da čujem! Baš me zanima.

   - Obojica smo upisali pravo, ali on zapeo na jednom ispitu i kad je trebao obnoviti godinu, reče:

   - Žao mi je Smotani, ali se ipak moramo rastati.

   - Zašto?! - uplašeno upitah.

   - Ma, ne brini! Ostajem u istom gradu, samo prelazim na drugi fakultet. Nije ovo pravo za mene. Bubaš, bubaš... Problem je, što tu nema ničeg živog, veselog... Ja sam ti brate drugi tip i ne drži me mjesto za takve stvari.

   - A znaju li roditelji za to? - upitah.

   - Saznali su i bilo je povuci - potegni, naročito s tatom, al' mi je pomogla moja baba Petra, Bog joj dao...

   - Kako baš ona? - upitah malo zbunjeno.

   - Ma, veli meni otac: - „Slušaj ti, dugački! Da nećeš možda, da te malo skratim?! Bićeš advokat il' ću te se odreć' preko novina! Ne želim da moj sin bude cirkuzant, pa da mi se narod smije...“

    „Ma, pusti Stevo dijete! - oštro mu se obrati baba Petra. Advokata ima ko gljiva poslije kiše. Ako se nadaš, da će ti on, kad završi za tog advokata pomoći da na sudu dobiješ Miću Jovinog za onu među, u parnici koja se nikada neće riješiti, jer niko ne pamti kad je i zašto pomjerena, uzalud se nadaš. A šta, ako sačuvaj Bože, dobije da brani nekog lopova što je pokr'o državu, il' još gore, da brani nekog ubicu, i šta ti ja znam koga još, e neće vala, dok je mene žive.“

     Kao što vidiš drugar, poslije toliko slikovitih i ubjedljivih argumenata svoje majke, moj otac osta bez teksta, ozbiljno me pogleda, sleže ramenima i izađe napolje. Kad sam bio siguran da je otac zatvorio vrata prišao sam baki, čvrsto je zagrlio i rekao: - E, hvala ti bako do neba! Odoh ja, pravo u glumce!

    Ona se malo odmaknu, ozbiljno me pogleda, pa zapovjednički reče: - „Al' pazi! Hoću da budeš dobar glumac! Bog je dao pa si lijep i stasit. Ali te molim, budi kao neki od onih smiješnih glumaca, da se narod brate razveseli i nasmije.“

  - I vi ga brate, odužiste s tom pričom - reče načelnik ustajući iza stola.

  - Tako mi je ispričao Dugački. Priznajem, uživao sam slušajući ga, a i on je,kako reče, zadovoljan svojim izborom.

   - Nadam se da će i baba Petra biti zadovoljna, a mi da pređamo na naše dužnosti i obaveze. Uz želju za srećan početak i uspjeh u poslu koji vas čeka, želim vam i nešto predati, naravno, uz nekoliko rečenica.

     Dakle, mladi kolega, prije trinaest godina, na mjestu gdje ste s Dugačkim tražili gljive, desio se ratni zločin za koji još niko nije odgovarao. Za neke osumnjičene nije bilo dovoljno dokaza, neki nisu bili dostupni pravdi, ili oni koji tragaju za njima nisu bili dovoljno istrajni da ih pronađu... A, kako kažu, i ako je istina, da za pravdu nikad nije kasno, NADAJMO SE mladi kolega da će te vi imati više sreće i otkriti počinioce zločina nad nedužnim civilima.

    Dok mu je predavao pozamašan dosije, načelnik nije mogao ni naslutiti koliko je snažno kucalo srce u grudima mladog čovjeka ispred njega, i koliko je bio odlučan da otkrije tajnu o kojoj je razmišljao proteklih deset godina.

PODELITE OVAJ TEKST NA: