detalj slike: KRK Art dizajn

GOSPOJINSKI ZBOR KOD MANASTIRA 

Kad prvi pijetlovi najaviše razdanje nad Zmijanjem, ne časeći časa, đipi iz kreveta Rajko Jarić, već uzbuđen što osvanu nedjelja i veliki svetac Gospojina. Danas će na zbor, najveći i najvažniji u godini, kod manastira Gomionica. Pomisli hvalim te, Gospode, što svanu, prekrsti se tri puta pa izađe pred kuću da nebo i zemlju osmotri i da vidi ima li kakva znaka kakvo će vrijeme biti .

Po travi blista rosa, nebo čisto i modro, a blag povjetarac se igra lišćem breze što je on posadio da mu šapuće pred kućom. Krupna crnokosa momčina od 23 godine, sa lijepo izvajanim licem sa očima modrim, savršenim nosom ispod kojeg su uredni brkovi na koje je svaki momak ponosan. Krenu ka štali da Vrancu napuni strunjicu zobi. Na desetak koraka od štale osjeti ga ljubimac ždrijebac Vranac koji zanjišta sluteći da je osvanuo dan velike trke. A konj lijep, vitak crne dlake sa bijelim biljegom na čelu, prestade grickati djetelinu, koju mu je sinoć Rajko nakosio, tiho njišti javlja se i raduje. To su njihovi pozdravi samo njima poznati. Na zidu štale od debelih hrastovih brvana visiila je konjska oprema: kožno oficirsko sedlo, uzda, dizgini, stremen i mamuze, što ih mnogo plati, ali se ne kaje, jer takve opreme na cijelom Zmijanju niko nema, a ni ovakvog Vranca lipicanera, po kojeg je, dok je još ždrijebe bio, čak u Slavoniju išao da ga kupi.

Nekako mu u misli dođe uporedba ovog njegovog Vranca i Lujinog baka Jablana, danas će Vranac čast porodice braniti, a on je duboko ubijeđen da će odbraniti i pobjedu odnijeti. Napuni mu zobnicu zobi, pomilova istimarenog konja kojeg je sinoć dva sata timario pa zageledao sjaji li se dlaka i ima li mu se još šta srediti i dotjerati. Sjeti se i Dorata konja kojeg mu je pokojni otac jahao a koji se u njihovom domaćinstu i oždrijebio, koji je poslije gazdine smrti osam dana ko sapet stajao uz svježu gazdinu humku, odbijao hranu i njištao i tako i krepao sa glavom na gazdinoj humci, i to se po cijelom kraju pročulo i o tome se i danas može čuti ta priča. Bio je stočni trgovac pa selima krstario i stoku kupovao. Nek im je laka zemlja i ocu i Doratu, pomisli u sebi. Evo, on je sada kao otac a ovaj Vranac kao vjerni Dorat. Poslujući oko spremanja konja, Rajko se u sebi Gospodu molio da ovog zbora ljeta gospodnjeg 1931. pobijedi i slavu u kuću povrati. “Daće Bog milostiv je Gospod”, šaputao je u sebi, duboko vjerujući u to. Kada se uvjeri da je konj i oprema onako kako želi, vrati se u kuću, majka već ustala a sa vrata ga dočeka miris domaće pogače koju je pekla. Majka je upravo miješala cicvaru, a na stolu je čekalo i drugih jela: sir, kajmak, suvo meso, jer danas je njenom jedinjku važan dan, pa da ga majka nahrani i odjene kao što velikom Gospojinskom zboru i priliči. Prije nekoliko dana iz Banjaluke je donio nove jahaće čizme koje mu je napravio najbolji obućar, nadaleko poznati majstor Malinović. Ugleda ih onako sjajne i lijepe pa im se osmjehnu, kao da je želio reći:

-Viđećete danas da ću pobjedu odnijeti.

Sjede da doručkuje pa upita majku: “Kada će po tebe naići tetka i tetak? Ja ću prije ići, vi ćete kolskim putom, a ja ću preko brda i livada, da konja sačuvam tvrda puta i prašine .

-Naiće po mene obe seste i zetovi, a i tvoja seja će danas doći manastiru, poručila mi Milica da će svi doći. Imaćeš svoga roda: tetke, sestre, zetove i sestrića, sve troje. Bože mili, koliko bi ti se pokojni otac radovao da te vidi u trci. On je za trke, da kažem, živio i uvijek na zborove odlazio, a evo danas ćeš ti naslednik, jedino mu muško dijete njegovim stopama”, govorila je majka kao da se vajka a glas joj nekako sjetan, ali ne i tužan.

Završi Rajko doručak pa se obuče: na noge jahaće čizme, u koje stavi nogavice uskih jahaćih hlača, pa bijelu košulju sa modrim zmijanjskim vezom po prsima. Opasa se širokim kožnim kaišem za koji zadjenu prelijep nož sa tucetom svjetlucavog dragog kamenja, koje mu je od oca ostalo, koji, kako se pričalo, vrijedi par dobrih volova. Nož je specijalno iskovao najbolji varcarski kovač uoči onog Velikog svjetskog rata po narudžbi njegova oca. Ovakav nož je amajlija i ne nosi se više od dva-tri puta godišnje, samo velikim svecima oko Božića kad se pali badnjak i na uranak na Vaskrs i na zbor kod manastira. Dugo je ostao u štali sedlajući konja, polako kao da oltar ikonopiše, sve dovede u red pa ga izvede pred štalu da ga vidi pod jutarnjim sunčevim zrakom, da mu se divi i njemu i opremi koja ga ukrasi. Kada sve dobro sagleda, bljesnuše mu oči, jer je sve onako kako treba da bude.

-Majko, molim te blagosovi pa da idem”, povika Rajko. Iz kuće izađe starica, vedra lica priđe sinu, uhvati ga za obe ruke, privuče sebi, poljubi ga i tri puta šapnu:

”Gospod te dragi blagosovio, sine, sa srećom.

Krenu Rajko iz dvorišta, vodeći Vranca, i ubrzo zamače u gust ljeskar ispod kuće. Išao je odmjerenim korakom, a kad izađe na čistinu, zagleda se tamo ka manastiru kud je namjerio i poče u sebi da stvara slike: naroda na zboru i trke koja ga čeka i vuče da što prije stigne. Nije išao kolskim putem, već sve nekim prečicama preko livada kroz polja i poslije sat i po hoda ugleda obrise manastirskog kompleksa Gomionice, najveće svetinje ponosnog Zmijanja.

Lice mu dobi ozbiljniji izraz, jer nije šala toj svetinji ići baš danas na Gospojinu, jer će cijela udolica oko manastira danas kiptiti od ljudi, zborača, iz cijelog ovog planinskog kraja. Uhvati sam sebe kako neprimjetno šapuće molitvu, osmjehnu se a lice mu sinu. Kud god pogledaš, vide se ljudi koji hrle manastiru, škripe volovske i konjske zaprege, odnekud se čuje pjesma parajući ovo sveto Gopspojinsko jutro.

Kada se spusti uz bistar potok, koji uz manastir teče, uzjaha konja i laganim kasom dojaha do zidina koji opasuju svetinju. Narod pristiže a manastirska zvona pozivaju na liturgiju koja će uskoro početi. Sveza konja za krivu jošiku, poljubi vrata svetinje, prekrsti se pa stupi u portu. Upravo su sveštenici izlazili iz konaka, predvođeni svetim vladikom, i uputiše se ka crkvi. Narod iz poštovanja utihnu, a jeka zvona milozvučno objavi da liturgija počinje. Iz male crkve se začuše prve riječi sveštenika. Uskoro iz crkve se osjeti miris tamjana koji se proširi na golemu portu manastirsku, a iz crkve se čula liturgijska služba. Rajko pomisli:

“Hvalim te, Gospode, gledaj kako ovi moji vrletni Zmijanjci nijemo slušaju molitvu. Ko bi to rekao, da se ovako preobraze, od onih grubih i prijekih ljudi u janjce božije kad u crkvu uđu i kad sveštenstvo molitvu čita. Pomisli kako je ovaj manastir, ustvari, oltar kome se klanjaju, nesvjesni koliko ga vole i poštuju i nikada o tom, kao ni on ne razmišljaju, ali znaju šta treba činiti i kako se Gospodu pokloniti. Potraja liturgija podugo, a njemu se učini tako kratko da se začudi kada završi, toliko se bio u molitvu zanio. Pred crkvu izađoše vladika, sveštenici i seoski knez koji se oglasi.

-Braćo i sestre, Bog vam pomogao, vama i svima drugima ma gdje bili. Evo da vam kažem da smo se, zahvaljujući našem Svetitelju, i ove godine okupili oko ovog našeg hrama da slavu manastirsku proslavimo, da se u zdravlju i sreći Gospodu molimo za sav naš narod. I ove godine ćemo imati trku konja. Biće dolje uz potok, staza je kao i predhodnih godina i neka se konjanici pripreme za start za pola sata. Molimo vas jahače da trka bude fer i da se dostojno ponašate i nek vam je svima od Gospoda blagosloveno!

Ubrzo iz crkve izađe poveća grupa mladića, pretpostavljam onih koji će u trci učestvovati, i uputiše se konjima koji su povezani u hladu, oko potoka grickali iz zobnica. Rajko priđe svom Vrancu, pomilova ga po vratu i sapima, priteže kolane, namjesti stremenje, pritegnu i kuskun, pa ga uze za uzdu i krenu prema mjestu starta.

Oko svetinje sa svih strana sliježe se mnogo svijeta, a kad ugledaše konje koji su na startu, krenuše po navici prema cilju trke. Čuli su se razni komentari, dva brkata gorštaka se klade da će baš njegov miljenik pobijediti, vikali su i bili sigurni u pobjedu izabranog. Jahači priđoše startnoj crti, iz sekunda u sekund raslo je uzbuđenje, pratio sam Rajka, bio je miran, pribran a Vranac je stajao mirno malo ko nezainteresovan za događaje koji slijede. Tren kasnije iz porte izađoše sveštenici predvođeni vladikom, koji sa divljenjem osmotri konje i jahače, a na licu mu osmijeh što ga je Gospod nagradio da vidi te ponosne Zmijanjce, tvrde i prkosne, a opet blage i razumne poređane po startnoj liniji.

-Junaci, evo vam megdana a na njega ste i vi i svi vaši stari naviknuti, borite se junački, pošteno, krećete kada iguman da znak. Ko pobijedi, ostali da mu priđu i čestitaju. Ovo je borba u kojoj će samo najbolji jahači i konj pobijediti, a vi pokažite sada ko je najbolji među vama. Sa dugom sijedom bradom iguman upita jahače:

-Djeco moja, jeste li spremni za trku?.

Iguman se skloni ustranu pa dade znak da trka može početi. Na licima jahača nestade onog iščekivanja, sada su već u mislima bili dio trke. Ždrijepci jurnuše, u trenu se podiže oblak prašine sa suvog puta, a njime su jurili u grčevitoj borbi najbolji jahači i konji cijele Krajine. Do prve male krivine ili, otprilike, četvrtine staze jahali su svi u grupi, još niko nije imao prednost. Zamakoše iza krivine, odoše prema okretištu a narod isteže vratove da bi vidio ko će se prvi pojaviti. Odjednom iza krivine se pojaviše tri konja, uporedo po širini staze, pa onda samo za konjsku dužinu ili dvije i svi ostali. Tražio sam očima Rajka, vidim ga u prvom redu, krajnji desno. U narednih 200-300 metara svi su jahali kao i na pojavljivanju iza krivine, a ostalo je samo još četvrtina staze. Rajkov Vranac bližeći se cilju, poče se izdvajati za cijelu dužinu od ostalih konja, a kada projuriše kraj kapije, bogami bio je u vođstvu za dvije konjske dužine. Iza njega krupan bijeli konj i jahač koji je gotovo stajao u sedlu su se trudili da ga pristignu. Odupre se Vranac nasrtaju i Rajko prvi stiže na cilj. Začu se neopisiva galama, cika, vika i radovanje onih kojima je on bio odabran da bi mogao pobijediti, likovali su, radovali se, vrištali, a bogami se čuše i pucnji iz kubura. Kako je naglo počelo uzbuđenje, ne smiri se tako brzo, radovali se Rajkovi navijači, kružila od ruke do ruke flaša zmijanjske šljive i začu se otegnuta zmijanjska ojkača u čast pobjednika. “Oj Zmijanje, ne bi te volio da se nisam na tebi rodio.

-E aferim svima a tebi, junače, koji pobijedi, čestitam. Sada, ako ste konje odveli u hlad i rasedlali, sjedite pod ladaru, osvježite se i čujte riječi našeg vladike”, reče Iguman koji ih dočeka pred ladarom. Jahači uđoše pa posjedoše na široke klupe jedan do drugog, ćutali su i čekali vladiku, koji se pojavi u pratnji igumana i sveštenika.

-Sokoli moji, do maloprije ste bili ljuti protivnici, a od sada i za sva vremena budite i prijatelji i braća, jer imajte jedni druge, vi ste niska bisera koju čini više bisera, a vi ste biseri ovog našeg napaćenog Zmijanja. Hoću da vam kažem da je jedinstvo naroda najveća potreba za sva vremena, to upamtite. U to ime živjeli i hvala vam što veličate ovu našu svetinju i vjerujem da ćete srcem cijeli život biti uz nju. Blagoslov svima vama a pobjedniku i nagrada. Gospod da vas čuva i vas i vaše porodice”, izreče Vladika, a oni poustajaše i prilaze ruku da mu poljube.

 Iguman manastira kao stariješina svetinje pobjedniku trke darova krasan krst izrađen monaškim rukama, svilenu košulju i vezen peškir sa motivima plavog zmijanjskog veza.Odmiče dan, već je bilo i podne kada Rajko, okićen darovima, pronađe majku, sestru, njezinu djecu, ujake, strine i tetke, koji su na prostrtim ponjavama našli hlada uz potok nadomak seoske škole. Žene postavile uštipke, pite, pečenje, suvo meso, a strina i pečeno pile da bude na centaralnom mjestu, jer je ovdje najstarija od familije. Kad priđe Rajko, svi skočiše da ga grle, ljube, žene bogami i zaplakaše od sreće. Stara majka sina stisnu u zagrljaj pa šapuće mu nešto samo njoj znano. Posjedi Rajko malo sa njima, prezalogaji pa ustade da ide zborom prošetati kako im reče. Šeta Rajko kroz narod, zagleda se u djevojke, a uz njega sav narod, jer je danas to svojom pobjedom zaslužio a bogami i izgledom i držanjem.

Odmah uza zid manastira spazi grupu djevojaka, a među njima ugleda jednu crnokosu ljepoticu što joj je kao ruka debela pletenici niz leđa padala. Zadrža pogled na njoj, a ona kao da ga osjeti poluokrenu se, te joj vidje i prelijepo okruglo lice. Nešto iz njega kao da mu reče evo ti Rajko suđenice i životne saputnice, um ga njoj povuče a noge ukočene korake ka njoj slute. Smognu snage da se odupre nagloj želji jer trpiti je naučio, produži, ali se tri puta okrenu da je zapamti. Dalje je između naroda prolazio, koji mu je na svakom koraku čestitao, a on je mislio samo na onu djevojku, hoće li je gdje ugledati, silan narod je ovdje, možda je više neću ni vidjeti, mučila ga je misao. A onda sunce mu granu jer mu u susret ide ona, kako pomisli, suđenica, sa još jednom sitnom djevojkom. Pogleda je onako ispod oka. Ona stade i tiho prozbori:

-Čestitam, junače!

Ne odgovori odmah od silnog uzbuđenja, samo mu se lice u širok osmijeh razvuče a oči mu bljesnuše. Sabra se pa izusti :“Hvala, ljepojko, kako ti je ime?

-Ja sam Anđelija , ako hoćeš da znaš. A ti, ko si i odakle si , reci mi?.

-Ja sam Rajko Jarić iz Goleša Donjih, ako si za to selo ikada čula”, izrecitova već ohrabreni momak.

-Kako da nisam čula, imam dolje udatu tetku u Damjanoviće, i bila sam sa materom kod nje”, reče Anđelija gledajući ga netremice u oči.

-Kad si išla tetki, prošla si kraj moje kuće, naše su kuće dole ispod Damjanovića, odmah iznad rijeke Suturlije, u onom pristranku, kako ti je ime tetki u Damjanovićima ”, upita Rajko dok su šetali. Pridruži se njoj i kolegici koja reče da se zove Zorka pa nastaviše uporedo šetati kroz silni narod.

-Eno mi tetke i tetka znaš li ih”, pokazujući rukom prema potoku gdje su na prostrtoj ponjavi sjedilo dvoje ljudi sa dječakom od tri-četiri godine.

-Znam ga, on je moj komšija i prijatelj, samo je tri godina stariji od mene, zbunjen reče Rajko.

-Vidim da ga znaš, pa hajde da se pozdravimo s njima, stidljivo predloži Anđelija.

Priđoše, čovjek krupan i koščat, skoči na noge šireći ruke da Rajka zagrli a odmah uz njih se i Anđelija grlila sa tetkom.

“Ma otkud vas dvoje zajedno? Slavim te, Gospode, najbolji momak iz mog sela i najljepša i najčestitija djevojka na zboru, moja joj je žena tetka, jedrim glasom, kao da raportira, govorio je onaj kome priđoše.

-Sada smo se upoznali, vidim kršna djevojka, pa mi se dopade”, tiho na uho prijatelju reče Rajko, dok su se Anđelija i tetka i dalje prisno grilile i nešto šaputale.

Ponudi ih domaćin da sjednu, što obadvoje sa radošću prihvatiše, i evo od tada do danas sjede zajedno za svojim stolom sa starom majkom i njihovo troje djece: Miodrag, Radovan i najmlađa Veselka, a minulo je osam godina od dana susreta na Gospojinskom zboru kod manastira. Promisao Gosppodnja, kako bi to stari Zmijanjci rekli, spoji što niko rastaviti ne može, hvala ti, Gospode!

PODELITE OVAJ TEKST NA: