O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Poezija


DAIDŽA

Emina Mukić
detalj slike: KRK Art dizajn


Daidža


Daidža je bio mlad i lijep,
onaj koji je tek zakoračio u život,
student u Zenici, gradu čelika i dima,
ali u njegovim knjigama živjela je svjetlost.
Na stranicama bilježnica ostale su misli
pisane u vrijeme kada je rat bacao granate,
a on, tvrdoglavo, nosio znanje kao štit protiv tame.
Za djevojčicu, on nije bio samo daidža —
on je bio kum, zaštitnik, svijetla ruka koja ju je dočekala na rođenju.
Njene prve uspomene vezane su uz njega:
od prve plate, skromne i čiste,
kupio je cipelice njoj i njenoj sestri blizanki.
Dva para, dva mala svemira,
u kojima su hodale kao princeze,
dok je on gledao ponosno i vodio ih za ruke.
Ulice su tada bile pozornica:
dvije slatkice koje je vodio,
a iza njih osmijeh mladog mangupa
koji je znao šarmirati djevojke,
onako usput, kao slučajno,
s toplinom u očima i prkosom u držanju.
Bio je život, bio je obećanje budućnosti.
Ali tada — smrt.
Nagla, surova, u saobraćajnoj nesreći.
Otac je tihim glasom rekao:
„Možda će daidža ostati u kolicima.“
Djevojčica, s prkosom u glasu, odgovorila je:
„Ne, ne želim. On je mlad i lijep. Nije fer.“
I tada, padala je najteža rečenica:
„Šuti, kćeri, molim te… daidža je umro.“
Riječi oca bile su kraj.
Prvi dani bili su dani šoka i nevjerice:
na prozou je stajala čaša s vodom,
jer su vjerovali da će duša doći i napiti se iz čaše,
 djevojčica je vjerovala da će njegova duša doći,
napiti se, vratiti se u tijelo i zakucati na vrata.
U njenim molitvama nije bilo sumnje,
samo djetinja vjera da pravda postoji.
Došla je i njegova zaručnica,
mlada žena slomljenog pogleda,
u kojem su gorjele godine koje se nikada neće dogoditi.
Njena bol bila je nijema, ali duboka,
rana koja je ušla u porodično sjećanje.
Djevojčica je rasla,
a daidža je ostao mlad u njenim mislima.
Godinama kasnije, kad je i sama postala studentica,
majka troje djece,
otvorila je njegove knjige iz Zenice.
Papiri požutjeli, bilješke rađene u sjeni rata,
ali riječi su bile žive.
Njegove borbe i njene spojile su se u jedan put,
kao da su ispite polagali zajedno,
on pod granatama, ona pod teretom svakodnevnice,
ali oboje vođeni istom snagom.
A onda — drugi udarci.
Tetka, koja je živjela na Pofalićima,
otišla je dvadeset godina nakon daidže.
Rođena kao treća djevojčica,
u porodici koja je čekala sina,
nosila je od rođenja breme nedostatka.
Djevojčica ju je vidjela kao najmanje voljenu,
kao da je pažnja uvijek izmicala njenim rukama.
Svoju čežnju prebacila je u porodicu svog muža.
Njena smrt bila je nastavak tuge
koja je prekrivala čitav niz godina.
Godinu poslije, preminuo je i djed.
Stub porodice, ruka koja je držala sve,
čovjek širokih vidika i otvorenog uma.
S njegovim odlaskom, nestao je posljednji oslonac,
a porodica je tonula u tišinu
koja je bila teža od ijednog plača.
Djevojčica, sada žena,
nosila je sve te uspomene.
Nosila je cipelice iz djetinjstva,
osmijeh mladog mangupa koji ih je vodio,
bol mlade zaručnice,
tišinu Pofalića,
širinu djedovih pogleda.
Nosila je knjige iz Zenice,
u kojima je daidža ostao živ.
I svaki korak njenog puta bio je ispisan njima,
onima kojih više nema,
ali koji traju u sjećanju i ljubavi.
Tako je nastala djevojčičina pjesma:
pjesma tuge i prkosa,
pjesma sjećanja i nade,
pjesma u kojoj smrt nikada nije kraj,
nego početak novog prisustva —
u knjigama, u djevojčičinoj djeci, u mislima, u ljubavi.






GALERIJA

PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"