detalj slike: KRK Art dizajn

Daidža

Daidža je bio mlad i lijep,

onaj koji je tek zakoračio u život,

student u Zenici, gradu čelika i dima,

ali u njegovim knjigama živjela je svjetlost.

Na stranicama bilježnica ostale su misli

pisane u vrijeme kada je rat bacao granate,

a on, tvrdoglavo, nosio znanje kao štit protiv tame.

Za djevojčicu, on nije bio samo daidža —

on je bio kum, zaštitnik, svijetla ruka koja ju je dočekala na rođenju.

Njene prve uspomene vezane su uz njega:

od prve plate, skromne i čiste,

kupio je cipelice njoj i njenoj sestri blizanki.

Dva para, dva mala svemira,

u kojima su hodale kao princeze,

dok je on gledao ponosno i vodio ih za ruke.

Ulice su tada bile pozornica:

dvije slatkice koje je vodio,

a iza njih osmijeh mladog mangupa

koji je znao šarmirati djevojke,

onako usput, kao slučajno,

s toplinom u očima i prkosom u držanju.

Bio je život, bio je obećanje budućnosti.

Ali tada — smrt.

Nagla, surova, u saobraćajnoj nesreći.

Otac je tihim glasom rekao:

„Možda će daidža ostati u kolicima.“

Djevojčica, s prkosom u glasu, odgovorila je:

„Ne, ne želim. On je mlad i lijep. Nije fer.“

I tada, padala je najteža rečenica:

„Šuti, kćeri, molim te… daidža je umro.“

Riječi oca bile su kraj.

Prvi dani bili su dani šoka i nevjerice:

na prozou je stajala čaša s vodom,

jer su vjerovali da će duša doći i napiti se iz čaše,

 djevojčica je vjerovala da će njegova duša doći,

napiti se, vratiti se u tijelo i zakucati na vrata.

U njenim molitvama nije bilo sumnje,

samo djetinja vjera da pravda postoji.

Došla je i njegova zaručnica,

mlada žena slomljenog pogleda,

u kojem su gorjele godine koje se nikada neće dogoditi.

Njena bol bila je nijema, ali duboka,

rana koja je ušla u porodično sjećanje.

Djevojčica je rasla,

a daidža je ostao mlad u njenim mislima.

Godinama kasnije, kad je i sama postala studentica,

majka troje djece,

otvorila je njegove knjige iz Zenice.

Papiri požutjeli, bilješke rađene u sjeni rata,

ali riječi su bile žive.

Njegove borbe i njene spojile su se u jedan put,

kao da su ispite polagali zajedno,

on pod granatama, ona pod teretom svakodnevnice,

ali oboje vođeni istom snagom.

A onda — drugi udarci.

Tetka, koja je živjela na Pofalićima,

otišla je dvadeset godina nakon daidže.

Rođena kao treća djevojčica,

u porodici koja je čekala sina,

nosila je od rođenja breme nedostatka.

Djevojčica ju je vidjela kao najmanje voljenu,

kao da je pažnja uvijek izmicala njenim rukama.

Svoju čežnju prebacila je u porodicu svog muža.

Njena smrt bila je nastavak tuge

koja je prekrivala čitav niz godina.

Godinu poslije, preminuo je i djed.

Stub porodice, ruka koja je držala sve,

čovjek širokih vidika i otvorenog uma.

S njegovim odlaskom, nestao je posljednji oslonac,

a porodica je tonula u tišinu

koja je bila teža od ijednog plača.

Djevojčica, sada žena,

nosila je sve te uspomene.

Nosila je cipelice iz djetinjstva,

osmijeh mladog mangupa koji ih je vodio,

bol mlade zaručnice,

tišinu Pofalića,

širinu djedovih pogleda.

Nosila je knjige iz Zenice,

u kojima je daidža ostao živ.

I svaki korak njenog puta bio je ispisan njima,

onima kojih više nema,

ali koji traju u sjećanju i ljubavi.

Tako je nastala djevojčičina pjesma:

pjesma tuge i prkosa,

pjesma sjećanja i nade,

pjesma u kojoj smrt nikada nije kraj,

nego početak novog prisustva —

u knjigama, u djevojčičinoj djeci, u mislima, u ljubavi.

GALERIJA

PODELITE OVAJ TEKST NA: