|
|
|
OD BIBLIJSKE ČISTOTE DO APOKALIPTIČKIH VIZIJA  | Slađana Milenković | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
OD BIBLIJSKE ČISTOTE, DO APOKALIPTIČNIH VIZIJA (Perica Markov „Sjaj i odsjaj”, Beograd: Gramatik, 2023)
Slađana Milenkovićknjiževna kritičarka Perica Markov (1958) u knjizi „Sjaj i odsjaj” gradi gusto, gotovo hermetično poetsko tkanje, u kojem su metafore i simboli zgusnuti do tačke da se značenje prelama na više nivoa istovremeno. Golub, mesec, svetlost i tama, svaki od ovih motiva prolazi kroz različite transformacije — od idilične, gotovo biblijske čistote, do apokaliptičnih vizija progonstva, smrti i raspada.To što je Markov Banaćanin, bitno je za njegovu poeziju jer je „uvek poseban način na koji je on interpretira govori vrlo glasno i jasno, proživljeno, sa pokretima ruku i tela, sa onim bećarski naherenim i paorski ukrašenim banatskim suglasnicima š i ž,” podseća nas Nenad Grujičić u jednom tekstu. Kako je Grujičić opisao njegove zbirke, one su „nevelike obimom, tankih i trošnih korica između kojih, međutim, sija odlična poezija,” tako je i sa ovom knjigom. Mala, sa golubom na koricama, međutim iz nje snažno prosijava stih.Markov poseže za ritmičkim, katkad eruptivnim ponavljanjima („AAAAAAAHHXXXXXX”, „Ne!Ne! Da!Da!”), koja razbijaju narativnu linearnost i uvode element performativne poezije, reči se ne samo čitaju, već se osećaju u telu. Najbolje ih interpretira pesnik sam, što je neobično za autore, ali njemu to polazi za rukom i svaka izvedba je originalna i neponovljiva. U stihovima Markov gradi složenu mrežu pesničkih motiva koji se prožimaju i ponavljaju u različitim kontekstima, tako jr golub višeznačan znak i nosilac mira, i poslanik smrti, i čuvar ognja i svedok propasti. On je centralni motiv, višestruko simboličan: od biblijskog glasnika mira i Duha Svetoga, do metafore krhkosti, stradanja i smrti („umire golub na gvožđu i kamenju”).Mesec često „tmuran, krvav” hladni je posmatrač, ali i učesnik u ljudskoj tragediji. Postaje simbol sudbine, kosmičkog reda, ali i hladnog posmatrača ljudske patnje. Svetlost i sjaj, vezani su za transcendenciju, Božje prisustvo i duhovno uzdizanje, u kontrastu s tamom, raspadom i „pohlepom” koja kvari svet. Religijsko-mitološki motivi su figure poput Oca, Majke, Svetog Duha, Lilit koji stvaraju eshatološke slike i povezuju ličnu i kolektivnu sudbinu sa širim mitološkim i duhovnim okvirom. Stapaju se sa pejzažem i životinjskim metaforama, tvoreći hibridnu mitologiju. Motivi prirode su: dud, hrast, reka, ptice, vetar, prašina, koji su povezani sa ciklusima života, smrti i obnove. Ljubav se pominje retko, ali kada se pojavi, nosi ton zaboravljene, potisnute sile.Markov se obilato služi stilskim figurama koje stvaraju hermetičnu i vizuelno bogatu poeziju, gotovo svaka slika je metaforična („tmuran, krvav mesec diše”, „riznicom od patnji”). Iščitavamo personifikaciju, kad nežive stvari i pojave poprimaju ljudska svojstva („mesec diše”, „gvožđe grli kamen”), brojen epitete, često višestruke i pojačane („tmuran, krvav”, „nedremano oko”, „paklenom dolinom”). Ponavljanja i refreni odlika su njegove poezije i u drugim zbirkama, tako je i ovde — i na nivou reči („Ne!Ne! Da!Da!”) i fraza, radi pojačavanja emotivnog naboja. Dosta se služi anaforom — ponavljanje početnih reči ili sintagmi u nizu stihova („A Golub dolazi — sve ređe i...tiše”) oksimoronom — spajanje suprotnih pojmova („svetlost i tama”, „život i smrt” u istoj slici). Akrostih — jedan od delova teksta formira akrostih od prvih reči/stihova je ovde istaknut i naslov je poslednje pesme. Akrostih glasi: stvarnost i golub, a tihe stigme. Onomatopeja i zvučne imitacije („AAAAAAAHHXXXXXX”) koje unose performativni, gotovo scenski element prisutne su na početku, negde u sredini i na kraju zbirke.Pesnički jezik je gust i arhaičan, pesnik koristi stare oblike i sintagme koje nose liturgijski prizvuk („nedremano oko”, „iskopilo pismom”). U jeziku se sudaraju arhaični izrazi, liturgijski ton i savremena fragmentacija sintakse, što stvara utisak „svetog haosa” gde svaka reč može biti proročanstvo ili lament. Sintaktička fragmentacija dovodi do toga da ni stihovi često nisu gramatički linearni; umetnute rečenice i zagrade razbijaju tok i daju osećaj unutrašnjeg monologa ili vizije. Naglašena simbolika postignuta je i kroz odsustvo deskriptivne „ravne” rečenice; sve slike imaju višestruko značenje. Zbog naglašenog liturgijskog i apokaliptičnog tona, pesme zvuče kao mešavina molitve, proricanja i lamenta. Markov piše u gustim, dugim stihovima, gde se slike prelivaju i ponekad namerno zagušuju čitaoca, kao da ga uvode u trans. Ritam se ne oslanja na strogu metriku, već na puls ponavljanja, zvučne udare i pauze. Pesnik ne daje razrešenja, već nudi fragmente vizija i unutrašnjih monologa. Postoji snažan osećaj opasnosti i neizvesnosti, ali i tragovi nade — u ptici, u svetlosti, u sećanju na pretke.Kako je u recenziji objavljenoj u Markovljevoj knjizi ocenio Miroslav Aleksić, ovaj pesnik gradi „sonetnu poemu” koja spaja dva plana: „Komunikativni sloj” — gde otvoreno saopštava misli o sudbini naroda, veri i ljubavi, često citirajući ili parafrazirajući biblijski i liturgijski jezik, eksplicitno ukazujući na stihove Milana Nenadića „Ceo nam je narod procesija jedna! ” koje je uzeo za moto cele zbirke. „Proročki sloj” — hermetičan, simboličan, satkan od slika koje se ne tumače do kraja: krvavi mesec koji diše, golub koji sve ređe dolazi, gvožđe koje grli kamen. U ovom drugom sloju Markov je, kako Aleksić primećuje, „možda najbliži” svom sugrađaninu Vujici Rešinu Tuciću, ali ostaje samosvojan: pesnik za „kojeg verujete da stoji uz ono što saopštava sve do perja, do kostiju”. „Sjaj i odsjaj” je pomalo omaž Nenadiću, ali i potpuno samostalan lirski svet u kojem se sudbina srpskog naroda sagledava i istorijski i kosmički — kao procesija koja ide ka sudu i spasenju. Zbirku gradi oko Goluba, kao središnjeg simbola, on je i Sveti Duh i glasnik nade, i ranjeni svedok propasti. Kroz njega pesnik govori o Hristu, „Jedinom Pobedniku”, ali i o narodu koji luta „u svetu koji mu radi o glavi”. Ocenio je Aleksić da su ovde dva sonetna venca u ne baš tako strogoj formi i dva magistrala, što otvara pitanja za neka dalja tumačenja.Poezija je duboko ukorenjena u hrišćanskoj veri, ali ne beži od prikazivanja tame: pohlepe, nasilja, izdaje. Upravo u toj napetosti između svetlosti i tame leži snaga zbirke. „Sjaj i odsjaj” je poetski rukopis koji traži strpljenje i višestruko čitanje. Njegova snaga nije u lakoći pristupa, već u dubokoj, arhetipskoj rezonanci. To je poezija za one koji vole da se probijaju kroz gustu šumu simbola i da u toj šumi traže sopstvenu stazu.
|