|
|
|
OD ČIKA DOCE BOMBONE, OD HRISTA ISCELJENJE  | Aleksandra Đorđević | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Od čika doce bombone, od Hrista isceljenje Aleksandra Đorđević
Pre svega nekoliko sati sedela sam sa majkom u dvorištu, u krilu svoje devojačke kuće. Đulijano mi se privio na stomak, mačori vucibatine ga doterali do duvara, a mama i ja, uz kafu i čaj, oplele o životu, običajima, paradajzu i luku. I nema kraja jer dobacuje kum sa čardaka, komšinica iza bedema, tetka preko plota... I sve pada oko nas, ko girlande grožđa, a ne pretekne. I ovde je sve lepo, zeleno, nabubrelo, ali nešto nedostaje; a nije ni ptica ni drvo.Pravo sa aviona navukoh novu kožu, nešto deblju i hrapavu, te se uputih lekaru. Zašto nisi ovde išla na pregled? – čudila se majka – a nešto u meni zvoni da Nemačka ima najbolje lekare. Kad već živim tamo, lečiću se po njihovim standardima. A doživljavala sam da me šalju kući jer odlično izgledam, jer kad je čovek na odmoru, dosadno mu, pa ga sve nešto boli, jer sam mlada. A ja bih rado bila i stara, i vitalna, i dobro izgledala, jednog dana kao i sad, naravno u skladu sa vremenom i brojevima. I rado bih menjala bolove za trudove, rado bih se naprezala, rado koračala... Jedino ih ne bih menjala za čovečnost, pa neka su mi podsetnik.Izložim svoja slaba mesta, a sestra mi kaže da se pojavim za mesec dana. Za mesec dana? – čudim se. Nakon što sam šest nedelja patila. Pa hodate – progovara skener. Hodam, razmišljam, ne predajem se. Ako treba, idite kod lekara opšte prakse po lekove protiv bolova. Ako treba, dobuje u meni. Pa ne treba jer lek koji svima nama treba ne može nijedan lekar da prepiše. Potreban je iscelitelj, a on je samo Jedan. Onaj koji sagledava celinu i ophodi se prema celom. Potrebno je umeće majstora koji će naštimovati delove da bi lutka hodala kako treba i vizija stvaraoca vrtlara koji će udahnuti dušu u posao kako bi se biljka obnovila od korena. Da li se može očekivati ova gotovo natprirodna sposobnost od lekara, čoveka? A nekada, sasvim prirodna, božanska moć obitavala je u njemu.Došla si zbog kolena, ne pitaj me za rame, kaže mi potomak gorštaka, i nudi šarene bombone: bromazepam, diklofenak, kafetin. Razumem, volim, opraštam. Samo oni koji su padali na kolena, (sa)osećaju i znaju šta znači voleti i kad vas neko razočara, razljuti, izneveri. A oni su moj šepavi dobavljač hleba i anđeo sa grbavim leđima, u koja su urasla krila. Oni su grupica kartaroša, porodica koja gubi i nadoknađuje svoje članove, uvek podjednako vesela i uvek prikriveno tužna. Odrasla sam s njima, tim ljudima sa lomljenim srcima, nogama, nosevima, krilima. Napadali su ih i bogovi i đavoli, neki su posustali, predali se, a neki opstaju i pitam se nije li upravo alkohol ubio u njima sve, kako život, tako i smrt. Oni su hodali na raskrvavljenim kolenima i znaju kako je kad čovek odvrati pogled. E danas biram njih spram gospode u belim kaputima. I vidim Boga. Smeju se učeni kad ga vidim u oblaku i travci i kažu da svako vidi ono što želi da vidi. Zahvaljujem. Slažem se. Želim da ga vidim i dato mi je. Želim da ga čujem i dato mi je. Želim da ga osetim i dato mi je. Više me brinu oni što vide nakaze i crno tamo gde ih nema, oni što u ogledalu žive i upiru prstom misleći da jure probisvete. Tačno je, svako vidi ono što želi da vidi. Da li je do inteligencije ili je do vere?Osvešćivanje može da se događa na nivou opipljivog, racionalizacijom, i u tom hodniku svetlost je usmerena. Njime koračaju ojađeni i mala je razlika između pokleklog i praznog. Ne vidim lavine i mećave daleko iznad nas, osećam one koje nadolaze iznutra. Pored veštačkih kukova i trepavica, najviše me brine inteligencija. I to ne ona stvorena, već upravo ljudska, koja sve više podseća na veštačku. Umorni smo i prezasićeni, a gladni. „Hranimo se šećerom ne shvatajući da hranimo slabosti i privid“. Za naše gladi i mrakove potrebna je difuzna svetlost. Nismo usamljeni zato što nema ljudi oko nas, već zato što nas algoritmovi, (moguće i lekari), hrane bombonama.Naučeni da simuliramo emocije, ne prepoznajemo više ono što je ispod. Koliko nas je sposobno da opiše svoje emotivno stanje koristeći se sa više od tri emocije: sreća, bes i tuga? Da li razlikujemo sreću kao stanje od osećanja radosti, a zbunjenost, beznadežnost, spokoj? Ili je sve zamenilo jedno jedino stanje – obamrlosti. Ne volimo da nam iko dođe, naporno nam je da izađemo posle dugog dana na poslu, mrsko da pozovemo prijatelja. Izraženo rečnikom filozofa, „stvaramo pustinje simulakra umesto vrtova raznolikog ploda.“ Iako nam je svima koristila ta velika lekcija o postavljanju granica, povlačimo ih već na kućnom pragu i čini mi se da više niko neće izaći u svoj vrt, a kamoli u vrt drugoga, a time smo poništili osnovu ljubavi – susret. Nekada smo padali i ustajali plašeći se roditelja, sadašnjeg i iskonskog. Nekada su naše reakcije bile uslovljavane. Bili smo ucenjivani, prekorevani, izopštavani. Poštovali smo pravila. A šta radimo danas sa transplantatima? Šta radim ja u hodnicima i na šalterima osvetljenim veštačkom svetlošću? Veštačko koleno ne boli, bar ne očigledno, u momentu pada. Današnje metode lečenja su suptilnije. Naše reakcije bivaju automatizovane. Uklonivši dimenziju svesti i savesti, uklonili smo razliku između uspona i pada. I u tom bezdušnom procesu, nešto je izgubljeno, a nije ni ptica ni drvo.Pre svega nekoliko sati sedela sam sa majkom u dvorištu.U krilu sveta koji nestaje.
|