 | Simo Vasić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
PESMA O LjUBAVI
kažu ljubav je slepilo za oči
ona je miting stihova na književnim večerima
nemilosrdna metafora koja je zaboravila
da navuče roletne na moje srce
kancerogeni mladež na požutelom papiru sećanja
u zoru se rascveta pa se poput koplja zabode u samoću sobe
bojeći se da izvor iz kog se napaja naprasno ne presahne
ona je srce drugog srca
pluća drugih pluća
pesma koju uvek ispočetka pišem
ober kurva kojoj se uporno vraćam svake noći
i dok selidba skazaljki zidnog sata označava vodopad novih stihova
a traženje njenog smisla u besmislu razbacanih sećanja
iz podzemlja večitog iskona ona se ponovo rađa
jača od pene razlivenog svetla kočopernog jutra
jača od moje pesme
od reči koje svoje treperenje čežnje na obzorju voljenja
slave
kažu da ona nalaže oprez
jer svojom plimom može prerasti
u svoje drugo agregatno stanje-mržnju
i zato kada drugi put počnem da pišem pesmu
biću autističan na njeno osećanje nezadovoljstva
i na njeno neuzvraćanje na moje voljenje
PANTOMIMA PEŠČANOG SATA
znaš šta siguran sam uprkos haotičnom plesu leptira
uprkos pohlepi sobe
da sve oblike moje ljubavi ne možeš razumeti
i da se baš i ne trudiš
a opet
siguran sam da na dnu levka peščanog sata kampuje
ono tvoje volim te
da je tu našlo utočište od gravitacije mojeg volim te
i nisam nimalo srećan zbog toga
nimalo
u predgrađe ogledala mrzovoljne senke projektuju svoj ego
narušavajući levitaciju zidova ostavljaju svoje tragove
u želji ili ne da proročanstva o nama
iseckaju oštrim zrakom sunca
siguran sam da preokrenuvši levak ono tvoje volim te
svoja stopala izlaže novoj memli peščanih zrna
i ne znam kako je to pošlo naopako
bez nade za ozdravljenje ljubavi
bez nade da ćemo se sresti
VEŠTAČKO DISANjE
sećam se kada si sva ustreptala usred peščane oluje zrna
vrisnula
ovo vreme je pogrešno
ovo vreme je postalo klupko pređe istopljenog peska
ovo vreme
znao sam da moram sva zrna dozvati pesmom školjki
na mom prozoru
školjki u kom se baškari pola Dunava i pola mora
znao sam
kako bi bilo lepo smestiti ih u levak peščanog sata
i čuvati ih kao ubrano lekovito bilje
za neku kasniju pijanku s lađarimi koji za večeru doručak kašu peska
halapljivo gutaju
da shvatio sam da se ti zlurado smeješ mom volim te
da istopljenim peskom zalivaš praznu duplju sobe
da vreteno kriješ u isteklim krdima peska
pa nikako ne mogu istkati ono ostani ostani
lađari lađari zašto ste razbili peščani sat
zašto ste peščanim zrnima potopili mutni Dunav i sinje more
tako da moram ispočetka moje volim te
veštačkim disanjem oživeti
NADAM SE
umesto stihova upakovanih u svilu koju su svilene bube tkale
od suza isplakanih ruža koje ti poklonih za rođendan
nudim ti pesme koje pod krilima nose ptice selice leteći unatraške
valjda da vrate ono vreme
one zagrljaje ispred bioskopa Zvezda
kada smo dočekivali večernje čistače srca
ushićeno smo otvarali rajsferšluse grudi
da ono volim te prhne po trgu
da karte za prvu predstavu sapletu sve one strahove
kojim me ispratiše figure soca na kažiprstu
prelistavanjem biltena svih onih pesama koje ti posvetih
ogolio sam se kao ova jesen
i bio sam tada srećan
a sada
saplitanje svetla o ramove u kojima se ogleda rani oktobar čekanja
nije ništa drugo do buđenje sećanja na ono
na ono
izgleda da živim i preživljavam tvoje ne
dok me plamen sveće okiva olujom nevere
a moje volim te kao artist hoda po žici smrti
nadam se da ćeš ipak razumeti moje pismo
moju sobu okačenu na golgotu samoće
nadam se
POTOK
Kao da luta između kuća i plahovito kamenje drobi
u njemu zarobljeno sunce iz bele pene kulja
čini mi se da je i on zatvoren sa mnom u ovoj sobi
pa zato ječi i davi se od žutog naraslog mulja
Kraj njega modra perunika raste u osami
i nežno iz cvetova miris umornog dana sklanja
a ti na obali raspletene kose kao da se sramiš
kriješ oči u vencu olistalog granja
Dok sunce rumeni i zrake ka tebi neumorno toči
čitavo jato vrabaca međ vrbama vragolasto poji
nebo polako silazi i sitnim koracima kroči
i moju sobu šarenim senkama boji
Hteo bih debelu zavesu potezom da svučem
da tvoje slike dolazeći mesec spazi
da njegove skrivene tajne kroz vrata provučem
da vidim kako potok pod tvojim nogama dan gazi
Kao ljutito dete on na obalu prkos i noć sliva
krijući tvoj glas iako ga kapi na sve strane nose
a ja i dalje kroz prozor gledam i snivam
tebe kako stojiš sama pred njim raspletene kose