|
|
|
NE, TO NIJE U REDU – KAŽE PROROČIŠTE U DELFIMA  | Aleksandra Đorđević | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Ne, to nije u redu – kaže Proročište u Delfima Aleksandra Đorđević
Izazov je pronaći smeštaj za šestočlanu porodicu u sezoni. Ove godine imamo posrednika, domaću agenciju. Obično smo sami svoje gazde. Čitamo recenzije na španskom, italijanskom, engleskom i nemačkom, zovemo hotele direktno, ugovaramo. Ali zakasnili smo. I zato nam je ove godine zapao smeštaj po kroju srpske porodice – ono što se narodski zove 'buđav lebac. Crveno-bela zgrada sa zvonima, (mora da je nekada bila stambena) sa pustom recepcijom na kojoj, za pultom, odsedaju dušeci i šlaufi, prima još jednu turu iznurenih gostiju, a zatim počinje „isijavanje”. Poštovanje i desnica naših agenata: „Ako nešto treba, tu smo, a gazdarica je baš fina.” Prsti nam upadaju u kesice oko očiju. Kao mamina singerica, najavljena gazdarica cupka i psuje, a mi,statisti, prezentujemo presavijene kičme. Gazdarica odokativno uzima kroj, za Srbe je uvek isti i nastavlja solilokvij. Svi razumemo: „Katastrofa.” Prethodni gosti nisu izbacili smeće i oprali sudove za sobom. Glasovi naših agenata utanjuju, na solidnom engleskom i izlomljenom nemačkom. Metanišemo za riđom ženom u crnini koja je propustila da nam poželi dobrodošlicu, bar jedno grčko kalimera. Ali prihvatamo da smo oličenje neodgovornog i prljavog gosta koji, čim se dočepa „komfora“, zaboravi na manire i higijenu. Kotrljajući pogledi agenata sugerišu da se situacija ponavlja. „Molimo vas da ostavite sve uredno za sobom”, molećivo će oni. Zaverenički slušamo i hipnotisano potvrđujemo. Poneko se krsti, poneko gunđa, ali zapravo ne znamo šta je kome u glavi. Mi, koji smo sopstvenim prevozom, zasebna smo kategorija. Nas nisu legitimisali u koloni, nama su sva okolna mesta dostupna, tako da samo oni što moraju da zarone noge duboko u pesak i dobrano ispruže ruke kad žele u supermarket, povezani su bratskim nitima, da ne kažem omčom. „Higijenu održavate sami“, odjekuje za nama. Tada smo ih poslednji put videli i čuli, naše agente. Kasnije su nam se ukazivali kao senke na zidovima i kazaljke na časovniku. Ključ bacamo iz ruke u ruku, radosni ko deca. Odavno nismo držali u rukama izum koji ne pali svetlo i klimu, već se staromodno zabode u bravu i obrne. Klima je uz doplatu, 5 evra u teoriji, 7 u praksi, po danu. Gazdarica uvodi malog princa, pardon pingvina, rve se sa njegovim crevom. Dok njih dvoje jure jedno drugome rep, muž i ja se zgledamo. Uskoro sve troje, pardon četvoro stojimo u bari usred spavaće sobe. Gazdarica ofrlje kupi vodu, crevo ostavlja u kofi, koja sada ima novu namenu, a mi blagosiljamo princa prve noći u hotelu „Overlook”. Naš odmor sada ima novu dimenziju. Pingvin štuca i kašljuca, vodi nas brazdama grkih grčkih brda obraslih maslinama, sve dok ga, pred umorom, ne oslobodimo muka kad se sunce pomoli. Kroz rupičastu zavesu, koja arabeskno pleše s našim domaćinom celu noć, gospoda komarci čekaju u redu za krvavi bal. Pola nas je ujutro istačkano, ali rashlađeno, druga polovina je uzavrela, ali „punokrvna”. Odlazimo na plažu s olakšanjem. Uostalom, nismo tu zbog luksuza niti da dane provodimo u sobi. Važno nam je samo da se nakon plaže toplo istuširamo i bacimo na krevet. Hotel „Overlook” neguje minimalistički stil. U tuš-kadi bez kabine i zavese tušira se u samurajskom stilu, brzo i oštro. Skeptična sam kad prvi put kročim na nepoznato tle. Slavina ispušta jauke otkad smo došli. Da je stvar gumice, nama je jasno. Ono što nismo shvatili jeste i da je stvar šarma ovog srbozovnog hotela i njegove gazdarice, koja umesto ručka meša dvadeset pet opušaka u velikoj sjajnoj pepeljari. „Slivnik je zapušen”, kažem joj direktno na nemačkom. Agenti mi nisu potrebni, obučena sam i sama po modelu 007. Međutim, našoj gazdarici je ispario nemački sa dimom cigarete. Kad malo bolje razmisli, ni engleski joj nije najbolji. Kao i sve dive, ona se rukovodi pravilom – šta god da te pitaju, dezavuiši. Jedno kratko da ili ne, optimalno možda ili videćemo, a zatim upri prstom u svog sagovornika i opleti po njegovim nedostacima ili se izgubi iza dimne zavese. Naš dimni kolokvijum trajao je nekoliko dana. U prvoj fazi prešle smo osnovno gradivo, u drugoj sam uključila i vanrednu komisiju koja se sastojala iz dva agenta, u trećoj je Crvena Sonja simulirala dodavanje odgušivača, prizivala kišu i mog muža, koji ju je verovatno podsetio na grčkog boga, i pantomimski nam demonstrirala svoju nemoć. „Muz, muz..”, upire prstom. U redu, muž će otpušiti odvod, „samo mi već jedno dajte tog crvenog đavola”. Nestala je, nismo uspeli da odgonetnemo mitologiju njenog bića. Nakon hitne urgencije agenata, gazdaricu sam zatekla šestog dana u aferi sa majstorom. On na kolenima, ona u crnini sa metlom u ruci. Čovek je otpušio trideset godina srpske raskalašnosti. Uzrujana, idem iz sobe u sobu, moram da promenim uložak, a crvenokosa suflira – Strpljenja, madam. Premotavam film. Da li se najavila? Je l' reče možda da će nam danas obiti apartman? Je l' moja srpska nekultura možda ne razume uzvišeni smisao poslovanja ove riđokose dive? Da sam došla kod tetke u kuću na moru, stisla bih se, ne bih joj bila na teretu. Hvala joj što mi izlazi u susret u nudi da zanoćim. Ali moja tetka dozvoljava gostu da se služi toalet papirom, štaviše ona i kese za smeće nudi bez protivusluge. Sapun se podrazumeva. Naša gazdarica ne troši na sapun, poučena iskustvom. Gosti su se toliko osilili da ne samo da ne održavaju instalacije i odvode ove starogradnje, poslednji put renovirane posle rata, već i ne počiste sobe za narednu „generaciju“. Besramne srpske majke em ne rade kod kuće, em neće na kolena u ovoj luksuznoj vili jer šta može biti hotel sa vontidž lanpama iz šesdesetih na koje su nakalemljene štedljive neonke, sve naravno zarad štednje energije u ovom krajnje klasnom i potrošačkom društvu? Ali svetu se ne može ugoditi, osim možda našem svetu. Otpozdravljam svojim saborcima i procvilim kako nismo zadovoljni smeštajem. Navedem klimu, toalet papir i sapun, a moja sapatnica me gleda tugaljivo. Žao joj je što se ja opterećujem sitnicama i odgovara – Pa mi smo navikli, uvek je tako. Ko besni pas, lomatam rukama i nogama. Mađari, Nemci i Englezi s kojima smo letovali prošle godine, nude mi toalet papir da obrišem sline. Ispraćamo zajedno autobus sa Srbima, Rumunima i Bugarima. Crazy Serbs, kaže Englez, svake godine u ovo vreme dolaze na prinudni rad – dobrovoljno.
|