|
|
|
DANICA DANA DODIĆ: PESMA OSTAJE DA NAS BRANI  | Neda Gavrić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Danica Dana Dodić: Pesma ostaje da nas brani U ovonedeljnom intervjuu, imamo čast da vam predstavimo jednu od najuglednijih i najaktivnijih kulturnih ličnosti iz dijaspore, Danicu Danu Dodić, pesnikinju i publicistkinju koja već decenijama ostavlja neizbrisiv trag u književnosti i kulturnom životu Srba u inostranstvu. Njen decenijski rad u oblasti književnosti, u kojem je objavila brojne knjige i aktivno se zalagala za očuvanje i promociju srpskog jezika i kulture, predstavlja značajan doprinos očuvanju identiteta naših ljudi u dijaspori. Kao predsednica Udruženja „Art De La Vie“, njen veliki doprinos u organizovanju kulturnih manifestacija, promocija poezije, kao i podrška umetnicima i kreativcima iz dijaspore, čine ga važnim stubom naše kulturne zajednice.
Književni ESNAF 08.08.2025. Banja Luka - Pariz Razgovarala: Neda Gavrić Tehnički uredio: Ilija Šaula U Vašoj novoj zbirci poezije, "Zarobljenici sopstvenog života", šta Vas je inspirisalo da istražujete temu zarobljenosti? Stalni život u nostalgiji koji prati tolike godine. Vreme leti, ali ne briše taj osećaj pripadnosti, čuvajući emocije.Ništa nije isto što je nekada bilo. Današnja tehnologija oduzima osećaj, pretvara čoveka u sliku, pesnička nit se buni i žali za vremenom u kojem smo odrastali. Oko nas su nemiri, neke druge vrednosti, pravde i ravnopravnosti. Pesma ostaje da nas brani, da trajemo kao robovi života, lutajući vremenom. Kako ste odabrali naslov ove knjige? Posvećujete li naslovima posebnu pažnju? Nazivi mojih zbirki uvek su naslovi nekih pesama, tako i naslov zbirke poezije “KADA ODEŠ“, meni drage pesme koja označava vreme svog nastajanja.Ova zbirka, osma po redu, objavljena je na dva pisma, ćiriličnom i latiničnom. U Srbiji je zvanično pismo ćirilično, ali moramo znati latinicu da bi putovali, pravili razmene, živeli.Kod mene, u Parizu, već odavno su nove generacije koje teže vladaju ćiriličnim pismom. Mi, starije generacije, učili smo uporedo i jedno, i drugo. Da pomenem, jednom prilikom sam čitala Čitanku iz 1924 godine, koju je izdala Književna zadruga Beograd, knjiga je bila namenjena za osnovnu školu u kojoj je išla, spontano, i ćirilica i latinica .Smatram da će pomoći onima koji ne znaju ćirilicu, da će šira publika čitati pesme. Predsednica ste Udruženja „Art De La Vie” („Umetnost i život") od 1991. godine. Na koji način ovo udruženje podržava umetnike i kreativce iz dijaspore? Postoje li posebni programi ili inicijative koje pružaju podršku njihovom radu? Udruženje je osnovano u nezgodno vreme, devedesetih, i iz tog perioda najznačajnija manifestacija je bila “ KARAVAN “ u saradnji sa Radio Beogradom. Zatim je usledilo zatišje zbog situacije koje su obeležile taj period nemira.Naziv „Umetnost i život“ (Art De La Vie) je adekvatan naziv za ljude koji vole umetnost koja uzdiže osećanja, a život čini lepšim. Bila je u mirovanju jedno vreme, posle ponovo reaktivirarana, ali to nije smetalo da organizujem večeri poezije i da učestvujem na drugim manifestacijama i festivalima kao što je to: Frankfurt, Smederevo, Varšava, Rusija, Bugarska, Mađarska, Švajcarska, Rumunija, Kanada i mnogi drugi festivali u zemlji i inostranstvu.Organizujem „Sabor Srpske Dijaspore u Parizu“ od 2002 godine, u okviru Pesničkog proleća u Francuskoj. Organizovala sam, u saradnji sa Miroljubom Aranđelovićem – Rasinskim , Tanjom Andrijić itd, koncerte u Svečanoj sali Hrama Sveti Sava, Kulturnom Centru u Parizu, kao i saradnji sa školskim centrima, kroz koncerte, razgovore sa učenicima koji vole tu vrstu muzike. Takođe, imamo ovde dece koja idu u dopunsku školu i uče srpski jezik, koja su talentovana i vole klasičnu muziku. To je, zaista, jedna prelepa razmena kulture naše zemlje poreklom iz Srbije. Šta Vas je inspirisalo da se angažujete u očuvanju kulture u dijaspori? Od dolaska u Francusku družila sam se sa sličnim osobama koje vole kulturu. Iako sam odrastala na selu, kao dete sam volela poeziju. Bila sam dete siromašnih roditelja , nastavnici su me hvalili, ali su na priredbe zvali drugu decu. Volela sam poeziju, zaista. Ovu snagu koju imam danas, pronašla sam u pesmama Đure Jakšića, čitala sam sve knjige koje su mi došle do ruke. Ovde sam pronašla oazu umetnosti i inspiracije, mada me otac doveo da radim, ali sam negovala sopstveni duh i lepotu življenja. Bilo je teško, ali kad se voli, istraje se.Polako sam ulazila u kulturni život naše dijaspore, ali i Francuske. Pariz je bogat grad i pruža dosta toga. Prve večeri poezije, osamdesetih godina, održavale su se u knjižari Fadila Ekmečića u saradnji sa Profesorom Antom Granićem iz kojih su i nastale zajednicke zbirke. Kao pesnikinja koja živi u inostranstvu, kako uspevate da ostanete povezani s kulturom svoje otadžbine? Pišem na srpskom jeziku, sačuvala sam osećaj i ostala verna svojim korenima. U pesmama se provlači nostalgija, jer svakog čoveka koji napusti rodni kraj, uvek vuče ta kuća u kojoj se rodio. Utiče i ova sredina, zato kažem da se ponekad osećam kao rob. Tolike godine živim ovde, ali nosim sa sobom svoje detinjstvo, Srbiju. Višestruka ste dobitnica nagrada za vaš rad, uključujući „Zlatnu značku" Kulturno-prosvetne zajednice Srbije. Kako se osećate kada dobijete priznanje za svoj rad, i na koji način to utiče na vašu motivaciju? Svako priznanje daje elan za dalji rad, zahvalna sam ljudima koji prepoznaju naš rad. Inspiracija je tu, neguje se. Naravno, nije isto kao kad smo bili mladi, ali smo sada mudriji, isprepadani od vremena koje nas nosi.Ponekad imam osećaj da smo prepušteni sami sebi.
Da li smatrate da nagrade doprinose vidljivosti srpske poezije u dijaspori? Doprinose svakako, ali posebno saradnja koja je ogledalo našeg bitisanja . Potrebno nam je da se iskažemo. Radost je kada nas čuju i kad naš rad potvrdi zemlja koju volimo, mi koji živimo već dugo daleko. Vaše pesme su komponovane i izvođene u saradnji sa poznatim umetnicima kao što su Tanja Andrijić i Miroljub Aranđelović Rasinski. Kako izgleda proces saradnje sa muzičarima i kako pesma dobija novu dimenziju kroz muziku? Komponovane pesme su se izrodile iz uzajmne saradnje , izvođenja njihovih dela u Parizu uz pomoć Uprave za Dijasporu. Nastalo je sasvim spontano. Prvi put kad sam čula delo na moje stihove, to je bio poseban osećaj. Sada, dok odgovaram na vaša pitanja, osećam blagost. Kako vidite ulogu muzike u poeziji? Da li mislite da je muzika neophodna da bi vaša poezija došla do izražaja, ili ona može stajati samostalno kao umetnička forma? Poezija i muzika su povezane. Reči ulepšavaju note, usmeravaju melodiju, kao i suprotno. Muzika inspiriše. Planirate li promocije knjige u Srbiji i Republici Srpskoj, nakon promocije u Parizu? Promocija moje nove zbirke biće prvo u Srbiji, pa posle u Parizu. Što se tiče Republike Srpske, ako bude, biće mi velika radost, posebno Banja Luka. To je grad koji sam zavolela još davno, preko Marka Stupara slikara, i Kolje Mićevića. Moj prvi dolazak, pre par godina , i susret sa gradom, i ljudima, ostavio je tragove i želju da se ponovo sretnemo.
|