detalj slike: KRK Art dizajn

JOŠ JEDNO PISMO

(Negdje u Bosni, 1965. godine)

            Bližio se kraj raspusta. Jedne nedjelje Marija je otišla da posjeti svoju tetku koja je živjela na drugom kraju sela. U povratku kući, tek što je krenula, na uskom putu nađe se i Čedo. Oboje se iznenadiše tim susretom, ali Čedo započe razgovor:

-  Ma, bio sam tu blizu, kod školskog drugara. A, ti?

-  Posjetila sam svoju tetku.

-  Nikad da te pitam, jesi li pročitala ona pisma?

-  Jesam. Ostalo još jedno, ono što je stiglo posljednje.

-  A šta piše u onima koje si pročitala?

-  Mnogo je toga da bi se ukratko prepričalo.

- Mene i zanima ukratko. Već sam ti rekao da, kad sam odlazio kod bake, nikad je nisam pažljivo slušao dok je pričala.

- Kad želiš ukratko, tako će i biti. Znaš, u svakom pismu Milutin je opisao po jedan dio svog života. Meni je, nekako, najtužnije bilo prvo. U njemu je sva tuga djeteta koje su odvojili od majke. Toliko mu je nedostajala da mu je to, na neki način, čitav život obilježilo.

-   A u drugom?

-  E, tu je već porastao i zaljubio se u kćerku nekog ministra... Bilo je tu i nerazumijevanja, patnje, tuge. Završio je školu za pilote i dobio posao u Vojsci Kraljevine Jugoslavije.

-  Pa njemu i nije bilo tako loše.

-  Nemoj tako. On je baka-Zorkin sin, a znaš da nije više živ.

-  Oprosti! Nisam mislio ništa loše.

-  Kao već iskusan pilot, onako u uniformi, došao je za Božić četrdeset prve da posjeti majku i vidi svoje selo. Mještani su dolazili i tiskali se u njegovoj kući. Svi su željeli da ga vide. Opisujući to, naglasio je majci da mu je to bila poslednja radost u životu. Upamtio je kako je majka bila ponosna na njega i prosto blistala od sreće. Kao i njemu, i njoj je to bila posljednja radost, ali i posljednji susret s njim.

            Na rastanku obećao je da će doći opet za Uskrs. A onda je, na taj željno očekivani Uskrs, bombardovan Beograd. Ne navodeći ime, ko mu je naredio, morao je, kao vojni pilot da upravlja jednim avionom, i tako je napustio Beograd.

- Je li napisao kako je vlada potrošila novac i zlatne poluge koje su odnijeli iz zemlje?

-  O tome u pismu nema ništa.

-  Naravno da nema. Pobjegli su sa zlatom, a narod ostavili okupatoru.

-  A šta je Milutin tu kriv? On je morao da sluša naređenje. Baš je njemu bilo lako da napusti zemlju u kojoj mu je ostala majka, sama, tužna i izložena ko zna kakvim opasnostima, jer je sigurno znao da je rat već počeo.

-  Ti si prava dobrica. Za sve nađeš opravdanje.

- Nije tu u pitanju opravdanje. Ali, pošto želiš da ukratko sagledaš nečiji cijeli život, onda to tako i izgleda. Ja sam to drugačije doživjela.

- Da. Zanemario sam činjenicu da si ti jedna nježna ženska duša. Vi na sve gledate iz drugog ugla.

- Možeš ti i da se šališ s tim, ali nije za šalu. U svim tim pismima, u kojima nije smio navoditi imena ljudi, nekad ni mjesta u kojima je boravio, pa čak ni potpisati se na kraju pisma, zajedničko za sve njih je neizmjerna tuga za majkom, selom iz koga je potekao i domovinom iz koje je morao otići. Toliko je čežnje u njegovom životu da i ne čudi što je umro, a majka ga nadživjela. Ako se može tako reći: sreća je jedino u tome što ona nije saznala za to.

Zauzeti pričom o Milutinu, stigoše do Čedine kapije, gdje zastadoše.

-  Mogao bih da te otpratim do kuće.

-  Nije potrebno. Hvala! Već smo se napričali do mile volje.

-  I pored neslaganja oko Milutinovih pisama, želim reći da mi je bilo lijepo u tvom društvu.

-  Hvala! I meni je bilo prijatno.

- Čuj, Marija, želio bih, ako se slažeš, da to posljednje pismo pročitamo zajedno.

-  Slažem se. Baš bi to bilo lijepo. A kada?

-  Ja uskoro putujem u Niš. Ako imaš vremena, navrati do nas sutra iza ručka.

-  Važi. Zbogom!

-   Zbogom, sanjalice! I hvala ti za prelijepo popodne! Dugo ću ga pamtiti.

            Sljedećeg dana Marija je rano ustala s namjerom da do ručka pomogne majci, da bi poslije mogla biti slobodna i otići na dogovoreno zajedničko čitanje posljednjeg pisma.

Za ručak je spremljeno njeno omiljeno jelo, ali ona jedva da je okusila nešto od toga. Pitala se kako će izgledati to zajedničko čitanje, pa čak i da li je to u redu? Baka je ipak njoj dala pisma, a mučila ju je i neizvjesnost u vezi sa sadržajem:

- Bože, o čemu li je Milutin u njemu pisao? Zbog čega je ono najveće? Puna koverta papira.

            Nakon što je pospremila iza ručka, obukla je omiljenu haljinu, u kojoj se uvijek dobro osjećala, pa s pismom u rukama javila se majci i krenula. Kako je kapija bila otvorena, stiže do samih kućnih vrata. Namjesti ruku da pokuca, ali odustade kad ču povišen glas Čedine majke:

- Ona je za tebe mlada! Ti si stariji, zreliji i treba da se ženiš! Djecu da imaš! A da je i sačekaš godinu-dvije, nije prilika za tebe. Lijepa je i pametna, ali i sam znaš da nisu imućni. Skromno imanje, djece četvoro, a da ne spominjemo što je ona iz nekog majčinog prvog braka i ne znamo od kakve je loze? Pa, da se o tome i raspitamo, šta ćeš s onom curom iz Pirota? Bogata je, a i ona i njeni nadaju se... To i sam znaš. Mani se ovog djeteta iz komšiluka, kad ti kažem. I zapamti: Otac i ja smo, protiv te veze.

Marija, kao tuđim nogama, tiho siđe niz stepenice i izađe na put. Kapija je bila, i ostala otvorena. U ušima su joj neprestano zvonile riječi koje je čula.

- Bože mili, šta ta žena misli o meni? Mene njen Čedo nikada nije zanimao na taj način. On je za mene samo komšija i brat moje najbolje drugarice, i samo smo željeli zajedno pročitati posljednje Milutinovo pismo. Razumijem je. Majka mu je, i brine... Ali, one TRI RIJEČI...

            Idući kući, zaboravila je na pismo u rukama. U grudima je osjećala bol zbog riječi koje je malo prije čula i koje nikada neće zaboraviti.

Učinilo joj se da je ponovo na onoj uzbrdici kojom je iz male doline stigla na ravnu uzvisinu i čvrsto držeći majčinu ruku, krenula dugim, krivudavim putem...

PODELITE OVAJ TEKST NA: