O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Razgovori


JELENA ĆIRIĆ, PESNIKINJA IZ PRAGA: NE BUDITE SA ŽENOM U VAMA NA VI

*Draga moja, Intervju, 22/11/2019

Iako nikada nije zamišljala svoj život van Srbije, Jelena Ćirić je prateći svoje srce pre više od sedamnaest godina spakovala kofere i krenula da gradi porodičnu sreću u Češkoj. Odrekla se karijere pravnika, i kako kaže, bez straha se prepustila svemu onome što donosi taj novi život. A tamo ju je čekalo ono što joj je bilo suđeno – poezija. U razgovoru za portal Draga moja, Jelena nam je otkrila kako su nastale njene zbirke “Žar”, “Naiskap” i “Muške pesme”, kako je izgledao susret sa Pragom i kojim ženama se divi.

Draga moja: Kako je izgledao tvoj susret sa Pragom, sam dolazak,prilagođavanje…

Jelena: Više se iz tog vremena sećam Karlovih Vara, Teplica, Litvinova, Mosta… jer smo u početku kratko živeli u tom severnom delu Češke.
Prag sam zavolela na drugi, možda treći… ili neki sedmi pogled, tako da u tom smislu, prvi susret nije bog zna koliko upečatljiv. Naime, nisam mislila da ću ikada živeti van Srbije. Ni mislila ni želela. U Prag je, za svojim poslom, prvo otišao moj muž. U ono vreme, doduše, još nismo bili venčani, ali smo uveliko planirali zajednički život. Kad sam, tada kao stručni saradnik u Okružnom sudu u Požarevcu, sa sobom raskrstila da karijeru neću pretpostavljati ličnoj i porodičnoj sreći, spakovala sam kofere i otišla za Češku. Izgledalo mi je da je to privremeno, na neko vreme, pa ćemo onda videti dalje…
Tako – privremeno – mi izgleda i danas, nakon 17 i kusur godina života u Pragu. Prelep je Prag. Ponekad, sad već naviknuta na grad i njegovo disanje, kad u prolazu ili iz auta gledam sve te kule (inače ga zovu grad sa stotinu kula), mostove, kupole, ulice… – pomislim da zaista liče na kulise nekakvog filma, ilustracije neke velike knjige bajki. Pa ipak, više od samog grada me fascinira kultura – ne samo ona o kojoj saznajete u muzejima, galerijama, pozorištima, već kultura ophođenja, u svakodnevnom životu. Neka je to čak i kurtoazija, svakako prija, imponuje u svakodnevnoj komunikaciji na ulici, u prodavnici, u čekaonici, liftu, redu u pošti… Prag je, dakle, izuzetna i kulturna i kulturološka sredina. Nije teško navići se na ono što je dobro, lepo.

Draga moja: Sigurno je bilo teško odreći se karijere i otići u nepoznatu zemlju i graditinovi život. Da li si imala strahove i kako si se izborila sa njima. Šta ti je bilo najneobičnije i najteže prihvatljivo u njihovoj kulturiživljenja?

Jelena: Onda uopšte nisam mislila na to da (li) je teško. Potpuno sigurno i svesno sam išla za onim što sam smatrala i danas smatram svojom srećom. Nisam se bojala, nisam razmišljala o tome da mi se neće dopasti, da ću se pokajati, da ću biti nostalgična … Radila sam ono što sam želela i u šta sam verovala. Izmedju ostalog, beskrajno sam zahvalna svojim roditeljima što su me u tome razumeli i podržali.
Ali danas vidim koliko to … dobro, možda nije bilo teško, ali nije ni sasvim svejedno, uopšte nije – okrenuti leđa (uslovno rečeno) čitavom dotadašnjem životu i otići u neizvesno i nepoznato. Ne znam kako bi izgledalo i da li bih se premišljala kad bi danas trebalo da donesem takvu odluku, s obzirom na to da sada znam šta sve podrazumeva taj proces. Kaže se da je veličina ili obim uspeha proporcionalan veličini „žrtve“ koju ste za to „platili“. Pa eto, čitajte izmedju ovih redova …
Ono što i dan danas nerado prihvatam je što je, i pored naše odlične infiltriranosti u češko društvo, a pre svega u našu zajednicu u Pragu, ipak manje prilika za uživanje u onome što karakteriše naš mentalitet – druženje, posećivanje, izlasci, muzika, ta živost i energija kao odlike našeg južnjačkog temperamenta. Pročitala sam negde – što severnije, to hladnije. Ne misli se samo na klimu.
Česi, po svojoj genezi, jesu slovenski narod, ali su po mentalitetu, navikama, disciplini, mnogo bliži Germanima i to je ono što naglašava tu razliku u načinu življenja i ponašanja.

Draga moja: Kada si počela sa pisanjem i kako je došlo do obajvljivanja prvih pesama?

Jelena: Svako je za nešto rođen ili mu nešto ide od ruke lakše nego druge stvari. U tom smislu, još u školskim danima sam volela da pišem i, uz punu podršku svojih nastavnika i profesora, objavljivala radove u školskim časopisima, išla na takmičenja iz jezika, dobijala nagrade.
Na rođenju, svako od nas dobije neki talenat, kao dar. A kad tu reč, dar, pročitamo unazad, dobijemo kratak recept kako da sa tim darom nešto i napravimo. Sigurno je da prve moje pesme nisu bile ni izražajno ni tehnički kao potonje, ali odnekud se uvek krene. Talenat se vremenom brusi, usavršava.
Prva knjiga ŽAR objavljena je 2011. godine, nakon sugestije ljudi koji se i sami na razne načine bave književnošću i koji su taj moj rad pratili, najčešće na društvenim mrežama, i smatrali da bi od tih pesama mogla biti knjiga. Kasnije je, sa mojim autorskim i koautorskim knjigama, sve išlo svojim tokom. Kad napravite taj prvi, pa drugi korak, putevi se sami otvaraju. Na vama je da nastavite da hodate i raskrčite put kad ustreba.

Draga moja: Strast i erotična ljubav su lajt motiv tvoje poezije, da li smatraš da je za sve što radimo u životu neophodna strast, šta te inspiriše u pisanju pored muško-ženskih odnosa?

Jelena: Polje muško-ženskih odnosa jeste ono što je meni jako primamljivo. Odgovor na pitanje zašto je to tako je sličan odgovoru na pitanje zašto sam rođena sa tamnom kosom i braon očima. Ljubav je, po mom mišljenju, esencija našeg življenja. Kada se u ljubavi između muškarca i žene umeša magija želje, požude, strasti, pohote, nastaje onaj ni sa čim uporediv vatromet doživljaja i senzacija, čak i kada je samo na papiru.
Što se tiče strasti, ne mora uvek postojati. Svakoga dana obavljamo mnogo stvari po navici, rutinski, zato što se to od nas očekuje, zato što imamo obavezu ili osećaj odgovornosti. Za takve stvari nije neophodna strast. Ali nas takve stvari i ne ispunjavaju. Kada radimo ono što zaista volimo, u čemu uživamo, ono u čemu smo mi sasvim mi – e tu je uvek gejzir strasti. I to se oseća.
OSIM MUŠKO-ŽENSKIH, INSPIRIŠU ME ODNOSI MEĐU LjUDIMA UOPŠTE, NA SVIM NIVOIMA. VOLIM GRADOVE U KOJIMA SAM ŽIVELA, MESTA NA KOJIMA SU MI SE DEŠAVALE VAŽNE STVARI. VOLIM SVOJE KORENE I TO JE, U VIDU IZRAZA I ARHAIZAMA, NAROČITO U DELU MOG PESNIČKOG OPUSA PISANOG NA DIJALEKTU, PRIMETNO.
Mnogo čitalaca mojih pesama je to zapazilo, tu patinu, miris starine i ranijih vremena. I toga zaista ima. Možda na taj način i nesvesno, s obzirom na to da sada živim van Srbije, želim da sačuvam vezu sa svojim jezikom, svojom zemljom i delom života koji sam u njoj provela.

Draga moja: Izdala si i zbirku pesama Muške pesme koja je pisana iz ugla muškarca, kako si došla na tu ideju?

Jelena: Muške pesme, nazvana tako jer je pisana u muškom rodu, je moja treća samostalna knjiga, objavljena 2016. godine. Štampano je i drugo izdanje, što je za savremenu poeziju kompliment.
Nije to bilo nekakvo bacanje rukavice u lice muškim pesnicima. Nisam pokušavala da razmišljam kao muškarac, koliko sam uživala u rečima koje sam sebi kao muškarac izgovarala. Istina, mnoge od tih reči ljubavi sam zaista čula, često na uvo, pa sam ih samo malo stilizovala, poetski prilagodila. Imam mnogo prijatelja muškaraca. Zapravo, vise nego žena. Imala sam priliku da često slušam „muške priče“ na različite teme, skupljajući tako „materijal“ za pesme koje u tom trenutku nisam ni znala da ću napisati.
Prva napisana muška pesma nalazi se u prethodnoj knjizi, Naiskap, kao jedina takva, u muškom rodu. Posle nekog vremena napisala sam drugu, pa treću, i tako redom, okuražena pozitivnim reakcijama muškog dela čitalačke publike, koja prati moj rad. Bio je to prijatan vetar u leđa, da muškarci reaguju na ženski pesnički senzibilitet, govoreći da bi voleli da takvu jednu knjigu poklone svojoj ženi, ljubavnici, prijateljici. I eto knjige.

Jelena: Nema ljudi imunih na pohvale i nagrade. Ne mora to biti čak ni nešto zvanično, još manje materijalno. U čovekovoj prirodi je da očekuje reakciju na ono što kaže ili napravi, to je jednostavno tako. Znate ono – kad mama ili baka spreme ručak, a vi ga ne pohvalite u prvih deset sekundi, one odmah misle da nešto nije dobro. Tako je i sa drugim stvarima koje radimo. Iako ih, ako je sreće, radimo prevashodno zbog sebe i sopstvenog užitka, nije nam nebitno kako će okolina reagovati. Pristalica sam teze da je pohvala mnogo jači podsticaj od kritike, pa i one najosnovanije.
Moje nagrade su mi, naravno, drage. Svaka. Među zvučnije svakako spade Zlatna značka Kulturno-prosvetne zajednice Srbije za 2014. godinu za doprinos kulturi, kao i nagrada “Rastko Petrović” za 2017. godinu, koju dodeljuje Matica iseljenika i Srba u regionu za najbolje poetsko delo srpskih stvaralaca koji žive i rade u inostranstvu. Posebnu draž imaju nagrade publike, koje sam dobila, recimo, u Smederevskoj Palanci i u Nišu. Tu ste sasvim sigurni da je „žiri“ objektivan. Publici se nešto dopadne ili ne dopadne i ne mora da postoji obrazloženje. Dovoljna je jačina i dužina trajanja aplauza. Ako zanemarimo malverzacije i negativne insinuacije na tu temu – da, mislim da nagrade jesu svojevrsna potvrda o vrednosti nagrađenog. Dela, ne pisca.

Draga Moja: Koje knjige se nalaze na tvojim policama, šta voliš da čitaš?

Jelena: Svačega ima na mojim policama – od knjiga koje sam dobijala, preko knjiga savremenih pisaca koje smo kupovali moj muž ili ja, rečnika, antologija, knjiga mojih prijatelja pisaca, i – naravno – poezije.
Možda će zvučati nepopularno da jedan pisac (drugi koriste taj izraz; ja sama za sebe skoro nikada) kaže da nema omiljenog pisca, ali to je stvarno tako. Volim različite izraze, teme. Volim kad me knjiga zavede. Volim mistiku, traganje, ljubav i seks u knjigama. Ako se takav žipon dobro ušije u neku istorijsku postavu, to je idealno.
Ne volim kad se mučim čitajući. Ne volim pretencioznost i nerazumljivost. Ne volim pisanje radi pisanja i pisanje radi senzacije. U tom smislu su mi bliži klasici od pojednih savremenih pisaca. Pomenila bih Matiju Bećkovića, Mešu Selimovića, Lorku…

Draga moja: Kakvo je tvoje mišljenje o književnoj sceni danas, ima li još uvek kvalitetnih autora?

Jelena: Za sve ima mesta pod nebeskom kapom. Umesto suda – jer ko smo mi da (o) drugima sudimo? – valjalo bi da stalno učimo, da se usavršavamo, da radimo na sebi i, naročito, da u tom duhu vaspitavamo decu, predočavajući im stvarne vrednosti. Tako ćemo im najbolje pomoći da nauče da razlikuju pravu književnost od aktuelnog senzacionalističkog štiva neke starlet ili popularne muzičke ili TV zvezde.
Da ne bude zabune, poštujem svačiji rad. Svako ko je došao do momenta da ono što je napisao ugleda svetlost dana, u to je uložio neki rad, trud i vreme. O tome da li ćemo knjigu sa određenom temom, sadržajem, pristupom, stilom i načinom pisanja kupiti, odlučujemo mi i način na koji smo formirani, pre svega u porodici.
Dakle, i na nama samima, nama kao čitaocima, je da utičemo na eventualni izgled naše književne scene. Priznajem da taj posao deluje sizifovski, ali to nije razlog da biramo liniju slabijeg otpora i da se ponašamo u skladu sa onim što kritikujemo. Naprotiv. I pored raznoraznih publikacija upitnog ili spornog sadržaja, itekako ima kvalitetnih književnih dela i autora. Stvarne vrednosti ne mogu propasti; bez obzira kakve ih senke natkriljuju, to su samo senke.


Draga moja: koje žene su za tebe inspiracija, kojim ženama se diviš?

Jelena: Žene, kao i muškarce, uostalom, poštujem iz različitih razloga. Neke zbog izgleda i lepote koju neguju, neke zbog njihovog rada i onoga što su svojim radom postigle, neke zbog izuzetne dobrote, humanosti, neke zbog žrtve koje su zarad nekih viših razloga podnele… neke iz svih ovih razloga.
ALI VIŠE OD SVEGA POŠTUJEM HRABRE, SAMOSTALNE ŽENE, KOJE SU SVESNE SEBE I SVOJIH MOGUĆNOSTI. VOLIM ŽENE ORTAKE, ŽENE UZ KOJE IDE EPITET LAF.
Da ne zalazimo u neka daleka prošla vremena, navešću nekoliko naših savremenica, svima poznatih, koje na mene ostavljaju snažan utisak: Madona, Monika Beluči, Lepa Brena, Vedrana Rudan, Marija Šerifović… Čini se da ne postoji zajednički imenilac, zar ne? Postoji. Sve su one svoje, energične, hrabre, idu za svojim snovima i ciljevima, bez zastajkivanja zbog „laveža“ usput.
Ne oduševljavaju me samo poznate dame. Mnogo je žena iz naše okoline, žena koje srećemo svakog dana ili ih znamo čitav život, koje itekako zaslužuju pažnju, pohvalu, a i divljenje. Moja majka je jedna od njih.

Draga moja: I za kraj poruka našim čitateljkama…

Jelena: Iako će overeči na kraju možda zvučati pretenciozno, jer su izrečene o meni, ipak ću ih reći, zato što sam uživala u njima svakim delom svoga bića. Izgovorila ih je žena.
Nedavno je u savršenoj organizaciji šabačke glumačke Scene Maska i Šabačkog pozorišta održano predstavljanje mojih pesama u tom gradu. Predstavljajući me, Aneta Tomašević, prvakinja šabačkog glumišta, rekla je ovako:
„Jelena je žena u pravom smislu te reči, u vremenima kada žene vise teže da budu muškarci u smislu osvajanja moći. Jelena je žena savelikim ‚Ž‘ i kroz svoju poeziju nam pokazuje da žena treba da bude ono što joj je dato njenim stvaranjem – divna, topla osoba, koja ipak želi da ima nekog koće je upravo tako voleti.“
BUDITE ŽENE. BUDITE SEBI VAŽNE. NE BUDITE SA ŽENOM U SEBI NA VI. UGODITE SEBI, NAĐITE VREMENA ZA SEBE, MAKAR DESET MINUTA DNEVNO SAMO ZA SEBE. VOLITE SEBE. I BEZ OBZIRA NA SOPSTVENU SNAGU, SIGURNOST I SAMOSTALNOST – DOZVOLITE DA VOLE VAS.

Razgovarala Jomart
Foto: Božidar V. Nedeljković
Izvor: Draga Moja



PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"