|
|
|
ZDRAVLJA TI, POŠTENO KAŽI  | Nemanja Zivlak | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
DOĐI, NEMOJ DA NE DOĐEŠ... Dođi, nemoj da ne bi došao! Nemoj da ti dva puta ponavljam! Nemoj da te molim! Sve je isto kao što si ostavio, baš sve; Jest, više se umire, nema zdrave kuće... Ali svikne se životinja, A da neće čovjek, Mrijeti nam je svakako Sutra ili za godinu... Ali dođi, nemoj da ne bi došao, Niko nije orlova vijeka. Kad se zagledaš u obješeno ogledalo U čitača misli sa zboranog čela Svoga ega dnevnik, Uplašiš li se riječi koje tamo pročitaš? Zdravlja ti, pošteno kaži? Izbija li ti još san ispred očiju mrkih? Kojim stazama sad krčiš kroz jugovinu? U kakve si se sad vrzine upleo? Dođi, dođi ponekad ako vazda ne možeš! Ne leti! Na glavu se ustave letači bez mjere, Ako ti zafali razgovora – privij struk bosiljka, Ako poželiš prijatelja – pogledaj Sunce! Bježeći od pogleda – utekao si od sebe, Tražeći sebe – izgubio si pogled! Pogledaj, jednom će biti posljednji put, A i trenutak, suncem obasjan proplanak, Nikada isti neće uhvatiti, Niti ovjekovječiti slikar: Kistom, Pastelnom bojom, Na platnu razliven san, Danas je svanulo danas, Sutra će svanuti sutra, Nikada isti i nikada sličan dan. Dođi, dođi kad možeš a najčešće kada si sam. ŽIVIŠ, PETRE Kakav je to vjetar i snažna oluja Je li to suza što je prosu đače Rika Jablana, hrabrost malog Luja Ili dah slobode sa stojne Manjače?! Prosuše se riječi, a riječ je vjera Za riječ su se uvijek mijenjale glave Pero kao sablja bješe ljudstva mjera Nikada za srebro ili zrnce slave! K’o gromovi grme još riječi tvoje I nebo šaraju munje davnih nada „Petrove slobode“, što na krstu stoje Plod je davne žrtve, tvoga duhosada: I kada mi srce u jurišu stane Glas me napusti i ostanem nijem Rodoljublje točiće moje smrtne rane Mrijeti se mora – ja po srpski mrijem! DVA ZELENA OKA Ne požalih nikad rodne oranice Zakorovile se Ne zažalih za dubom, bukvom i jelikom Prašumile se. Ni za majčinim dukatima Grabili se o njih hajduci Niti očevim silnim blagom Odnijeli ga vuci. Ali požalih, požalih često Rodnu kuću, maleno mjesto I dva zelena oka Nisam ih se nagledao Mi smo ostali na nekoj stanici A život je otišao Tamo devedeset i neke Svima nama nesrećne — daleke!
|
