|
|
|
NEBESKA VRATA U GRUDIMA MOJIM  | Milica Jeftić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
NEBESKA VRATA U GRUDIMA MOJIM / Otvoriše se nebeska vrataUnutar mojih grudi / Osetim. Promaja je.Čujem svoje grudi kako škripe.Znam,posledica je otvaranja i zatvaranja,zatvaranja i otvaranja,otvaranja i zatvaranja ;kažu da su Srbi repa bez korenaoni što bi repu iz korena da iščupaju,želeći da je za život uskratestavljajući je u plastičnu saksijusa željom da je naviknuna strano, novo, njihovoi da iz sećanja izbrišuširinu i dubinu svog vlastitog prostranstvai korena koji, sve i da sve oko njega sruše,ne umeju da presuše. Čujem, doziva me sa neba glasLazara Hrebeljanovića.Obilića. Braće Jugovića.Zvuk zvona Gračanice. Studenice. Čujem, doziva me sa neba jecajkneginje Milice. Kosovke devojke.Stare majke koja svoje čedo na prozoru čeka,dočekajući gavrana, pticu zloslutnicu,umesto svog voljenog deteta. Čujem, doziva me sa neba glas.Vapaj. Suze. Pucanj. Vrisak.Naglas izgovorena molitva.Zvuk izbegličkog traktora.Plač deteta na dojciumrle majke. Vidim krvlju popločanu stazu.Lica predaka urezanih u spomenik.Glave na koplju na Kosovskom svetom polju.Duboke jame i mrtva dečija tela.Jovana Krstitelja i Isusa Hrista u Jordanu.I....Krst. Zatvoriše se rajska vrata. MUK!Ne čujem ništa. Ne vidim ništa.Tišina. Beznađe. Zujanje u ušima.Kao da mi đavo na ramenu sedi.Sedi i šapuće tiho. T i h o. Odjednom,čujem svoje srce i njegovo glasno udaranjeRitam posmrtnog marša, rekla bih.Otvoriše se neka nova, meni strana vrata.Bleštava svetlost. Krst.Nije uspravan kao prvog putakada sam ga ugledala.Ljudi su oko njega. Dodiruju ga. Ljube.Ne. Ne dodiruju ga.Ne. Ne ljube ga.Lome ga! Lome! Ni trobojke ne vijore. Stoje nepomično. Na tlu.Ni orlovi ponosno na njoj ne stoje.Pognuli su svoje glave.Na koplju su neke druge boje.Neke druge ptice. Zloslutnice.Vidim ruke povrh ljudskih glava,ali nisu ruke Gospoda.Vidim rogove umesto oreola. Parče hartije i mastilom ispisan potpis.Ruke koje se rukuju i zadovoljno kliču.Bezbroj otvorenih vrata koje u nepoznato vode.Ljude koji u kolonama koračaju ka njima.Sa njihovih usana ne umem molitvu da pročitam.U očima im ne sija vera.U njihovim srcima ne vidim Gospoda.Njihovo telo - šuplje je. Olupina.Korak im je sitan i tih, ali odlučan.Prolazeći kroz vrata - propadaju.Gutaju ih ponori i tmina.Glasan vrisak i … MUK! / Otvoriše se nebeska vrataunutar mojih grudi / Osetim. Promaja je.Čujem svoje grudi kako škripe.Znam,posledica je otvaranja i zatvaranja,zatvaranja i otvaranja,otvaranja i zatvaranja... S vremena na vremeoni što kažu da su Srbi repa bez korenapokušaju da podmažu tamo gde škripi.Pokušaju da priguše glasove Gospoda.Duhove svetitelja i predaka.Pokušaju, ali bezuspešno- nebeska vrata se uvek otvore.
SRPSKA MAJKA Rađala je jedan život u uslovima teškim,u seljačkom polju, kod kuće za vreme rata na nogama radila sa ranama svežimodbolovala boli zbog svog jedinog zlata. Prve je korake načinio držeći njen prstzbog nje je nakon pada uvek na noge stao,stajala iza njegovih leđa uspravno kao krst jer ona je temelj zbog kog je čovek postao. I kada je sa kućnog praga sina ispraćalakada je pošao svoje ognjište i zemlju da brani,stežući njegovu bluzu, kroz suze se nasmejala,iako je svaki njegove čizme korak u srce rani. Preko belog goluba svom je sinu pozdrav slalakroz prozor zamišljeno gledajući negde u daljinu,molitve ka nebu slala i tiho Gospodu šaptalada njegova ljubav bude oklop na grudima njenom sinu. I kad joj je umesto sina došla zloslutnica ptica,saopštivši vesti što je otkucaj njenog srca potajno slutio,uplakanog lica večnim snom je zaspala staricai svaki se pedalj njene duše ka sinu zaputio.
ODA SELjAKU Danas kad sve cenu ima ostaće nepotkupljivneće biti tog novca da svoga se odrekne,jer od rođenja beše častan, nepokolebljiv,odlučan da poštenim, krvavim radom sve stekne. Ostaće to što jeste, vragu i zlu nepokoran,jer nije istina da sve može da se kupi i ima cenu,skupom cipelom ne bi menjao svoj par čizama, star i izlizan,napustio svoje rodno selo, punu štalu, decu i ženu. U dobru će čovek sa sela ponizan ostati,skroman i pošten, Božijim blagoslovom vođen,zato će porodičan svetac u svojoj kući postatikada večnim snom zaspi tamo gde je rođen. Domaćin ostaće njegova za života titula,sa njim se lomi slavski kolač za stolom u pročelju,jer bez reda, tradicije i običaja čovek je nula,zato takav čovek živi u zdravlju, sreći i veselju. Svako ko ga poznaje, skida kapu sa glave,jer bogat je čovek imajući časnu porodicu,takvi sutra od dece najbolje ljude pravejer sledeći njegove korake ne znaju za stramputicu. Danas vrednost nameće markirano odelobaca senku na kaljavu čizmu našega seljaka,ali vrednija je ona glava koju poštuje selo -jer domaćin je čovek kome je duša marka.
MOJE ĆE DETE SUTRA ČOVEK BITI Moje će dete poznavati redai dobro će znati da pre nego uperi u drugog prstmora najpre u sebe da pogleda i ne osudi nikog, jer svako nosi svoj krst. Moje će dete znati za manire jer iz kuće nosiće dobro vaspitanje,detinjstvo kao temelj dobrog čoveka sutra da izvireokićen čojstvom i stečenim za života znanjem. Moje će dete znati za Andrića i Karadžić Vuka,svakog srpskog velikana što Srbiju krasi,svih 30 ćiriličnih slova što sadrži azbuka i biće ono koje nastoji od zaborava da je spasi. Moje će dete znati da zlato je sloboda za koju časno ginuše njegovi slavni preci,i da dedovina nikad ne sme da se prodajer sa kolena na koleno, u amanet se daje deci. Moje će dete vrlo dobro naučiti i znatida obraz danas cenu ima jer je čovek postao kvarljiva roba,ali da ni po koju cenu ne sme ga prodati i da pošten čovek mora ostati do groba. Znaće da se ugled i ime ne stiču materijalnim bogatstvom,nisu bitne brojke što pišu na papiru,jer da bi hodao rajskom baštom i Božijim carstvomtreba ulagati u bogatstva koja iz duše izviru. Biće učeno da se srpskog folklora ne stidi,uživa u žuboru bistre vode i sluša ptičije cvrkute,naučeno da lepote i u tmurnom danu prepozna i vidi,bude ponosno na trošne i kaljave seoske pute. Cvetaće ljubavlju zaliveno kao prvi vesnik prolećai kad mu sve loše i nizbrdo u životu krene,znaće da ljubav je vodilja i kad je sreća i nesreća,jer ona je kap vode koja cvet održava da ne uvene. Nadahnuto ljubavlju i verom što nađe u svom roditelju,piće vodu sa nepresušnog izvora naše ljubavi da ne uvene,ne dugujući nam ništa, dugovaće da ispuni jednu želju -da u svemu nadmudri nas i bude ponos svog oca i mene.
|