|
|
|
POETIKA SAMOĆE U ROMANU ANE PANTIĆ  | Branka Selaković | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Poetika samoće u romanu Ane Pantić
Piše: Branka Selaković
Nedavno sam videla sliku Loneliness Salvadora Dalija koju je naslikao 1931. godine, a koja prikazuje ženu s leđa, kako se naslonila na stenu, a pod čelo je stavila nadlanicu. Kao da je i sama isklesana od kamena, no ipak se oseća da je živa. Sunčeva svetlost i nijanse vode čine njenu emociju, kao i nju samu inspirativnom i dostojanstvenom. Nije ni čudo što mnogi žele da imaju repliku ovog dela, pa se printovi mogu kupiti za nekoliko dolara. Dalijev očaravajući rad me podsetio na samoću koju je opisala Ana Pantić u debitantskom romanu ''Moja mama je savremena umetnica'' (Orion Art Buks, 2025).
Postoje tihe i bučne samoće. One koje nosimo skrivene, ugušene, koje jedva da odaju znake života i one koje su glasne, dominantne, koje lome nosioca i okolinu. I jednu i drugu samoću autorka je nijansirala kroz svakodnevnu dinamiku odnosa majke i kćerke, osmogodišnje devojčice. U kompleksnosti te relacije koja je u biti negujuća, sveprožimajuća ljubav, smešteni su i otpor i ljutnja. Potreba da jedna drugu razumeju i oslobode kroz izazovan razvojni proces, dodatno usložnjavaju društvene norme. Obe pokušavaju da izađu izvan okvira i nadrastu sopstvene traume i nedoumice. U tom procesu su ma koliko bile okružene ljudima, same.
Progovorivši kroz mladu junakinju, koja je narator priče, Ana Pantić je pokušala da skrene pažnju na put kojim deca prolaze u složenom procesu odrastanja, dok upijaju dinamiku odnosa i ulažu napor da razumeju stvarnost. Ovaj put posebno je izazovan prilikom razdvajanja porodice, odnosno razvodom roditelja i ulaskom novih ličnosti u njihov do tada ritmičan svet. Sve oscilacije unutar zajednice deca uočavaju i analiziraju shodno svojim kapacitetima. Neretko u tim momentima dolazi do zamene uloge i oni postaju roditelj roditelju. Tako junakinja lako prozre kada joj majka plače, koliko je nešto boli, na koje mesto je smešta očeva nova supruga, kukavičluk, a paralelno se bori sa sopstvenim odrastanjem i fiziologijom koja neumitno nadolazi. Devojčica postaje glavni šraf u mehanizmu svih likova koji se pojavljuju u porodici, odnosno ideji postojanja iste.
Ovaj roman pruža dobar uvid u svet osobe koja odrasta u specifičnoj sredini, ne samo po tome što su roditelji rastavljeni, već što i sama biva uvučena u intiman svet majke-umetnice koja kroz kreativni proces teži ka emotivnom zaceljenju. Time postaje transparentni deo projekta izloženog javnosti. To je jedan od slojeva romana oko kojeg bi se naširoko moglo diskutovati. Osnovna dilema je da li deca treba da sudeluju u emotivnom krahu i uzletu roditelja, a pritom i sami nose breme? Teret na njihovim ramenima je nezgrapniji nego onaj koji imaju sami partneri. Traumatično iskustvo u kojem su posmatrači i učesnici, vršnjačke relacije, hormonalne tranzicije, transgeneracijske traume i sijaset dnevnih nedoumica samo su deo bitki kroz koje mladi prolaze.
Naziv romana ''Moja mama je savremena umetnica'' mogao bi da posluži kao univerzalni argument junakinje koja pokušava da izgradi svoj identitet izvan okvira majke, ali i kao način funkcionisanja ili samoodbrana više likova. Moja kćerka je savremena umetnica, Moja bivša supruga je savremena umetnica, Njena mama je savremena umetnica…
Konceptualna, savremena umetnica–majka, u svom poduhvatu deluje ekstatično ranjiva i bliska. Njena ljubav je velika i snažna, dete to razume dok je i samo deo procesa, a možda i osnovni lepak kojim ona zaceljuje. Potrebne su jedna drugoj, ali katkad je i to teret. Prateći ženski rodoslov i liniju baba – majka – unuka koje u biti mogu biti (jesu) Jedno, portretiše se snaga koju imaju u sebi, a koja natkriljuje sve nedaće. Time autorka prikazuje istovremenu moć i krhkost u zavisnosti od uloge i od trenutka.
Jezik koji Ana Pantić koristi u skladu je sa dobi devojčice kroz koju progovara, ali to ovaj roman ne čini infantilnim, namenjenim tinejdžerima, naprotiv, on je za sve koji su sopstvene ranjive trenutke duboko pohranili. On je i ključaonica za roditelje koji mogu bez zazora da provire u svet svoje dece, podsete se mladalačke komunikacije, strahova i tereta izolovanosti, samoće koja izranja, a ipak ne preplavljuje.
*Tekst je prvobitno objavljen u dodatku za kulturu, umetnost i nauku dnevnog lista ''Politika''
|