|
|
|
 | Ružica Kljajić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
NA GODIŠNjICU
Poslije baba-Zorkine smrti vrijeme je nekako brzo prolazilo. Marija je imala mnogo obaveza, jer je majci u svemu pomagala, a i učenja je bilo sve više, zbog njene želje da ima što bolje ocjene u školi. U svemu tome nekako je zaboravila na pisma, a bila su i sklonjena na skrovito mjesto.Kako se od bakine rodbine niko nije pojavio, komšije i ostali mještani, dogovoriše se da prije godišnjice urede grob i postave skroman spomenik. Majstor iz sela koji se bavio tim poslom reče da će on od sebe dati materijal, a da mu nekoliko mještana pomogne u radu.Tako i uradiše. Ljudski i složno. Na dan godišnjice, žene donesoše hranu koja se služi u tim prilikama, kao i sve ostalo. Došao je i popa Branislav, jer je baka bila krštena duša.Stojeći kraj groba, Marija je bila sigurna da ih baka odnekud gleda i želi da im ispriča neku priču, ali onu koju nikad nisu čuli. Tako zagledana u ploču, prekrivenu mnoštvom buketića baštenskog i poljskog cvijeća, odluči da će, čim dođe kući, potražiti paketić i otvoriti ga.- Bako, došlo je vrijeme. Bilo je kako si željela. Čekala sam, možda i predugo, ali znam da se ne ljutiš zbog toga. Danas ću početi...- Idemo li, Marija?! Vrijeme je da krenemo.- Idem, mama. Samo da poljubim krst. Iako je bila nestrpljiva, Marija je ipak sačekala veče. Činilo joj se da samo u tišini može otkriti ono što je mislila da je u tim pismima. Odloži mašnu, razvi papir i ugleda pisma koja su, uprkos vremenu koje je proteklo oko njih, izgledala kao da su juče stigla. Iznenadi se kad otkri da su sva pisma poslata iz Beograda, ali bez adrese pošiljaoca.- Vidi ovo! Pa to nisu “avionska pisma”! Pogleda koliko ih ima i složi ih po redoslijedu, onako kako su i stizala.- Večeras ću pročitati samo prvo. Ostala polako, kako budem imala vremena. Ovo koje je stiglo poslednje, a čini mi se i da je najveće, kao da je pisano na nekoliko listova, ostaviću za kraj, kao posljednje pismo. „Majko, kad bi samo znala s koliko bola u duši pišem ovo pismo. Prošlo je mnogo godina otkad se nismo vidjeli, ali saznanje da si živa, i nadam se zdrava, jedina je toplota u pustoši i hladnoći u kojoj se nalazim. Oprosti što ti se nisam ranije javio. Pozivam Boga za svjedoka da nisam mogao. Ali, živ sam. I ne gubim nadu da ću doživjeti da te vidim i zagrlim, znaš, onako, kao kad sam dolazio iz Beograda. Tad sam još bio dijete, pa mi je razdvojenost od tebe bila teška, preteška. Kad sam znao da ću za važne praznike ili za raspust ići kući, nisam ni jeo ni spavao od uzbuđenja. A kad dođem na našu kapiju, pa te ugledam u dvorištu, nije bilo srećnijeg djeteta na cijelom svijetu. U tvom zagrljaju, osjetio bih sve drage mirise iz ranog djetinjstva. Pomiješao bi se tu miris tek pomuženog toplog mlijeka, tek pečenog hljeba, i raznih vanilica. Često sam poželio da taj zagrljaj, i ja u njemu, vječno potrajemo.Koliko god dana, ili nedjelja, da sam ostajao kod tebe, sve je to brzo prolazilo i bilo malo prema potrebi koju sam imao za tvojom blizinom, toplinom naše kuće i ljepotom našeg sela.Dok sam, kao dijete, a kasnije i kao odrasliji bio u Beogradu, uvijek su me grijala čekanja tih odlazaka kući i lakše sam mogao podnositi tugu. Ali ovo sad, kao i mnoge godine koje su prošle od našeg poslednjeg viđenja, za Božić '41. g. nije, i ne može biti život...Oprosti! Raspričah se, a ne pitah kako si? Ima li djece u komšiluku, kao što je bilo kad sam ja bio mali, a ti nam pričala priče kad god si imala vremena. Nađi, majko, vremena, i pričaj im priče, jer to, i sjećanje na rodno ognjište, nikada i niko im neće moći oduzeti, baš onako, kao što mene neće nikada napustiti nada da ćemo se vidjeti, i čvrsto zagrliti. Voli te tvoj jedini sin. “Viskonsin; 1962.godine. Bez datuma. Bez mjesta gdje je pisano. Bez imena u potpisu. Kao da je pisalo dijete, a opet rukom zrelog čovjeka.- I bolje je, bako, što ga nisi pročitala. Sve iz njega već je postojalo i živjelo u tvom srcu. A našla si i vremena za djecu iz komšiluka, kao i za priče i za kolače.
|
