|
|
|
 | Emina Mukić | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Moja prva soba
Ja sam plod. Sićušan svemir koji raste pod majčinim srcem, u mojoj prvoj sobici. Moje oči još ne vide, ali osjećam. I čujem. I znam. U ovoj tami, gdje nisam ni dijete ni san, počinje moja priča, isprepletena s njenom pričom moje majke Azre, studentice u Londonu, u zgradi što miriše na stare knjige, vlagu i dane u kojim studenti kasne na predavanja.Moja majka je crvenokosa, ali ne onako kako pjesnici zamišljaju vatru. Njena kosa je smijeh u boji, narandžasta pobuna protiv sivila koje je obavijalo naše studentske dane u tmurnom Londonu. Dok su druge žene bile ozbiljne, uglađene i povučene, Azra je koračala kao da ispod kože nosi tamburicu i kafu u isto vrijeme.Jutro. Hladni londonski trotoari.Azra, trudna, vuče ranac na ramenu, jednom rukom nosi vrećicu iz „Tesca“, drugom telefon. Vjetar joj tjera kosu s lica dok razgovara:– Ne, mama, dobro sam.– Ne, neću kupiti vitamine iz apoteke, preskupi su. Uzet ću folnu kiselinu.– Da, sama sam. Emir je još u Sarajevu.– Ne, nije došao. Rekao je da ima neke obaveze.Azra je oduvijek znala da u Emiru neće imati partnera, već teret u obliku muškarca. Voljela ga je. Moj otac, Emir, nije bio zao. Nije bio nasilan. Nije bio ni glasan. Bio je tišina koja boli – ni tiha podrška, već pasivni promatrač vlastitog života.Azra sjedi u sobi, ispod pokrivača.Skype poziv. Na ekranu Emir – neobrijan, u potkošulji, iza njega stari ormari i ugašeni TV.– Zvali su me iz ambasade. Treba mi potpis za boravišnu. Ne mogu bez tebe.– Pošalji. Potpisat ću. Ne razumijem se ja u to.– Naravno da se ne razumiješ. Nikad se nisi ni trudio.– Opet dramatiziraš. Trudna si, sve ti je sad… uvećano.– Voljela bih da makar jednom nešto uvećaš ti. Pa da se uključiš u ovaj život. Ali ne brini. Neću ti smetati. Odlučio si biti samo dekoracija.Otac je bio raspršen, i vrlo često neprisutan – kao da mu je tijelo tu a duh negdje daleko. Njegovo odsustvo, čak i kada je bio tu, bila je najdublja vrsta praznine. Ja sam ga zvao sjenkom koja hoda pored lavice. A majka? Ona je bila vatra koja ne traži dozvolu da gori.Majka je bila dijete iz mahale, odrasla u Sarajevu, gdje se znalo kad se klanja, kad se uči, kad se šuti. I to nije bilo loše – barem ne u potpunosti. U Londonu je upoznala studente iz Saudijske Arabije, Emirata, Katara. Bila je tu i Marta iz Poljske, Tibor iz Mađarske, Juraj iz Slovenije. Svi sličnih korijena. Arape nije voljela – ogrnuti brendiranim mantilima, dolazili su s vozačima koji su ih čekali u luksuznim automobilima. Njihova odjeća nije bila vulgarna, ali komentari jesu, zli i prikriveni. Ali onda je srela njih – Irance. Farah, Reza, Darja… Studenti iz Teherana, Širaza, Isfahana. Citirali su Hafiza u kafićima.Univerzitetski kafić.Na stolu čaj od kardamoma, stara knjiga o perzijskoj poeziji. Za stolom sjede Farah, Reza i Azra. Reza započinje konverzaciju:– Naša je Soraja otišla iz Irana, isplakala suze u Evropi, pisala knjige … Ali šta je postigla osim suza?– Postigla je to da ostane žena koja nije pristala na manje od poštovanja.– Ali bila je princeza. Mogla je imati sve. Ljubav šaha, raskoš. Mogla je šutjeti, pored njega.– Zato ima tužne oči – jer nije htjela da šuti. Šah je izabrao tron, a ne nju. Ljubav je izgubila bitku s politikom. Nije problem što je otišla. Problem je što su svi očekivali da ostane – da se žrtvuje jer je žena. Ali njeno mjesto je tamo gdje je poštuju – a ne tamo gdje je ukrase dijamantima, pa bace kad više nije politički privlačna. Tužne oči Soraje nisu slabost. One su ogledalo žena koje su morale da se nasmiješe i kad im se srce raspada.– Možda je tvoja Soraja hrabrija nego što smo mi to htjeli priznati…– Ne “moja”, već vaša. Vi ste je izgubili. Mi je sada gledamo očima poštovanja. I učimo od nje šta znači dostojanstvo kad sve drugo propadne.Moja majka nije samo hrabra – ona je razigrana. Čak i sada, trudna, umorna i nenaspavana. Ima običaj da izgovori ono što drugi samo pomisle. I još to čini s osmijehom koji bi razoružao i najhladnijeg profesora.Univerzitetska učionica.Knjige. Miris starog papira. Profesor hoda ispred ploče s primjerkom Mrs Dalloway u ruci.– Dakle, Klarisa Dalloway je produkt svoje klase – zatvorena u salonski svijet povlastica, skriva se izapovršne pristojnosti i organizacije zabava kako bi izbjegla egzistencijalnu prazninu.– S poštovanjem, profesore, ali mislim da je ta interpretacija površna. Clarisa nije samo simbol klase – ona je ženska figura otpora, kompleksna i kontradiktorna. Njena šutnja nije pasivnost, već forma unutarnjeg otpora.– Otpor? Po čemu to zaključujete? Njene akcije su prilično trivijalne. Planira zabavu, razmišlja o cvijeću… – To što ne djeluje konvencionalno, ne znači da ne djeluje duboko. Prisjetimo se: “She felt what a leap of her heart - it was like being hit by a wave.” Volf tu daje emocionalni vrhunac bez moraliziranja. Klarisina nostalgija nije za prošlim vremenima , već za slobodom osjećanja koju nije smjela imati.“- „Zanimljivo. No nije li to čitanje obojeno savremenim pogledima? Woolf je pisala u kontekstu post-edvardijanske Engleske.“- „Upravo zato je revolucionarna. Koristi tok svijesti da pokaže ono što društvo ne vidi. Klarisina heteronormativna udaja nije trijumf, već kompromis. Ona pita: - Did it matter that she must inevitably cease completely? – to nije melodrama, to je pitanje vlastitog nestanka pod teretom očekivanja.“Studenti šapuću i osmjehuju se. Darja je ponosna na svoju prijateljicu Bosanku dok Saudijac Hamad promrmlja pakosno a Farah ga prekinu.- „Trudna je, a raspravlja o feminističkoj teoriji. Ko bi rekao“. - „Zato što može. Jer nije samo tijelo – već um koji kuca dvostruko. Azra ignoriši ga, Volf bi bila ponosna na tebe“. Kasna je noć. Stigli smo iz biblioteke. Majčina ruka miluje trbuh, mene. I ja milujem majku mekano, iznutra.- Mama… jesi tu?- Jesam, ljubavi. Uvijek sam tu. Stigli smo do sedmog mjeseca.- Znam da si umorna. Čujem te kako učiš do kasno, kako ti srce ubrza jer misliš da nećeš stići sve.- Nekad se i sama pitam hoću li moći. Hoćeš li mi zamjeriti što još nisam gotova s knjigama, što ponekad zaspim nad knjigama umjesto da pričam s tobom.- Neću. Samo… osjetim tvoje misli, tvoje brige. I tvoju snagu. Znaš li koliko si hrabra?- A znaš li ti koliko si mi potreban? Ti si moje „zašto“ kad mi sve izgleda preteško.- I ti si moje „zato“ – zato ću rasti, zato ću čekati, zato ću voljeti čim prvi put otvorim oči.- Ponekad mi kažu da sam premlada, da nije vrijeme. A ja samo mislim – da si ti moje vrijeme. Da si došao kad sam trebala shvatiti šta znači ljubav bez granica.Osjećam kako majka ponekad sumnja u sebe, iako to ne kaže naglas. Njene misli su tihe, ali glasne meni – uvijek se pita da li je dovoljno dobra, da li će uspjeti, da li sam ja siguran uz nju. A ja znam, moja majka je stijena koja se savija, ali ne puca.Večeras dok priprema prezentaciju o književnim motivima ženske autonomije u 19. stoljeću, stala je, uhvatila se za sto i zadrhtala. Soba je bila tiha, ali ja osjećam paniku u svakom udahu. I ne mogu vrištati. Ne mogau tražiti pomoć. Tek sam plod, zarobljen između svijeta i majke. Ali znao sam: nešto je pogrešno. Nešto je jako, jako pogrešno. Hitna pomoć došla je prekasno za udobnost, ali dovoljno rano za život. Eklampsija. Riječ koju je majka prvi put čuje u operacionoj sali.- Moramo je hitno poroditi. U pitanju je život – i majke i bebe.U ovoj operacionoj sali , svjetla su previše bijela da bi pružila utjehu, majka gleda prema plafonu i tiho prošapta:- Ne sada. Ne još. On još nije spreman.- Nisi ni ti mama. Ali život nema obzira za rasporede. Bijela soba. Na krevetu – praznina u liku majke. Sestra iznosi zamotani smotuljak iz sobe.Ja sam bio plod sa dvojnim identitetom: onim biološkim, i onim akademskim. Jer sam od prvog daha rastao uz priče, uz učenje, uz nepravdu – i uz ženu koja se trudila da bude sve ono što se od nje očekuje. Ja sam ostao samo plod u svojoj prvoj i jedinoj ikad sobici. Ali sjećanje na mene nije iščezlo.
|