detalj slike: KRK Art dizajn

Moja prva soba

Ja sam plod. Sićušan svemir koji raste pod majčinim srcem, u mojoj prvoj sobici. Moje oči još ne vide, ali osjećam. I čujem. I znam. U ovoj tami, gdje nisam ni dijete ni san, počinje moja priča, isprepletena s njenom pričom moje majke Azre, studentice u Londonu, u zgradi što miriše na stare knjige, vlagu i dane u kojim studenti kasne na predavanja.

Moja majka je crvenokosa, ali ne onako kako pjesnici zamišljaju vatru. Njena kosa je smijeh u boji, narandžasta pobuna protiv sivila koje je obavijalo naše studentske dane u tmurnom Londonu. Dok su druge žene bile ozbiljne, uglađene i povučene, Azra je koračala kao da ispod kože nosi tamburicu i kafu u isto vrijeme.

Jutro. Hladni londonski trotoari.

Azra, trudna, vuče ranac na ramenu, jednom rukom nosi vrećicu iz „Tesca“, drugom telefon. Vjetar joj tjera kosu s lica dok razgovara:

– Ne, mama, dobro sam.

– Ne, neću kupiti vitamine iz apoteke, preskupi su. Uzet ću folnu kiselinu.

– Da, sama sam. Emir je još u Sarajevu.

– Ne, nije došao. Rekao je da ima neke obaveze.

Azra je oduvijek znala da u Emiru neće imati partnera, već teret u obliku muškarca. Voljela ga je. Moj otac, Emir, nije bio zao. Nije bio nasilan. Nije bio ni glasan. Bio je tišina koja boli – ni tiha podrška, već pasivni promatrač vlastitog života.

Azra sjedi u sobi, ispod pokrivača.

Skype poziv. Na ekranu Emir – neobrijan, u potkošulji, iza njega stari ormari i ugašeni TV.

– Zvali su me iz ambasade. Treba mi potpis za boravišnu. Ne mogu bez tebe.

– Pošalji. Potpisat ću. Ne razumijem se ja u to.

– Naravno da se ne razumiješ. Nikad se nisi ni trudio.

– Opet dramatiziraš. Trudna si, sve ti je sad… uvećano.

– Voljela bih da makar jednom nešto uvećaš ti. Pa da se uključiš u ovaj život. Ali ne brini. Neću ti smetati. Odlučio si biti samo dekoracija.

Otac je bio raspršen, i vrlo često neprisutan – kao da mu je tijelo tu a duh negdje daleko. Njegovo odsustvo, čak i kada je bio tu, bila je najdublja vrsta praznine. Ja sam ga zvao sjenkom koja hoda pored lavice. A majka? Ona je bila vatra koja ne traži dozvolu da gori.

Majka je bila dijete iz mahale, odrasla u Sarajevu, gdje se znalo kad se klanja, kad se uči, kad se šuti. I to nije bilo loše – barem ne u potpunosti. U Londonu je upoznala studente iz Saudijske Arabije, Emirata, Katara. Bila je tu i Marta iz Poljske, Tibor iz Mađarske, Juraj iz Slovenije. Svi sličnih korijena. Arape nije voljela – ogrnuti brendiranim mantilima, dolazili su s vozačima koji su ih čekali u luksuznim automobilima. Njihova odjeća nije bila vulgarna, ali komentari jesu, zli i prikriveni. Ali onda je srela njih – Irance. Farah, Reza, Darja… Studenti iz Teherana, Širaza, Isfahana. Citirali su Hafiza u kafićima.

Univerzitetski kafić.

Na stolu čaj od kardamoma, stara knjiga o perzijskoj poeziji. Za stolom sjede Farah, Reza i Azra. Reza započinje konverzaciju:

– Naša je Soraja otišla iz Irana, isplakala suze u Evropi, pisala knjige … Ali šta je postigla osim suza?

– Postigla je to da ostane žena koja nije pristala na manje od poštovanja.

– Ali bila je princeza. Mogla je imati sve. Ljubav šaha, raskoš. Mogla je šutjeti, pored njega.

– Zato ima tužne oči – jer nije htjela da šuti. Šah je izabrao tron, a ne nju. Ljubav je izgubila bitku s politikom. Nije problem što je otišla. Problem je što su svi očekivali da ostane – da se žrtvuje jer je žena. Ali njeno mjesto je tamo gdje je poštuju – a ne tamo gdje je ukrase dijamantima, pa bace kad više nije politički privlačna. Tužne oči Soraje nisu slabost. One su ogledalo žena koje su morale da se nasmiješe i kad im se srce raspada.

– Možda je tvoja Soraja hrabrija nego što smo mi to htjeli priznati…

– Ne “moja”, već vaša. Vi ste je izgubili. Mi je sada gledamo očima poštovanja. I učimo od nje šta znači dostojanstvo kad sve drugo propadne.

Moja majka nije samo hrabra – ona je razigrana. Čak i sada, trudna, umorna i nenaspavana. Ima običaj da izgovori ono što drugi samo pomisle. I još to čini s osmijehom koji bi razoružao i najhladnijeg profesora.

Univerzitetska učionica.

Knjige. Miris starog papira. Profesor hoda ispred ploče s primjerkom Mrs Dalloway u ruci.

– Dakle, Klarisa Dalloway je produkt svoje klase – zatvorena u salonski svijet povlastica, skriva se iza

površne pristojnosti i organizacije zabava kako bi izbjegla egzistencijalnu prazninu.

– S poštovanjem, profesore, ali mislim da je ta interpretacija površna. Clarisa nije samo simbol klase – ona je ženska figura otpora, kompleksna i kontradiktorna. Njena šutnja nije pasivnost, već forma unutarnjeg otpora.

– Otpor? Po čemu to zaključujete? Njene akcije su prilično trivijalne. Planira zabavu, razmišlja o cvijeću…

       – To što ne djeluje konvencionalno, ne znači da ne djeluje duboko. Prisjetimo se: “She felt what a leap of her heart - it was like being hit by a wave.” Volf tu daje emocionalni vrhunac bez moraliziranja. Klarisina nostalgija nije za prošlim vremenima , već za slobodom osjećanja koju nije smjela imati.“

-       „Zanimljivo. No nije li to čitanje obojeno savremenim pogledima? Woolf je pisala u kontekstu post-edvardijanske Engleske.“

-       „Upravo zato je revolucionarna. Koristi tok svijesti da pokaže ono što društvo ne vidi. Klarisina heteronormativna udaja nije trijumf, već kompromis. Ona pita: - Did it matter that she must inevitably cease completely? – to nije melodrama, to je pitanje vlastitog nestanka pod teretom očekivanja.“

Studenti šapuću i osmjehuju se. Darja je ponosna na svoju prijateljicu Bosanku dok Saudijac Hamad  promrmlja pakosno a Farah ga prekinu.

-       „Trudna je, a raspravlja o feminističkoj teoriji. Ko bi rekao“.

-       „Zato što može. Jer nije samo tijelo – već um koji kuca dvostruko. Azra ignoriši ga, Volf bi bila ponosna na tebe“.

Kasna je noć. Stigli smo iz biblioteke. Majčina ruka miluje trbuh, mene. I ja milujem majku mekano, iznutra.

-       Mama… jesi tu?

-       Jesam, ljubavi. Uvijek sam tu. Stigli smo do sedmog mjeseca.

-       Znam da si umorna. Čujem te kako učiš do kasno, kako ti srce ubrza jer misliš da nećeš stići sve.

-       Nekad se i sama pitam hoću li moći. Hoćeš li mi zamjeriti što još nisam gotova s knjigama, što ponekad zaspim nad knjigama umjesto da pričam s tobom.

-       Neću. Samo… osjetim tvoje misli, tvoje brige. I tvoju snagu. Znaš li koliko si hrabra?

-       A znaš li ti koliko si mi potreban? Ti si moje „zašto“ kad mi sve izgleda preteško.

-       I ti si moje „zato“ – zato ću rasti, zato ću čekati, zato ću voljeti čim prvi put otvorim oči.

-       Ponekad mi kažu da sam premlada, da nije vrijeme. A ja samo mislim – da si ti moje vrijeme. Da si došao kad sam trebala shvatiti šta znači ljubav bez granica.

Osjećam kako majka ponekad sumnja u sebe, iako to ne kaže naglas. Njene misli su tihe, ali glasne meni – uvijek se pita da li je dovoljno dobra, da li će uspjeti, da li sam ja siguran uz nju. A ja znam, moja majka je stijena koja se savija, ali ne puca.

Večeras dok priprema prezentaciju o književnim motivima ženske autonomije u 19. stoljeću, stala je, uhvatila se za sto i zadrhtala. Soba je bila tiha, ali ja osjećam paniku u svakom udahu. I ne mogu vrištati. Ne mogau tražiti pomoć. Tek sam  plod, zarobljen između svijeta i majke. Ali znao sam: nešto je pogrešno. Nešto je jako, jako pogrešno. Hitna pomoć došla je prekasno za udobnost, ali dovoljno rano za život. Eklampsija. Riječ koju je majka prvi put čuje u operacionoj sali.

-        Moramo je hitno poroditi. U pitanju je život – i majke i bebe.

U ovoj operacionoj sali , svjetla su previše bijela da bi pružila utjehu, majka gleda prema plafonu i tiho prošapta:

-        Ne sada. Ne još. On još nije spreman.

-        Nisi ni ti mama. Ali život nema obzira za rasporede.

Bijela soba. Na krevetu – praznina u liku majke. Sestra iznosi zamotani smotuljak iz sobe.

Ja sam bio plod sa dvojnim identitetom: onim biološkim, i onim akademskim. Jer sam od prvog daha rastao uz priče, uz učenje, uz nepravdu – i uz ženu koja se trudila da bude sve ono što se od nje očekuje. Ja sam ostao samo plod u svojoj prvoj i jedinoj ikad sobici. Ali sjećanje na mene nije iščezlo.

PODELITE OVAJ TEKST NA: