detalj slike: KRK Art dizajn

Jovanka Stojčinović Nikolić: Kroz pet decenija književnog rada

U svetu književnosti, malo je autora koji su tokom svoje karijere ostavili tako dubok trag kao što je to učinila Jovanka Stojčinović Nikolić. Sa pet decenija bogate i raznovrsne književne produkcije, Jovanaka je postala simbol umetničkog izražavanja, inspiracije i posvećenosti rečima. Njena dela, koja obuhvataju poeziju, prozu i esejistiku, ne samo da odražavaju njenu ličnu borbu i strasti, već i šire društvene teme koje dodaju vrednost savremenoj književnosti. U ovom ekskluzivnom intervjuu, razgovarali smo  o njenom stvaralačkom procesu, izazovima s kojima se susretala tokom godina i o tome kako vidi budućnost književnosti.

Književni ESNAF: 13.06.2025
Razgovarala: Neda Gavrić
Tehnički uredio: Ilija Šaula

Nedavno ste pred velikim brojem prijatelja, porodice, kolega, poštovalaca vašeg književnog rada obeležili značajan jubilej, 50 godina književnog stvaralaštva. Kakvi su Vaši utisci o tome događaju i kako ste doživeli podršku i ljubav publike u tom važnom trenutku?

U dubini svoje duše čovjek uvijek pronalazi i otkriva nešto novo, naročito kada je u pitanju „ono“ što mu je  rođenjem dato. Tako u taj mali unutrašnji prostor vremenom stane cijeli svijet, ali uvijek postoji inspiracija ili znatiželja da se on mijenja i dopunjava. Kada kažem „cijeli svijet“, prvenstveno mislim na vidike koji ovaploćuju umjetnički prostor u čovjeku, prelazeći iz „vatre mraka“ u snagu svjetlosti. Upravo se tim povodom ukrstilo mnogo poetsko-proznih tačaka, ali vremenom i kritičko-esejističkih i oglednih. Tako sam u ovih pedeset godina književnog rada prošla sve faze, od početnih, „izbjegličkih“, idealističkih, nezadovoljstvenih, nesavršenih... pa sve do povratničkih, izdržljivih u jednom dahu, spasilačkih, sigurnih, te do same zrelosti književnog stvaranja. Na taj način, uz veliki rad, odricanja i potrebom za čitalačkom hranom, sve se sublimiralo u tih pola vijeka. Drago mi je što ste i sami bili sudionikom književne večeri tim povodom. Kroz sve te godine, rekla bih, mnoge stvari su se „same odabrale“, stvorilo se obostrano poštovanje i povjerenje između pjesnika, kao lirskog subjekta i poštovaoca lijepe književne riječi. Malo je danas takvih susretanja sa publikom, gdje vam dođe više od 250 ljudi, koji su ličnim opredjeljenjem tu.  Samim tim, uvećavaju se razlozi da  budete ponosni, srećni, emotivnii i da se između vas i publike uspostavi most istovremeno od ljubavi, emocije i poštovanja. Moji mostovi su prvenstveno satkani i od istine; nema tu prevare. Publiku možete da prevarite samo jednom i nikad više. Pritom, meni su svi prisutni jednako važni, iako ponekad prepoznajete i one koji su iz nekih ličnih razloga tu. Cijenim čak i to. Moram da pomenem razloge što sam svim srcem željela da o mom radu te večeri govore sjajni književnici: Milica Jeftimijević Lilić iz Beograda i Ranko Pavlović iz Banje Luke. Razlozi, najjednostavnije rečeno su naša duga poznanstva (više od 30 godina) i obostrana praćenja književnog i kulturološkog rada. Osjetilo se to da nije bilo greške. Potom Lazar Blagojević, (muzička podrška) koji je ove godine završio Osnovnu i osnovnu Muzičku školu u Doboju, u klasi prof. Ljubice Timanović, kao učenik generacije. Posebno me takođe obradovalo izvanredno vođenje programa Vukosave Sofrenić, direktorke Centra za kulturu i obrazovanje, koji je i organizator. Jednom riječju, svima koji su u istim ili sličnim književnim vodama, poželjela bih da bar jednom u životu dožive i osjete ovakve „oblike“ radosti i poštovanja.

Koje su Vam najdraže uspomene iz dugog i bogatog književnog i kulturnog puta koje ste proživeli u poslednjih pedeset godina? Koji trenuci, događaji ili ljudi su Vas posebno inspirisali i ostavili traga u Vašem ličnom i stvaralačkom razvoju?

Bilo je toga mnogo, i teško bi se mogao izdvojiti poseban događaj. Naravno, kada ste mladi, to drugačije doživljavate, a moram do kraja da budem iskrena i da kažem, da smo mi tada mnogo više uvažavali i poštovali stariju generaciju pisaca. Na primjer, mislim da je to bila 1975. kada me je Duško Trifunović, posredstvom dobojske Biblioteke pozvao da učestvujem u  Književnom karavanu, koji se održavao u nekoliko gradova BiH, mojoj sreći nije bilo kraja, a imala sam objavljenu samo jednu knjigu pjesama. Osamdesetih godina gostovla je Mira Alečković u Doboju, pa prozvala i nas, mlade pjesnike da kažemo po jednu pjesmu. Nakon više od 10 godina, srele smo se na Kosovu i Metohiji, u Prištini na susretima „Lazar Vučković“ i Mira me pita da li sam iz Doboja i kaže da me se sjeća. Ostala sam bez komentara i družile smo se tih dana. Velike zasluge u mom spisateljskom odrastanju pripadaju dvojici pisaca: Sretenu Kovačeviću, koji mi je predavao u školi u Majevcu tada srpskohrvatski jezik (imao je objavljenu knjigu pjesama „Cerovačke jeseni“). Otkrio je moj talenat i dao mi spisak knjiga koje moram da pročitam. Prva knjiga se zvala „Jan Bibijan u carstvu čarobnjaka“ i „Jan Bibijan na mjesecu“, (Elin Pelin). Tako sam kao učenica VIa razreda dobila i prvu nagradu za prozni sastav „I teče Bosna“ (1965). Od tada ne prestajam da čitam, pored klasika i knjige naših pisaca, koji mi često šalju, obavezno pročitam, kada stignem, ali pročitam. Devedesetih, sticajem okolnosti, upoznala sam Ranka Pavlovića (tada je bio Glavni i odgovorni urednik u Glasu Srpske). Od tada smo u neprestanoj komunikaciji ( i književnoj i porodičnoj) i međusobno „se pratimo“, samo što Ranko ima takav stvaralački kapacitet, kao malo ko, bar na ovim prostorima, i potrebu da ispisuje svoju životnu istoriju, jer se vremena mijenjaju, pa i čovjek u njemu. Ljudske sudbine su pravo čudo. Kada sam dvije hiljade i neke godine, bila na Sajmu knjiga u Frankfurtu, koji je ogroman, neko me proziva Jovanka... Naravno, nisam se ni okrenula, misleći da mi se čini, ili da  od žamora i buke posjetilaca ne razaznajem glasove, no ubrzo me potapšao po ramenu Vjačeslav Kuprijanov, koji me prepoznao jer sam imala sreće da ga upoznam na „Struškim večerima poezije“. Onda poznanstvo sa Elkom Njagolovom (Varna u Bugarskoj), predsjednicom Akademije slovenske književnosti i umjetnosti, pri kojoj je i Međunarodni festival „Slovenski zagrljaj“ je pravo poetsko iscjeljenje u susretu sa slovenskim piscima, jedno malo produhovljeno bogatstvo, zatim razna putovanja na festivale sa divnom pjesnikinjom i čovjekom, Milicom Jeftimijević Lilić... kao i promocija moje knjige poezije „Tamno oko ulice“ na Kolarcu (2010). Poseban osjećaj je bio biti jedan od učesnika na obilježavanju 40 godina književnog stvaralaštva Milice Jeft. Lilić, o čijoj poeziji  sam govorila (čak i bez podsjetnice), uz neveliku tremu i uzbuđenost, jer  bila je posebnost sjediti za stolom  uz akademika, neuropsihijatra, psihoterapeuta, filozofa i književnika Vladetu Jerotića, čiji je govor po meni, bio vredniji od mnogih nagrada i priznanja.

Јованка Стојчиновић Николић и Неда Гаврић

Kako ste svojim stvaralaštvom, kao i aktivizmom i kulturnim inicijativama, doprineli razvoju kulture u Doboju i šire?

Prosto se tako namjesti, ili sudbinski ili porijeklom da čovjek bude predodređen za nešto. Najbitnije u svemu je da sve što postaje predmetom interesovanja u svim radnim oblastima, jesu neki osnovni elementi bitni za postizanje cilja: Ljubav, Vjera, Nada, Istina, Znanje... Ako se naoružate znanjem i dodate ove već nabrojane preduslove za postizanje cilja, onda je uspjeh neminovan. Kako sam profesor fizičke i zdravstvene kulture, ni jedna akademija u gradu nije se održala, a da sa učenicima nisam učestvovala u programu, najčešće sletske vježbe, čak i priprema recitala. S kolegom, profesorom Milivojem Ćućićem, učestvovali smo na republičkom  sletu u Sarajevu (mislim 1983) sa 200 učenika povodom Dana mladosti, Više od 10 godina sam bila na čelu KK „Trudbenik“ Doboj, i organizovali smo brojne kulturne manifestacije. 1997. osnovala sam koncert „Bogojavljenska noć“, koji se i danas održava uz najeminentnije programske sadržaje. Već, 1999. godine, radeći kao direktor Centra za kulturu i obrazovanje u Doboju, osnivam „Teatar fest- Doboj“, potom Likovnu radionicu „Tvrđava“, Doboj, te sa Dragom Handanovićem i Branislavom Vištom obnavljamo „Dobojski likovni salon“. Ispostavilo se da su građani Doboja tako nešto željno očekivali i nikada nisu zaboravili, moj doprinos kulturi,  godinama podržavajući moj poetsko-prozni rad, nikada ne prepuštajući zaboravu  renesansni vremenski period  u kulturi Grada Doboja.

Koji su vam bili najznačajniji momenti ili dostignuća u vašem radu kao direktor Centra za kulturu i obrazovanje u Doboju?  Kako ste tokom godina uspevali da unapredite kulturne programe i instituciju koju ste vodili?

Na ovo pitanje sam dobrim dijelom odgovorila, vežući ga uz treće pitanje. Mogla bih samo da dodam, da sam imala (više verbalnu) podršku gradske administracije, ali i finansijsku pomoć i razumijevanje društvene zajednice. Teatar fest je postao lice i naličje grada i kao takav, sam se izborio za dodatna finansijska sredstva Ministarstva prosvjete i kulture RS

.

Šta Vam je predstavljalo najveći izazov u organizaciji i vođenju kulturnih festivala i radionica? Kako ste uspeli da održite kvalitet i privlačnost tih događaja u različitim periodima?

Nevjerovatno interesovanje građana za programske aktivnosti bilo je najveći motivski pokretač, a i sama sam, još iz gimnazijskih dana, kada sam prvi put u životu u organizaciji škole, u prvom razredu gimnazije, prisustvovala Verdijevoj operi  „Travijata“, a potom baletu „Žizela“ u Narodnom pozorištu u Sarajevu, spoznala da su to mjesta koja mi pripadaju. Sam kvalitet događaja, je proizveo njihovu samoodrživost, jer su gostovala sve viđeniji pozorišni teatri (Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd, Narodno pozorište, Beograd, Beogradsko dramsko pozorište, Atelje - Beograd, Zvezdara teatar, Beograd, Somborsko pozorište, Srpsko narodno pozorište Novi Sad, Zeničko narodno pozorište, Teatar „Rugantino“ Zagreb, ITD, Zagreb i mnogi, mnogi drugi... kao i najeminentnija imena muzičke, likovne i književne oblasti.

Na koji način ste svoj književni rad uspeli da uskladite sa aktivizmom i širim kulturnim inicijativama? Kako su Vam ove delatnosti pomogle da izrazite svoje stavove i doprinesete zajednici?

Još kao djevojčica, naučila sam da malo spavam, jer je škola bila udaljena sat vremena hoda od kuće,tako da sam sticajem okolnosti ustajala rano. Naveče bih u krevet išla s knjigom; nekada me i jutro zatekne, s njom u rukama.Tako i do dana današnjeg. Veoma sam radoznala i volim sama sve da uradim. Kao i svaka žena... Imam troje djece i četvoro unuka, veliki broj slika na zidovima ( u raznim tehnikama, iako najviše volim akvarel), puno knjiga i cvijeća, s kojima provodim trenutke odmora. Nikada ne pišem danju, skoro nikada, nego u ranim jutarnjim časovima, od tri sata pa nadalje (kako kad). Ali nikada se nisam probuila s namjerom da pišem, nego me probudi pjesma, priča, pa čak i književna kritika; to su male radosti koje uspravljaju moja jutra i moj dan. Tako, zbog poetsko-prozne svjetlosti koja me obasjava iznutra ne trpi niko, „ni u snu ni na mjesečini“ (kako kažem u jednoj pjesmi).

Kako ste doživeli svoj ulazak u međunarodne kulturne i književne organizacije? Kako su Vam  međunarodne saradnje pomogle da proširite svoj uticaj i iskustva?

Dobro je kada se čovjek nađe među ljudima koji su mu slični, pa ako je u pitanju i spisateljstvo. No, ja o svemu tome imam svoje mišljenje, jer ko je bliže vatri, mnogo mu je toplije i lakše se ogrije. Uvijek bi se osjećala dužnikom, ako ne bih uzvratila istom mjerom. Moje mišljenje je da mi na ovim prostorima (slovenskim), imamo sjajnih pjesnika i dobrih književnih vrijednosti,  ili nam se jezici „dodiruju“, pa mi je time poezija i prijemčivija; što sam više odlazila u „međunarodne vode“ time se u meni i proširivalo saznanje o ljepoti književne riječi koja traje u raznim oblicima svoga postojanja.

Пријатељска честитања и даривања: Јованка Стојчиновић Николић и Милица Јефтимијевић Лилић

Tokom ovih pedeset godina uspevali ste da održite svoj kreativni elan i strast prema umetnosti. Šta Vas motiviše da nastavite sa svojim stvaralaštvom i danas?

Istina, vrijeme nas mijenja, nekada dograđuje, a nekada sklonosti ka padu zauzimaju primarni dio. Od prvog dana, od kada sam kao djevojčurak, počela da pišem, pisala sam samo tada kada imam motivaciju, i savijala pjesničko gnijezdo kada bih osjetila da mogu da „zaparam“ visine i da se lijepo osjećam. Ne pišem svakodnevno i onda se u tijelu  akumulira spisateljsko jezero smanjujući unutrašnji prostor, u kome se ukrštaju i smjenjuju svijetle i tamne strane života i višak energije, koji se onda sam „oslobađa“ iz tijela, pretvoren u pjesničku ili proznu bravuru. Dok traje ta faza pisanja, vrlo malo spavam. To je za mene normalna, prirodna pojava i uopšte me ne opterećuje. To stanje doživljavam kao katarzu, spasenje i izbavljenje... I tako danima, i tako godinama. Eto, prođe više od 50 godina, a ja tu spisateljsku ljubav odgajam i njegujem na sigurnom, u svom unutrašnjem biću, sve dok joj ne postane tijesno, da se ne bi osjećala zatočenikom. Onda kada izađe na svjetlost, postaje svemirska i koliko ostavi traga iza sebe, toliko će sebi osigurati dug život.

Šta biste poručili mlađim generacijama književnika, umetnika i kulturnih radnika? Koje vrednosti i savete biste želeli da im prenesete za njihovu buduću kreativnu i profesionalnu putanju?

Vrijeme u kome živimo, potpuno se promijenilo u svim oblastima životnih tokova, tako ja, a vjerujem i bliske mi generacije, „grijemo se“ sjećanjima iz mladosti. Ovog momenta oživješe mi stihovi Enesa Kiševića: „Toliko sam letio/ da ne stignem nikad pasti...“ Eto, neka  ta dva stiha budu smjernica za putanju mladih naraštaja.

Kako biste opisali svoj put od početaka do sadašnjosti, i šta vam je najviše pomoglo da ostanete posvećeni svojoj umetnosti u proteklih pola vijeka?

U prethodnim pitanjima se nalaze odgovori, pa mislim da bi to bilo i dovoljno. Ako nemate ništa protiv, završila bih ovaj intervju pjesmom, kojoj je motivacija, upravo pola vijeka književnog stvaralaštva.

DUŽE OD PEDESET GODINA

Prošlo je više od pedeset godina

Kako sam s olovkom u ruci počela da ispisujem

Čudesnu Svjetlost u kojoj sam rađala oštricu riječi

Tek sada sam sigurna da me niko više neće pitati kada sam

Počela da pišem iako se dobro sjećam

Te aprilske noći kada sam otrgla list iz sveske

Stavila ga na prozorsku dasku spavaće sobe

I „položila na jezik“ mjesečevo srebro što se odranjalo

Od talasa rijeke

Tako napisah kratku prozu „I teče Bosna“

I ne znajući tada da sam tim oružjem krenula u pjesnički Svijet

Ko bi vjerovao da će taj sjaj iz hiljadu devetsto šezdeset pete

Godinama prelaziti preko moga tijela i vraćati svjetlost

Ne samo do dana današnjeg Nego i onda kada me

Zadugo ne bude bilo

Jovanka Stojčinović Nikolić

PODELITE OVAJ TEKST NA: