O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriKultura sećanjaKolumnaBesede






















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Mihajlović
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Lisić
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Emina Mukić
Ena Vuković
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Goca Stijačić
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Ivana Tanasijević
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Jovica Đurđić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Pavlović Ćirić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Jeftimijević Mihajlović
Marija Šuković Vučković
Marija Viktorija Živanović
Marina Matić
Marina Miletić
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Blagojević
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Miloš Marjanović
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirjana Štefanicki Antonić
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Šestakov
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Ružica Kljajić
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Saša Miljković
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Silvana Andrić
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Minić Catić
Slobodan Vladušić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Snježana Đoković
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Svetlana Janković Mitić
Tanja Prokopljević
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


ATELEKTASIS PARTIALIS - ATELECTASIS PARTIALIS

Emina Mukić
detalj slike: KRK Art dizajn


Atelektasis partialis


 
Upoznala ga je u jesen. Ona jesen kad svjetlost još zadrhti na lišću prije nego što sve padne u tišinu. Pojavio se kao odgovor na molitvu koju nikad nije izgovorila naglas. Prilazio je s lakoćom muškarca koji zna da je željen prije nego što je viđen.
Zvao se Davor. Bio je topao pogled, nasmiješen glas i riječi koje su znale gdje da dodirnu. Uspio je za sedmicu dana ono što drugi nisu za života, ni otac ni brat ni muž — da se osjeća viđena, saslušana, voljena, podržana, barem je tako mislila.
– “Ti si drugačija, posebna” rekao je jednom, promatrajući je kao nešto rijetko.
– “S tobom mogu biti ja.”
– “S tobom bih mogao sve, toliko znanja u tebi, Bože zar postoji prelijepa i prepametna, talentovana žena a tako dobra i iskrena? Koji sam ja srećnik, znao sam, dobro sam znao da moram doći u određene godine da bih ovo doživio.”
-               „ Polako molim te, neću kriti da sam sretna da konačno me muškarac čuo na jedan drugi način ali ja sam u braku. To nije ispravno.“ – odgovarala je Gabrijela.
-              
-               „Ljubavi znam, vidi nisi ništa uradila, desilo nam se.“
-               „To nije izgovor, ovo mora stati i to što sam kako kažeš pametna to se podrazumjeva, to je sve osnovno znanje, talenat je naslijeđen od majke. I ovo što smo se danima dopisivali to su sve informacije koje mi ničemu ne služe. Nezaposlena sam i živim o volji muža i moj franjevački odgoj mi ne dopušta da budem nezahvalna. Živimo težeći jednostavnom životu u skladu sa prirodom i  Evanđeljem, svakodnevnoj molitvi, kontemplaciji i duhovnoj refleksiji.
-               „Joooj ljubavi moja, živim za dan da se opustiš malo, pa nisam ni ja nešto drugo i ja sam katolik. Znam o vjeri dovoljno, glavnog se držim ne povrijedi drugog a šta je s onim ne povrijedi sebe? Niko ti neće pomoći niti reči odmori se dok sama sebi ne kažeš. Pazi zar nisi rekla da sam te čuo na jedan drugi način, razmisi.“
-               „Laku noć“ – brzo i zbunjeno je odgovorila.
Dani su prolazili u njihovom najljepšem dopisivanju, kao listovi u bilježnici koje je netko pažljivo okretao, svaki s drugačijom nijansom svjetlosti. Bilo je u tim porukama nečeg djetinjeg, nečeg svetog — kao da su njihova slova kucana prstima koji su drhtali nad klavijaturom ne zbog nesigurnosti, već zbog uzbuđenja koje nastaje kad se dvoje ljudi sretnu u istom trenu maštanja. A ni stvarnost im ništa manje nije bila posebna. Uvažavao je njena mišljenja, ideje, njeno sumiranje njegovog rada i priprema radionica.
Ujutro bi je budila poruka. Ne alarm. Ne sunce. Njegova poruka. Kratka, nježna, s nekom sitnom šalom koja bi joj otopila misli kao što topli čaj otapa med. Pišem ti jer mislim na tebe, pisao bi, i ona bi sjedila na rubu kreveta, umotana u dekicu, sa smiješkom koji nije bio za druge. Bio je za njega, za ekran, za onu prostoriju riječi u kojoj su njih dvoje postojali u nečemu većem od stvarnosti.
Jednog nedjeljnog jutra Gabrijela je  odlučila prva poslati poruku.
-„Dobro jutro, dušo duše moje“
-„Dobro jutro, možemo li se dogovoriti da mi ne pišeš nedjeljom. Valjda bi ti to trebala znati? Dan za crkvu i kćerka mi dolazi u goste.“
Prvi put se osjećala posramljeno.
-„Eto mi, dok ja pripovjedam vjeru neka mi je baš rekao, kako sam mogla zaboraviti na Dan Gospodnji.“
Nedjelja je prošla, zatim i ponedjeljak, utorak... Pomisao na njega je bila ugodna, ali već s dozom boli. Njena su koljena blago savijena dok pere pod, a kosa joj uporno bježi iz punđe, kao da i ona želi otići, pobjeći negdje van, u svjež zrak, na rub njegovih poruka. Ali ništa. Telefon leži na stolu — nijem, hladan, kao da zna. . Čistila je, ne da bi prostor blistao, nego da bi vrijeme prošlo. Svaki pokret metle bio je tiha molitva, ne artikulirana, ne izrečena, ali prožeta onim “možda sad”, “možda upravo piše”, “možda na  mene misli.“
-„Gdje si nestala ti, ko je to mene zaboravio, a?“
-„Ljubavi moja, mislila sam da se nešto desilo?“
-„Žao mi je što se tako osjećaš, imao sam toliko svojih problema da nisam imao snage ni za sebe, a kamoli da mislim na poruke. Izvini ali ne mogu da budem tu kad ti očekuješ.“
-„ Mogu li biti iskrena kao i uvijek s tobom?“
-„ Naravno Gabi moja, ti znaš da ja posebno kod tebe cijenim iskrenost.“
-„ To tvoje Udruženje u kojem radiš, malo sam pregledala profil. Ne bih rekla da si imao problema. Vidjela sam da ste imali neku konferenciju par dana u Minhenu, nasmijan si s radnim kolegicama na fotografijama.“
-„Stvarno ne mogu da vjerujem da sudiš o mom stanju po slikama. To što sam se nasmijao na jednoj fotografiji ne znači da mi nije teško. Ali, naravno tebi je lakše da me optužiš nego da pokušaš da me razumiješ. Pitam li ja tebe o tvom privatnom životu?“
-„ Izvini, ali ja ti ništa ni ne krijem.“
Poruka nije dostavljena, jedna crtica je ništa manje nije zaboljela kao ni onda kada je njen muž očekivao dvije na njenom testu za trudnoću, tad je razočarala muža i umorila se da je vječito razočaran ma šta uradila pa i za volju Božiju oko trudnoće što je krivio a sada Davor kako je više upoznaje više ga razočarava. Sada je već sigurna da ona nije žena za ljubav osim za intelektualna postignuća i humanitarni rad u zajednici.
Tako je ona počela patiti od ljubavi kao da pati od atelektaze još uvijek parcijalne– stanja u kojem dio pluća kolabira i više ne sudjeluje u disanju. Pluća postoje, ali ne funkcionišu kako treba. Baš kao i njeno srce u toj vezi. Postojala je, ali više nije živjela. Disala je, dva mjeseca je disala ali jedva do dana kada je dobila mail od Davora.
Predmet: Uskoro sam tu…
Hej.
Znam da je prošlo puno vremena i vjerovatno najmanje što zaslužujem je tvoj odgovor… ali jednostavno nisam mogao da ne napišem.
Slijedeće nedelje sam u tvom gradu. I ne mogu da ne pomislim na tebe. Na nas. Na ono što smo imali i ono što sam upropastio.
Nisam ti pisao jer nisam znao kako da ti objasnim sve što se dešavalo. Ali to ne znači da nisam svakog dana mislio na tebe.
Ako postoji i najmanja šansa da pričamo, da te pogledam u oči, bio bih zahvalan do kraja života.
Biću u gradu od ponedJeljka. Ne tražim ništa osim pola sata. Ako možeš? Ako želiš?
Nedostaješ .
 
Re: Uskoro sam tu…
 
Ne mogu da vjerujem da si se javio. Mislila sam da te više nikad neću čuti.
Srce mi lupa dok ovo pišem. Bilo mi je teško. Puno toga sam imala da ti kažem, ali si nestao.
I dalje ne razumijem zašto, ali… dio mene te još uvek želi vidjeti.
Ne znam šta će biti, ali možemo da se vidimo. Samo… nemoj više da me povrijediš.
Vidimo se u ponedjeljak.
 
 
Gabi je čekala Davora ispod starog kestena u parku, pokušavajući da smiri drhtanje ruku. Prošlo je dva mjeseca otkako je poslednji put čula njegov glas. A sada — evo ga, ide prema njoj kao da se ništa nije dogodilo. S osmijehom koji je poznat, razoružavajuć, i istim onim pogledom koji ju je prvi put oborio s nogu.
Čim ju je ugledao, razmahao se rukama i požurio prema njoj kao da dolazi kući. Zagrlio ju je čvrsto, kao da pokušava da izbriše sve minute tišine, sve dane bola, kao da se išta od toga moglo tek tako zagrliti iznutra.
„Ne mogu da verujem da te držim opet,“ šapnuo je. „I da sam te uopšte pustio da odeš.“
Njene oči bile su oprezne, ali srce joj je počelo da kuca onim starim ritmom — onim koji nikada nije zaista prestao.
Sjeo je pored nje na klupu, uhvatio je za ruku i odmah počeo - Shvatio sam da nema ništa važno, nijedna stvar na ovom svijetu, ako tebe nema. Pričao je o braku. O zajedničkom životu negdje uz more. O tome kako će joj pomoći da razvije svoj talenat, da ostvari snove. Kako nikad niko nije vjerovao u nju kao on. Kako joj vidi „potencijal“ koji niko drugi ne razumije. Bio je pažljiv, topao, nadrealno prisutan. Kao da nikada nije bio onaj koji je ćutao, nestajao, ranjavao.Njene obrve su se povremeno sumnjičavo podizale, ali svaki put kada bi htjela da izgovori „zašto si me ostavio“, on bi ubacio novu rečenicu punu obožavanja:
„Ti si žena koju ću jednog dana gledati dok izgovara ‘da’.“
„Ti si moj razlog da budem bolji čovjek.“
„Ako si još uvijek tu — znači da nas je nešto veće spojilo.“
Zatim je pozvao Gabi da radi kao PR za Bosnu ispred njegovog Udruženja.
Te večeri otišla je kući sa smješkom. Srce joj je bilo puno nade. Vjerovala je da je možda ovoga puta drugačije. Da se zaista promjenio.
Budila se svako jutro u 05:00 sati, dovoljno vremena dok njen muž ustane oko 10:00 kako bi obavila sve poslove i bila njemu na usluzi tih par sati dok ode na posao u drugu smjenu.
-„Obavila sam sve što je trebalo danas idem na put, govorila sam ti, radiću za ono naše Udruženje iz Njemačke.“
-„Jel' ? Treba li ti prevoz do stanice, možeš sa mnom usput“
-„ Muž, ovo je moj muž, zanima li se on uopće za mene kao ličnost osim uloge supruge. Neka sam ja završila obaveze a to s kim idem i gdje... I roditelji… ah, roditelji, kako su s ponosom izgovarali: „Naša kćer — prava domaćica. Vrijedna, poslušna.“ Nisu gledali moje oči. Nisu čuli tišinu koja je odzvanjala kad bi ostala sama, umorna i prazna.„ Vodila je monolog pakujući se. Opravdavajući, svoje emocije s dozom krivnje prema sebi, prema drugima, postupke.
A sad, sad dok putuje ne osjeća krivicu. Ne. Ne više. Zašto bi osjećala krivicu? Jer diše prvi put? Jer misli svojom glavom bez da joj iko pokimao glavom, kao pas koji dozvoljava šetnju kad mu se prohtije? Ona sjedi u busu. Ruke miruju u krilu. Pogled joj ide kroz prozor, ali vidi unutra. Vidi sebe, onu djevojku koju su učili da „bude dobra“. Dobra — što znači šutljiva, neprimjetna, korisna. Ali sada — sada diše. Grlo joj je čisto, bez knedle. Srce mirno. Ne zna šta je čeka s Davorom. Ali zna šta je ostavila.
 Dani konferencije su prolazili kroz ritam govora, kafe, dodira, i pogleda ispod stola. U tišini između dviju rečenica na panelu, čula bi otkucaje njegovog sata—ili možda vlastitog srca, ko bi mogao reći? Prostorije su bile pune riječi, slova koja su se vrtložila oko njih poput zlatne prašine što se ljeskala kroz staklene stijene konferencijskog centra. Ali usprkos tome, sve je bilo tiho. Ili bolje rečeno: usmjereno.
Njegove kolege iz Udruženja su se oduševljavali njenom elokventnošću, harizmom i znanjem kojim je plijenila te večeri u restoranu.
 
-„Ljubavi tvoje ponašanje za večerom me razočaralo“
-„ Znam da sam brbljiva ali nisam rekla ništa pogrešno, vjeruj mi da stvari kod nas u BiH funkcionišu malo drugačije. Napričala sam ti se kako stoje stvari s projektima, organizacijama.“
-„Ti da si išta znala ne bi bila vječiti volonter za zajednicu. “
 
Skoro da su je rasplakale ove njegove riječi kada je nastavio
-„ Kao da bacaš bisere pred svinje, samo te ne želim dijeliti s drugima koji te ne cijene.“
 -„ Kako sam osjetljiva samo, upravu si. Ali, hej, pa oni su tvoje kolege i kolegice, trebalo bi da ti bude drago što su me prihvatili.“
-„ Jooj ljubavi ništa ne kontaš.  Ti si moja djevojčica u tijelu seksipilne žene. Ti si moja inspiracija, tvoji pokreti, način smijeha, ta tvoja urođena ženstvenost. Tako mi Gospoda, imaš o čemu druge mogu samo sanjati.“
-„Dobro ne mogu sad o tim temama, pitam te u čemu je problem oko tvojih kolegica i mog ponašanja za večerom“
-„ Pa sad ti govorim, čitaj malo između redova, što se ponižavaš, pametnija si od sve i jedne iz Udruženja a ti s njima otvoreno i iskreno.“
-„ Koga briga za pamet, izgled, bitno je da je ljudima ugodno u tvom društvu ostalo je samo tvoje.“ Odgovarala je Gabi isfrustrirano.
-„ Skromno moje, kokoš, mogu li te zvati kokoš.“
-„Molim, od svih plemenitih životinja ti mene zoveš kokoš.“
-„ Jesi osjetljiva ljubavi, džaba takva ali moja, dođi da te zagrlim.“
-„Davore kad se ti javiš svojima kući, nisam primjetila da pišeš poruke, čudno mi je.
Toliko se brineš o tati, Udruženju, o svima, ne javiš mi se danima a sada kao da ne postoje.“
-„ Ništa se s tobom poredilo nije, niti će, jesi li čula? Gabić moj, overthinker moj slatki. Ovo su dani samo za nas, de opusti se i uživaj. Šta ću s tobom?“
Iako je bilo trzavica s Davorom, Gabrijela se vratila kući zadovoljna i sretna. Pripremala je materijal s konferencije koji je obećala Davoru poslati, ostvarila nova poznanstva. Ti ljudi su joj bili još posebniji i draži jer su bili bliski njemu a nju su prihvatili. Davorova ljubomora joj je bila dokaz ljubav i brige a ne kao onaj njen kod kuće „ravna linija“ kako bi Davor nazivao njenog muža.
Nakon par dana od konferencije Gabi je pisala Davoru da je materijal gotov te da je isti  poslala i njemu i sekretarici Udruženja . Međutim Davor se pravdao kako nema vremena da objavi materijal na njihovu službenu stranicu.
„Uredu ako on nema vremena pisat ću njegovoj saradnici koju sam upoznala na konferenciji“ Vjerovala je da toliko sebi može dati za pravo, bitno je da je posao odrađen na vrijeme.
 
-„Dobar dan Gabi, jesi li se čula s Davorom, čudno mi je skroz, sekretarica je odgovorna žena. Od dana kada je i on došao u Udruženje doveo je i nju, tajanstvena, skromna žena izbjegava slikanja ali mu je desna ruka bez pogovora i savršeno radi svoj posao. Vidjeću i ja šta se dešava.“
 Vrlo brzo je nova poruka od Sandre stigla.
-„Gabi žao mi je, rekao je da mi već imamo sekretaricu i da se ti ne miješaš previše. Ne znam šta ste dogovorili, žao mi je ne mogu ti tu pomoći“
Zamislite plućno krilo koje se polako ispuhuje. Ne naglo, ne bolno. Tiho. Kao da gubi zrak. Kao da više ne sudjeluje u životu. Tako je izgledala njena duša u ovom trenutku. I sve je više osjećala da joj nedostaje dah. Ne metafora. Fizički. Gušenje bez uzroka. Više se plašila njegove rekacije i odlaska nego same istine oko sekretarice. Brzo je tipkala poruku.
-„Davore! Šta se dešava?“
-„ Šta će se dešavati, nije ona ko ti ona je skromna žena, šuti i radi svoj posao a ne ko ti željna pažnje. Razočarala si me, mislio sam da sam ti dovoljan kao ja, osoba. Ali ti si samo jedna od njih, samo tražite samo daj, objavi Davore. Sve bi vi preko mojih leđa do uspjeha. Uništite me i jedna i druga“
-„Davore! Ako sam ja željna pažnje i tražim da se materijal objavi kako ona skromna i radi svoj posao a pet dana mi nije na mail odgovorila, nijednu fotografiju na kojoj sam ja s konferencije nije lajkala, te je preskakala i što bi te žena uništila ako joj nisi ništa uradio ako te ja uništavam?“
-„Umoran sam od tvog umišljanja, pogriješio sam što sam te uopšte upoznao s mojim saradnicima. Nije život facebook Gabi! Prestani se baviti mojim životom.“
To je on. Najgore od svega: kad bi je potpuno slomio — nestao bi. Nema poruka. Nema glasa. Kazna. Tišina kao oružje kao i ovaj put. Blokirao ju je ponovo.
Slike su se redale pred njenim očima, poruke od njega kada se Gabi obraća u množini „Vi žene ste sebične, mah ne vjerujem ti ništa i ona je tako govorila. „Kada Magi napadne Gabi“ O Gospode, razum mi rasvijeti magdalena.vo@gmail.com sekretarica Magdalena je Magi. „Kada Magi napadne Gabi“ njegov gromoglasni smijeh joj je odzvanjao u ušima. Sjetila se ljubavne pjesme koju je dobila od njega. Poludjela je, brzo je pjesmu objavila na story znajući da ju je on blokirao i neće vidjeti. Vidjet će ko treba, ona. Vrlo brzo je odgovor stigao u messanger.
 Magdalena
-„Pozdrav Gabrijela, možeš li mi reći otkud ti ova pjesma?“
-„Dobila sam je na poklon.“
-„Od koga i kada? “
-„ Ulazite mi u privatnost, prije dvije godine. Šta se dešava?“
-„ Ali ta pjesma je upućena još nekome.“
-„Vama?“
-„Da, meni.“
-„ Magi – Gabi izgleda da smo baš poetične i inspirativne i jedna i druga.
Ugodan ostatak dana sekretarice.“
Nije poznavala sebe, ovo je bila neka druga Gabi, otkud joj ovolika smjelost?
-„ Jesi li je dobila od Davora? Koliko dugo se dopisujete“ – nastavljala je Magdalena
-„Primila sam pjesmu kao znak zahvalnosti a ostalo trebate vidjeti s njim.“
-„Samo mi odgovori jeste li vi u nekom ljubavnom odnosu?“
-„ Magdalena molim Vas, lijepo je kad nam neko da smopuzdanje i krila da letimo ali samo ćemo se uzdignuti vlastitim radom i trudom. Koliko znam vi ste diplomirali na prestižnom Univerzitetu u Njemačkoj. Cijenite sebe. Ugodan ostatak dana vam želim.“- u tom trenu ne zna koga je više žalila sebe ili nju. Žalila je u tom trenutku sve obrazovane žene koje su mladost potrošile u nauci i dozvolile sebi u kasnijim godinama da ih mangupci manipulišu. Zatim se dozvala. Poslala mu je mail tražeći objašnjenje, zašto bi poslovna saradnica, udata žena napala nju drugu udatu ženu zbog muža treće žene. Osjećala je stid, sebi nije mogla oprostiti svoju naivnost. Slala im je iste mailove. „Kako ste mogli, uigrana ekipo, našli ste mene, lokalnu volonterku da radim za vas, sebični stvorovi. Sekretarica nije odgovarala na mailove. On jeste već u svom prepoznatljivom stilu, pretnji. Gabi je prvi put osjetila želju za osvetom. Ismijala ih je. Sekretarica se nije pometala tako je bar djelovalo jer ona je hvatala zmiju njegovim rukama.
-„Gabi zvao je onaj čovjek, poslao je poruku da si psihički labilna i radiš proleme njemu i još jednoj osobi i da te se obuzda. Džubre, nije zvao dok mu je bilo lijepo:“ – u  moru njenih crnih misli dozivao ju je muž.
-“Možemo li razgovarati, Danijele.“
-„Nisi smjela pogriješiti Gabi, sve ti je bilo dozvoljeno osim da se zaljubiš.“
-„Znaš li ti da to što ti zoveš slobodom meni je teret i bol. Željela sam da skupa putujemo, izlazimo, ako ja mogu s tobom na svaku misu možeš i ti bar ponekad sa mnom na poneki koncert. Nikada nisi mario za mene osim moje uloge supruge.“
-„Marš ako ti nevalja, idi ali ne može, dobila cura nogu u guzicu.“
-„Danijele, cijeli život slušam iste riječi za sve, „ idi“.
-„Nema opravdanja za tvoje postupke Gabi.“
Mrzila je sve na slovo „D“ Danijela-muža, Davora- njega, Danko-tatu. Mrzila je i tatu jednako koliko i njih strance u njenom životu. Mrzila je svaki put kada bi pokušala razgovarati s tatom što bi je zaustavio temom o realističnom životu sa svrhom kakvog je živjela i kod njega. Kako brak tu svetu zajednicu treba da čuva i njeguje. Boljele su je njegove riječi kao da je bračni život jednostran i da se sve samo svodi na dobro usklađene obaveze kako su ona i Danijel živjeli. S vremenom je postala sjenka žene koja je nekada bila. Nije se više smijala srcem, nije disala punim plućima. I ne samo metaforički – stvarno je osjećala kao da je nešto pritiska, kao da ne može udahnuti do kraja. Kao da joj je neko u grudima isključio dio pluća. Povukla se u kuću.Samo je željela da zna istinu. Pa ako je kriva prihvatit će krivicu, lakše će i s krivnjom živjeti nego s pola istine. U jednom trenutku, kad joj je postalo jasno da je u svim pričama izbrisana, pokušala je ono što nikad nije —govoriti naglas. Zvala je Marka, njegovog starog prijatelja iz Udruženja. Poslala dugačku poruku Sandri. Čak je kontaktirala njegovu najbolju prijateljicu, i poslala snimke, poruke, fragmente njihovih razgovora.
“Nisam luda,” pisala je. „Samo ne želim da me pretvore u priču koju nisam napisala.”
Ali odgovori su bili šuplji. “Ne bih se miješala…”– “Davor mi nikad nije rekao ništa loše o tebi.”– “Zvuči komplicirano… možda je najbolje da to riješite među sobom.”-„ Vidjela si sliku koju sam postavila kod sebe, jel ti sad jasno.“ -„Vidi odrasla si osoba znala si s kim imaš posla.“-„Zvao me je Davor sinoć, budem li uvučena u neke priče ja ću itekako progovoriti, jesi li čula Gabi, žalim što sam ti išta i rekla.“
A onda su stizali mailovi od Davora. Više nije bilo „ti si posebna“. Sada je bilo:„Znaš, ti stvarno umiješ da budeš teška.“„Uvijek sve dramatizuješ.“„Zato te ljudi i ne razumiju, previše si osetljiva.“ Nekada joj je govorio da vjeruje u njen potencijal. Sad bi rekao:„Ti ni ne znaš šta hoćeš od života.“„Toliko pričaš o tim svojim snovima, ali ništa konkretno ne radiš.“„Vidiš? Zato ti treba neko kao ja, da te prizemlji.“ Zatim „ Ljepotice, pogrešnoj ženi si se zamjerila, misliš proći češ bez posljedica, pobit ću ti fameliju, ja imam novac vidjet češ šta je zamjeriti se sa mnom, ja sam poštovan u mom gradu“ „Drugi, sigurno se drugi muškarac pojavio dok ne odgovaraš na mailove.“ „Nikad te nisam fizički privlačio, gaduro, prokletnice život ću ti upropastiti.“ „Nema smisla više ovo vući. Previše si komplikovana za mene. Želim mir. Ne traži me.“
Dani su prolazili, u miru koji je pronašla sve više joj je nedostajao Davor iz prvih dana. Sjećala ga se samo po lijepom, ponekad bi se i smijala kakve gluposti je sebi priuštila i preživjela od kako je taj mangup ušao u njen život. Ipak, nije željela da ga sretne ikada više.
Zbor Srce Isusovo u franjevačkom samostanu je izvodilo njenu najdražu pjesmu „Ne boj se jer  ja sam s tobom, da te čuvam od svakoga zla....jer moja ljubav je istina, moja ljubav liječi srca slomljena.“ Tada joj je prišao fra Ivo i pitao ju da li želi ove godine da ide na konferenciju sa sestrom Ana Marijom. Istu onu na koju je godinama išla sa svojim Franjevcima ali i prošle sa Davorom. Pristala je, morala je prelomiti da će ga sretati i da život ide dalje, mada je znala da će se pojaviti samo na panelu u kojem učestvuje njena zajednica te se vratit kući.
Konferencijska dvorana odzvanjala je tihim šaptanjem, zveckanjem čaša i povremenim smijehom iz ugla gdje su se okupljali stari poznanici. Gabi je stajala kraj visokog stola, zureći u ime na rasporedu predavanja, iako ga nije čitala. Glasovi oko nje pretvarali su se u pozadinsku buku – dok se nije čuo onaj jedini za koji je željela da je ne dozove.
-„Možemo li bar biti prijatelji?“
On je stajao tamo, naslonjen na štap samopouzdanja koji mu nikada nije trebao- i nikad ga zapravo nije imao.
-„ Nisam te vidio prvi dan pisalo je da radiš.“
-„Potrudila sam se da me i ne vidiš. Ja sam za tebe trebala samo biti ljudsko biće, da me ne uvlačiš između vas. I nemoj da niste skupa, ovdje su se mnogi potrudili da me obavijeste kako ste nerazdvojni 24/7 i kako odlazite i dolazite zajedno u hotel.“
Pogledao ju je onako kako su to radili samo oni koji vjeruju da te još uvijek mogu dotaknuti bez da te dodirnu. Oči su mu prešle preko nje, polako, kao da ocjenjuje, traži pukotinu. Nije ju našao. Ili je barem nije pokazala.
-„ Opet vjeruješ drugima nego meni, svi vi znate moj život bolje od mene. Kako ne shvataš oni su ljubomorni na nas kako smo prošle godine plijenili.“
-“Davore od svih kolegica iz Udruženja ti baš sa njom neprestano, čak i na fotografijama kod drugih na profilima sjedite rame uz rame pored svih mogućih slobodnih stolica? Jeste li vi u vezi?“
-„ Gospode, šta ću od nje onako frljave, de ljubavi?“
-„ Frljave jel? Pa da, meni govoriš da je ona frljava kao što si vjerovatno i njoj za mene rekao da sam psihički labilna.“
U međuvremenu joj je prišao radni kolega da je obavijesti o promjeni plana što je vidio Davor te ponovo joj prišao.
-„ Trebao sam odmah znati, pa da, drugi muškarac.“
-„Davore gdje si nočio?“
-„Kod rodice Vanje. Uostalom šta te briga.“
Osjećala se kao nakon potresa, kada kuća još stoji, ali znaš da su temelji jednom bili uzdrmani. Nema više ruševina, ali sjećanja su ostala. Nije mu rekla da u njegovom posljednjem odsustvu se potrudila da sazna o njemu iz perspektive drugih kao i o njoj koja je za razliku od Gabi bila tatina princeza, supruga uglednog gospodina kojoj nije bilo dovoljno ni pola dionica njegove firme, ni  putovanja s mužem, od života je uzimala i svoje i tuđe ali od Gabi nije uzela ništa, samo je branila svoje. Saznala je da je Davora unazad deset godina vukla za nos. I svaki put kada bi se ona udaljila on je tražio potencionalnu ženu da je pravi ljubomornom te bi svaku ostavio kada bi ga ponovo vratila nazad. Nije mu rekla ni da je opet se usudila kontaktirati njegove poznanike. Njegova ludost u trenucima kada ga suoči s istinom bila je crnja od najtamnije oluje, psovke, pretnje životom njoj, njenim najbližim zatim plakanje i nazivanjem nje balavicom koja ga je zavela.
-“Prekini odmah. Zakopat ću te.
Ne znaš s kim se igraš.
Ako još jednom spomeneš moje ime… nestat ćeš. Lutko nečeš ustvari ostat ćeš živa i na škrge ćeš da dišeš, jesi li čula.”
 Na putu kući s konferencije kontaktirala je muža njegove rodice Vanje.
-„Dobar dan, ja sam Gabi, prijateljica rođaka Vaše supruge, Davora Duzić. Rekao mi je da je Vaš gost ovih dana. Moram znati istinu. Ostaje između nas. Poslije me slobodno blokirajte i izbrišite poruku.“
-„Ja ga stvarno ne poznajem niti smo imali gosta ovih dana, ne želim uznemiravati suprugu ona s rodbinom s očeve strane nije u kontaktu već godinama. Gospođo draga, gdje mene nađoste.“
I tako je to bio dan kada je odlučila stati. Pustiti. Kao što se pluća moraju ispuhati da bi se ponovo mogla napuniti zrakom, tako je i ona morala ostati bez daha da bi ga ponovno pronašla. Blokirala je na društvenim mrežama sve njegove poznanike iz Udruženja, nije se više mogla dovesti u stanje da istražuje, dovodi i sebe i druge u neprijatne situacije. Niti biti jedini krivac samo zato što nije dio kolektivnog interesa. Bilo je i više nego jasno samo je jednostavno trebala prihvatiti. Pisala je i Magdaleni ali Magdalena nije htjela istinu.Htjela je narativ.I zato je šutjela. Dok je jedna žena gasila vatru rukama, druga je sakupljala materijal za svoj novi projekat o nasilju nad ženama. Gabi je oprostivši Davoru oprostila svima, i mužu i ocu i najvažnije sebi. Njen život se dijelio na prije i poslije poznanstva s Davorom. Gabrijelin posljednji vrisak u prazno- postao je riječ. Pa rečenica. Pa priča, Atelektasis partialis.





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2026 © Književna radionica "Kordun"