detalj slike: KRK Art dizajn

Atelektasis partialis

(Atelectasis partialis)

Upoznala ga je u jesen. Onu jesen kada svjetlost posljednji put zadrhti na lišću prije nego što sve utone u tišinu. Pojavio se kao odgovor na molitvu koju nikada nije smogla snage izgovoriti naglas. Prilazio je s onom strašnom lakoćom muškarca koji zna da je željen – i prije nego što je viđen.

Zvao se Davor. Bio je topao pogled, osmijeh koji uljulja, glas koji zna gdje treba dodirnuti. Uspio je za sedam dana ono što drugima nije pošlo za rukom za cijeli jedan život — ni ocu, ni bratu, ni mužu. Učinio je da se osjeća… viđeno. Saslušano. Voljeno. Podržano. Barem je tako mislila.

— Ti si drugačija. Posebna — rekao je jednom, gledajući je kao da je otkrio davno izgubljeni svijet.

— S tobom mogu biti ono što jesam.

— S tobom bih mogao sve… Toliko znanja u tebi! Bože… postoji li uopće žena koja je istovremeno tako lijepa, tako pametna, talentirana — a još dobra, iskrena? Znao sam… znao sam da ću morati doći do ove tačke života da bih te sreo. I evo te. Gabrijela je šutjela. Osjetila je kako se sve u njoj lomi, gubi oblik, pa ponovno rađa. A onda, tiho, skoro s molbom:

— Polako, molim te. Neću lagati — sretna sam što me, napokon, neko čuje… drugačije. Ali ja sam u braku. Ovo nije ispravno. Ne smije biti.

On se nije povukao. Nije trepnuo. Samo je nastavljao kao da mu pripada.

— Ljubavi… znam. Znam. Ali nisi učinila ništa. Desilo nam se. Tako jednostavno.

— Ne, to nije izgovor! — prekinula ga je, prvi put odlučno. — Ovo mora stati. I nemoj mi govoriti da sam pametna kao da je to dar s neba. To  znanje je samo rezultat velikog truda. A talenat? Naslijeđen. Od majke. I sve ove riječi koje smo danima razmjenjivali… sve te rečenice, ti dugi razgovori — ni za što mi ne služe. Nezaposlena sam. Živim pod voljom muža. I moj franjevački odgoj… — glas joj je zadrhtao — ne dopušta mi da budem nezahvalna.

Mi živimo… u tišini. U jednostavnosti. U skladu s prirodom i Evanđeljem. U molitvi. Kontemplaciji. U svakodnevnoj borbi da sačuvamo dušu.

— Joooj, ljubavi moja… živim za dan kad ćeš se opustiti malo. Pa nisam ni ja ništa drugo — i ja sam katolik. Znam o vjeri dovoljno, držim se onog glavnog: ne povrijedi drugog.

A šta je s onim: ne povrijedi sebe?

Niko ti neće pomoći. Niko ti neće reći: “Odmori se.” Dok ti to sama sebi ne kažeš.

Pazi… zar nisi rekla da sam te čuo na jedan drugačiji način? Razmisli, molim te…

— Laku noć — odgovorila je brzo, zbunjeno, gotovo kao da se saginje pred vlastitom sjenom.

Dani su potom prolazili u njihovom najljepšem dopisivanju, kao listovi iz bilježnice koje neko pažljivo okreće, svaki s drugačijom nijansom svjetlosti. U tim porukama bilo je nečeg djetinjeg, nečeg svetog — kao da su njihova slova ispisivali prsti koji drhte nad tastaturom, ne od nesigurnosti, nego od one rijetke vrste uzbuđenja kad se dvoje ljudi sretnu u istoj misli, u istom trenu maštanja.

A ni stvarnost nije bila ništa manje nježna. Uvažavao je njena mišljenja. Pažljivo slušao. Cijenio način na koji je sažimala njegove ideje, kako mu je pomagala oko radionica, priprema, govora.

Ujutro je nije budio alarm. Ni sunce. Budio ju je on. Njegova poruka. Kratka. Nježna. S nekom sitnom šalom koja bi joj otopila misli, kao što topli čaj otopi posljednju kap meda.

„Pišem ti jer mislim na tebe,“ pisao bi, i ona bi sjedila na rubu kreveta, umotana u dekicu, sa smiješkom koji nije bio za svijet. Bio je za njega.

Za ekran. Za onu nevidljivu prostoriju riječi u kojoj su njih dvoje postojali u nečemu što je djelovalo veće i tiše od stvarnosti.

Jednog nedjeljnog jutra, osjetivši blizinu, odlučila je prva poslati poruku.

— Dobro jutro, dušo duše moje.

Odgovor je stigao brzo, hladniji nego bilo koja tišina:

— Dobro jutro. Možemo li se dogovoriti da mi ne pišeš nedjeljom? Valjda bi to trebala znati. To je dan za crkvu… i kćerka mi dolazi u goste.

Po prvi put osjetila je stid. Ne onaj obični, već onaj koji ti zasiječe grudi, kao da si zakoračio bos na hladan kamen svetogrđa.

— Eto mi ga… dok ja pripovijedam vjeru, on me opomenuo. Kako sam mogla zaboraviti na Dan Gospodnji…

Nedjelja je prošla. Zatim i ponedjeljak. Utorak…Pomisao na njega još uvijek je bila slatka — ali s gorčinom. Nalik na ugriz usred poljupca. Njena su koljena bila blago savijena dok je prala pod. Kosa joj je neprestano klizila iz punđe, kao da i ona želi pobjeći. Otići van, u svjež zrak, na ivicu njegovih poruka. Ali… ništa. Telefon je ležao na stolu. Nijem. Hladan. Kao da zna. Čistila je, ne zato da bi prostor blistao, već da bi vrijeme prošlo. Svaki potez metle bio je tiha molitva. Ne izrečena. Ne artikulisana. Ali prožeta onim neizgovorenim:

„Možda sad…“

„Možda upravo piše…“

„Možda… na mene misli.“

— Gdje si nestala ti? Ko je to mene zaboravio, a?

— Ljubavi moja… mislila sam da ti se nešto dogodilo…

— Žao mi je što se tako osjećaš. Imao sam toliko svojih problema da nisam imao snage ni za sebe, a kamoli da mislim na poruke. Izvini… ali ne mogu biti tu kad ti to očekuješ.

— Mogu li biti iskrena s tobom… kao i uvijek?

— Naravno, Gabi moja. Ti znaš da najviše kod tebe cijenim iskrenost.

— To tvoje Udruženje u kojem radiš… malo sam pogledala njihov profil. Ne bih rekla da si imao problema. Vidjela sam da ste imali neku konferenciju prije par dana, u Minhenu. Nasmijan si na fotografijama, okružen kolegicama.

— Stvarno ne mogu da vjerujem… sudiš o mom stanju po slikama? To što sam se nasmijao na jednoj fotografiji ne znači da mi nije teško. Ali, naravno, lakše ti je da me optužiš nego da pokušaš da me razumiješ. Pitam li ja tebe o tvom privatnom životu?

— Izvini… ali ja ti ništa ne krijem.

Poruka nije dostavljena. Jedna crtica. Zaboljela ju je jednako kao onda… onog dana kad je njen muž očekivao dvije crtice na testu za trudnoću. I opet je razočarala. Tada muža. Sada Davora. A ona… umorna od očekivanja. Umorna od razočaranja. Ma šta činila — nikad dovoljno. Čak ni kad se trudila za volju Božiju. Muž ju je krivio zbog neplodnosti. A Davor, sada kad je sve više upoznaje — i on se udaljava. Razočaran. Kao da je ona… neka greška. Sada je već sigurna: ona nije žena za ljubav. Za emocije. Za nježnost. Za pripadnost. Ona je žena za umna dostignuća, za humanitarnu službu, za zajednicu. Počela patiti od ljubavi kao što se pati od atelectasis partialis— stanja u kojem dio pluća kolabira i više ne sudjeluje u disanju. Pluća postoje. Ali ne funkcionišu. Baš kao i njeno srce u ovoj vezi. Postojala je. Ali više nije živjela. Disala je. Dva mjeseca je disala. Ali jedva. Sve do tog dana — kada je stigao njegov e–mejl.

Predmet: Uskoro sam tu…

Hej.

Znam da je prošlo mnogo vremena.

I vjerovatno najmanje što zaslužujem je tvoj odgovor. Ali… jednostavno nisam mogao da ti ne pišem. Sljedeće sedmice sam u tvom gradu. I ne mogu da ne mislim na tebe. Na nas. Na ono što smo imali… I ono što sam upropastio. Nisam ti pisao jer nisam znao kako da objasnim sve što se dešavalo. Ali to ne znači da nisam svakog dana mislio na tebe. Ako postoji i najmanja šansa da pričamo… Da te pogledam u oči…Bio bih zahvalan do kraja života. Biću u gradu od ponedjeljka. Ne tražim ništa osim pola sata. Ako možeš? Ako želiš? Nedostaješ.

Re: Uskoro sam tu…

Ne mogu da vjerujem da si se javio. Mislila sam da te više nikad neću čuti. Srce mi lupa dok ovo pišem. Bilo mi je teško. Puno toga sam imala da ti kažem. Ali ti si nestao. Idalje ne razumijem zašto. Ali… dio mene te još uvijek želi vidjeti. Ne znam šta će biti. Ali možemo da se vidimo. Samo… nemoj više da me povrijediš. Vidimo se u ponedjeljak.

Gabrijela je stajala ispod starog kestena u parku, stežući remen torbe da bi prikrila drhtanje ruku. Jutro je bilo tiho, gotovo svečano, kao da i samo vrijeme zastaje da vidi šta će se dogoditi. Prošla su dva mjeseca otkako je posljednji put čula njegov glas. Dva mjeseca tišine, nedoumica, neprospavanih noći. A sada — evo ga. Ide prema njoj. Kao da se ništa nije dogodilo. Osmijeh mu je bio isti. Onaj razoružavajući. Onaj što joj je prvi put srušio zidove. Pogled — poznat, samouvjeren, nježan, opasan. Čim ju je ugledao, raširio je ruke i potrčao, kao da dolazi kući. Zagrlio ju je snažno, s tolikom silinom kao da želi izbrisati sve minute tišine, sve dane bola — kao da se sve to može izgrliti iznutra, tek tako.

— Ne mogu da vjerujem da te opet držim… — šapnuo je. — I da sam te ikada pustio da odeš.

Gabrijela je uzvratila zagrljaj zbunjeno. Njene oči bile su oprezne, promišljene, ali srce… srce je počelo da kuca starim ritmom. Onim koji nikada zapravo nije prestao.  Sjeli su na klupu, onu istu pod kojom je jesen ranije padao prvi list kad su se upoznali. Uzeo ju je za ruku — automatski, kao da pripada njemu.

— Shvatio sam da ništa nije važno, nijedna stvar na ovom svijetu, ako tebe nema… — počeo je bez predaha.

Pričao je o braku. O zajedničkom životu negdje na obali. O kući s pogledom na more. O tome kako će joj pomoći da razvije talenat, kako vidi ono u njoj što niko drugi ne razumije. Bio je nadrealno prisutan. Kao da nikada nije bio onaj koji ćuti. Koji nestaje. Koji ranjava. Njene obrve bi se povremeno podigle, suzdržano. Jezik joj je bio na ivici da izgovori:

“Zašto si me ostavio?”

Ali svaki put — on bi je preduhitrio. Nova rečenica. Nova doza obožavanja.

— Ti si žena koju ću jednog dana gledati dok izgovara “da”.

— Ti si moj razlog da budem bolji čovjek.

— Ako si još ovdje… znači da nas je nešto veće spojilo.

Gabrijela je klimala glavom, ali dio nje je vrištao: “Pazi se. Opet te pakuje u priču.”

Zatim je — kao da ništa nije prirodnije — pozvao da radi s njim. Kao PR za Bosnu, ispred njegovog Udruženja.  Te večeri otišla je kući sa smiješkom koji je sama sebi morala objašnjavati. Srce joj je bilo puno nade. Vjerovala je — možda, samo možda — da je ovoga puta drugačije. Da se promijenio.

Počela se buditi svakog jutra u pet sati. Prije svitanja. Prije nego što njen muž ustane oko deset. Imala je dovoljno vremena da sve obavi: kuću, doručak, mir. Da mu bude na usluzi dok ne ode u drugu smjenu.

Jednog jutra, dok je oblačila kaput i uvlačila fasciklu pod ruku, zaustavio ju je u hodniku.

— Obavila sam sve što je trebalo. Danas idem na put — govorila sam ti, radiću za ono naše Udruženje iz Njemačke.

Podigao je pogled s tanjira, klimnuo kratko.

— Jel’? Treba li ti prevoz do stanice? Možeš sa mnom usput.

Ništa više. Bez pitanja. Bez emocije.

Gabrijela je samo potvrdno klimnula, stežući fasciklu kao da drži sebe u rukama. Izašla iz kuće s osjećajem da hoda po tankoj liniji između dva svijeta — između onog što je bila i onog što je mogla biti. I da nijedan nije siguran.

„Muž. Ovo je moj muž. Zanima li se on uopće za mene kao osobu — ili samo kao ulogu: supruga, domaćica, pratilja? Bitno da sam završila obaveze. A to s kim idem, gdje idem… to nije njegovo pitanje. To nije njegova briga.“ Govorila je tiho, više sebi nego stvarima koje je pakovala. Svaki komad garderobe slagala je s oprezom, kao da slaže krivnju u slojevima. Opravdavala se sebi, glasom koji je bio i optužitelj i branilac. „I roditelji… ah, roditelji. Kako su s ponosom izgovarali: ‘Naša kćer — prava domaćica. Vrijedna. Poslušna.’ Nisu gledali moje oči. Nisu čuli tišinu. Tišinu koja je odzvanjala kad bi ostala sama. Umorna. Prazna.“

Ali sada — sada dok putuje — nema krivnje. Ne. Ne više. Zašto bi osjećala krivicu? Zato što diše?

Zato što misli svojom glavom? Zato što niko više ne klima glavom da bi joj odobrio misao, kao pas koji dozvoli šetnju samo kad mu se prohtije?

Sjedila je u autobusu, ruke su joj mirovale u krilu. Pogled joj je lutao kroz prozor, ali ona je gledala unutra — u sebe. U onu djevojku koju su učili da „bude dobra“. Dobra — to jest šutljiva. Neprimjetna. Korisna. Prilagođena tuđim potrebama. Ali sada — sada je disala. Grlo joj je bilo čisto. Bez knedle. Bez stida. Srce mirno. Ne zna šta je čeka s Davorom. Ali zna šta je ostavila.

Dani konferencije prolazili su u ritmu govora, kafe, dodira pod stolom i pogleda što presijecaju rečenice kao oštrica stakla. U tišini između dvije replike na panelu, čula bi otkucaje njegovog sata — ili možda vlastitog srca. Ko bi mogao reći?

Prostorije su bile prepune riječi. Slova su se vrtložila oko njih poput zlatne prašine što se ljeskala kroz staklene stijene konferencijskog centra. Ipak, sve je bilo tiho. Ili bolje rečeno — usmjereno. Na njih. Na to „mi“ koje se tek počinjalo oblikovati, tiho, potajno, ali nezaustavljivo. Njegove kolege iz Udruženja bili su oduševljeni njenom elokventnošću. Harizmom. Znanje joj je teklo s usana kao vino iz boce otvorene u pravom trenutku. Bila je prirodna. Suverena. I najvažnije — slobodna.

Te večeri, dok su sjedili u restoranu, on se naglo nagnuo prema njoj, glas mu je bio tih, ali stisnut kao čvor.

— Ljubavi… tvoje ponašanje za večerom me razočaralo.

Zbunjeno ga je pogledala.

— Znam da sam brbljiva, ali… nisam rekla ništa pogrešno. Vjeruj mi, samo sam pokušala objasniti kako stvari kod nas u BiH funkcionišu. Ispričala sam o projektima, o organizacijama…

Pogled mu je bio staklen.

— Ti da išta znaš, ne bi bila vječiti volonter za zajednicu.

Te riječi su je presjekle. Skoro da su je rasplakale. U grlu joj je narasla ona stara knedla, zaboravljena, izbrisana u autobusu. Vraćala se.

Ali onda — promjena tona. Kao premaz šećera preko otrova.

— Kao da bacaš bisere pred svinje. Ne želim da te dijelim s drugima. Naročito onima koji te ne znaju cijeniti.

Gabrijela je spustila pogled.

— Kako sam osjetljiva, samo… U pravu si. Ali hej — to su tvoje kolege. Kolegice. Trebalo bi da ti bude drago što su me prihvatili.

On je odmahnuo glavom, osmijeh mu je bio blag, ali oči — tvrde.

— Jooj, ljubavi… ništa ne kontaš. Ti si moja djevojčica u tijelu seksipilne žene. Moja inspiracija. Tvoji pokreti. Način na koji se smiješ. Ta tvoja urođena ženstvenost… Tako mi Gospoda, imaš ono o čemu druge mogu samo sanjati.

Gabrijela je ustuknula pogledom, kao da je neko upravo zgrabio za ruku.

— Dobro… ne mogu sad o tim temama. Samo te pitam — u čemu je problem? Oko tvojih kolegica i mog ponašanja?

Tišina. On je samo zurio u nju, s onim pogledom koji nije tražio odgovor, nego pokornost.

„Pa sad ti govorim… čitaj malo između redova. Što se ponižavaš? Pametnija si od sve i jedne iz Udruženja, a ti — s njima otvoreno, iskreno.“

„Koga briga za pamet i izgled… Bitno je da se ljudi osjećaju dobro u tvom društvu. Sve ostalo — tvoje je.“

Gabi je odgovarala s frustracijom, ali i s tračkom samopouzdanja koje se nije predavalo.

„Skromno moje… kokoš. Mogu li te zvati kokoš?“

„Molim? Od svih plemenitih životinja — ti mene zoveš kokoš?“

„Jesi osjetljiva, ljubavi. Džaba takva… ali moja si. Dođi da te zagrlim.“

„Davore… kad se ti javiš svojima kući? Nisam primijetila da šalješ poruke, čudno mi je. Toliko se brineš o tati, o Udruženju, o svima — a meni se danima ne javiš. A sada, kao da svi ne postoje…“

„Ništa se s tobom ne može porediti, niti će. Jesi li čula? Gabić moj. Overthinker moj slatki. Ovo su dani samo za nas. De, opusti se. Uživaj. Šta ću s tobom?“

Rečenice kao staklena kugla — sjajne, ali prazne. Uprkos trzavicama, Gabrijela se vratila kući s osmijehom. Sretna. Zadovoljna. Pripremala je materijal s konferencije koji je obećala Davoru. Ljudi koje je tamo upoznala bili su mu bliski, a sada su i njoj. Njegova ljubomora bila je za nju dokaz ljubavi. Brige. A ne — kao „ravna linija“, kako bi Davor nazivao njenog muža.

Par dana nakon konferencije, Gabi mu je pisala. Materijal je bio gotov, poslala ga je i njemu i sekretarici Udruženja. Davor joj je samo odgovorio:

„Nemam sad vremena da to objavim na stranicu.“

„U redu,“ pomislila je, „ako on nema vremena, pisaću Maji njegovoj saradnici koju sam upoznala. To sebi mogu dati za pravo — najvažnije je da je posao završen.“

Ubrzo joj se javila Maja.

— „Dobar dan, Gabi. Jesi li se čula s Davorom? Čudno mi je sve. Sekretarica je odgovorna žena. On ju je doveo čim je i on došao u Udruženje. Tajanstvena, skromna, ne voli slikanje. Ali mu je desna ruka. Bez pogovora. Savršeno radi svoj posao. Vidjeću i ja šta se dešava.“

Nije prošlo mnogo, stigla je još jedna poruka. Kratka. Ledena.

— „Gabi, žao mi je. Rekao je da već imamo sekretaricu i da se ti ne miješaš previše. Ne znam šta ste dogovorili, ali ne mogu ti pomoći.“

Zamislite plućno krilo koje se polako ispuhuje. Ne naglo. Ne bolno. Tiho. Kao da gubi zrak. Kao da više ne učestvuje u životu. Tako je izgledala njena duša tog trenutka. A tijelo — počelo je da se guši. Ne metaforički. Fizički. Više se plašila njegove reakcije i odlaska nego same istine oko sekretarice. Brzo je tipkala poruku:

— „Davore, šta se dešava?“

Odgovor je došao istog trena:

— „Šta će se dešavati? Nije ona ko ti. Skromna je. Šuti i radi svoj posao. A ti — željna pažnje. Razočarala si me. Mislio sam da sam ti dovoljan. Ja — kao osoba. Ali ti si samo jedna od njih. Sve vi tražite. Samo daj. Objavi, Davore. Sve biste vi preko mojih leđa do uspjeha. Uništite me — i jedna, i druga.“

Gabi je gutala suze dok je tipkala:

— „Davore… ako sam ja željna pažnje, i ako samo tražim da se objavi materijal, kako onda ona — ‘skromna, šutljiva i profesionalna’ — pet dana nije odgovorila na mail? Nijednu fotografiju s konferencije gdje sam ja nije ni lajkala. Preskočila ih je. I kako bi te, Davore, žena uništila — ako joj ništa nisi uradio? Ako te ja uništavam — čime to, molim te?“

Odgovor je stigao hladno, bez trunke griže savjesti:

— „Umoran sam od tvog umišljanja. Pogriješio sam što sam te uopšte upoznao s mojim saradnicima. Nije život Facebook, Gabi. Prestani se baviti mojim životom.“

Kao da ju je neko udario ravno u grudni koš. Tamo gdje je još ostao komadić zraka. I raznio ga.

To je on. Najgore od svega: kad bi je potpuno slomio — nestao bi. Nema poruka. Nema glasa. Kazna. Tišina kao oružje. I ovaj put. Blokirao ju je — ponovo.

Slike su joj se redale pred očima. Poruke koje je ranije slao.

„Vi žene ste sebične… Ma, ne vjerujem ti ništa. I ona je tako govorila.“ „Kada Magi napadne Gabi.“O, Gospode. Razum mi rasvijetli… magdalena.vo@gmail.com. Sekretarica. Magdalena je Magi.

„Kada Magi napadne Gabi“ — njegov gromoglasni smijeh joj je odzvanjao u ušima. I onda se sjetila… pjesme. Ljubavne pjesme koju je jednom dobila od njega. Poludjela je. Instinktivno je objavila pjesmu na story, znajući da ju je blokirao i neće vidjeti. Ali vidjet će — ko treba. Ona.

Nije prošlo dugo — stigla je poruka na Messenger:

Magdalena:

— „Pozdrav, Gabrijela. Možeš li mi reći otkud ti ova pjesma?“

Gabi:

— „Dobila sam je na poklon.“

Magdalena:

— „Od koga? I kada?“

Gabi:

— „Ulazite mi u privatnost. Prije dvije godine. Šta se dešava?“

Magdalena:

— „Ali… ta pjesma je upućena još nekome.“

Gabi:

— „Vama?“

Magdalena:

— „Da. Meni.“

Gabi:

— „Magi – Gabi… izgleda da smo baš poetične i inspirativne, i jedna i druga. Ugodan ostatak dana, sekretarice.“

Gledala je u ekran. Nije prepoznavala sebe. Ko je ova žena? Otkud joj tolika smjelost?

Magdalena:

— Odmah da si mi rekla jesi li je dobila od Davora? Koliko dugo se dopisujete?“

Gabi:

— „Primila sam je kao znak zahvalnosti. Ostalo… trebate raspraviti s njim.“

Magdalena:

— „Samo mi odgovori — jeste li vi u nekom ljubavnom odnosu?“

Gabi:

— „Magdalena, molim Vas. Lijepo je kad nam neko da samopouzdanje i krila da letimo, ali uzdići se možemo samo vlastitim radom i trudom. Koliko znam, Vi ste diplomirali na prestižnom univerzitetu u Njemačkoj. Cijenite sebe. Ugodan ostatak dana.“

U tom trenutku — nije znala koga više žali. Sebe ili nju. Žalila je, zapravo, sve obrazovane žene koje su mladost potrošile u nauci, a u zrelosti dozvolile da ih mangupi sapletu… emotivno, duhovno, intelektualno. Zatim se dozvala. Poslala mu je mail. Tražila je objašnjenje. Zašto bi jedna poslovna saradnica, udata žena, napala drugu, takođe udata, zbog muža treće žene?Osjećala je stid. Sebi nije mogla oprostiti sopstvenu naivnost. Slala je isti mail i njemu i njoj.

„Kako ste mogli? Uigrana ekipo. Našli ste mene — lokalnu volonterku — da radim za vas. Sebični stvorovi.“

Sekretarica nije odgovarala. Ali on jeste — u svom prepoznatljivom stilu. Prijetnjom.

Po prvi put, Gabi je osjetila nešto novo u sebi. Nije bila tuga. Nije bila patnja. Bila je želja za osvetom.

Ismijala ih je u svojoj tišini. Sekretarica se nije ni pomakla — tako je barem izgledalo. Jer ona je hvatala zmiju njegovim rukama. I tada… dok su misli vrtložile u njenoj glavi kao oluja, zazvonio je telefon. Bio je to njen muž. Onaj od koga se sve vrijeme distancirala. Ipak… sada mu je glas zazvučao drugačije.

— „Gabi… zvao je onaj čovjek. Poslao je poruku. Kaže da si psihički labilna, da mu praviš probleme. I još jednoj osobi. Rekao je da te ‘obuzdamo’.“ Pauza.

— „Džubre… nije zvao dok mu je bilo lijepo.“

U moru njenih crnih misli — bio je to prvi put da ju je muž dozvao.

— „Možemo li razgovarati, Danijele?“

— „Nisi smjela pogriješiti, Gabi. Sve ti je bilo dozvoljeno — osim da se zaljubiš.“

— „Znaš li ti da ono što ti zoveš slobodom meni je bilo teret i bol? Željela sam da putujemo zajedno, da izlazimo. Ako ja mogu s tobom na svaku misu u crkvu, možeš i ti ponekad sa mnom na poneki koncert. Nikada nisi mario za mene — osim za moju ulogu supruge.“

— „Marš! Ako ti ne valja — idi! Ali ne može. Djevojka dobila nogu u guzicu pa sad traži izlaz.“

— „Danijele… cijeli život slušam iste riječi: ‘Idi.’“

— „Nema opravdanja za tvoje postupke, Gabi.

“Mrzila je sve na slovo „D“.Danijela — muža. Davora — njega. Danka — tatu. Mrzila je i tatu, koliko i njih dvojicu — strance u vlastitom životu. Mrzila je svaki pokušaj razgovora s tatom koji bi prekidao svaku emociju riječima o realističnom životu. Govorio bi: „Brak je sveta zajednica, treba je čuvati i njegovati.“Govorio bi kao da je bračni život samo administracija — niz dobro usklađenih obaveza, poput onih koje je ona živjela s Danijelom. S vremenom, postala je sjenka žene koja je nekad bila. Više se nije smijala srcem. Nije disala punim plućima. i ne samo metaforički — stvarno je osjećala kao da joj nešto pritišće grudni koš. Kao da ne može udahnuti do kraja. Kao da joj je neko isključio pola pluća. Povukla se u kuću. Nije tražila pravdu, samo istinu. Pa makar bila kriva — lakše bi živjela s punom krivicom nego s pola istine. U jednom trenutku, kad je postalo jasno da je iz svih priča izbrisana — pokušala je nešto što nikad nije:progovoriti naglas. Nazvala je Marka, njegovog starog prijatelja iz Udruženja. Poslala dugačku poruku Maji. Kontaktirala njegovu najbolju prijateljicu. Slala snimke, poruke, fragmente njihovih razgovora.

„Nisam luda“, pisala je.

„Samo ne želim da me pretvore u priču koju nisam sama napisala.“

Ali odgovori su bili šuplji, hladni, ograđeni:

— „Ne bih se miješala…“

— „Davor mi nikad nije rekao ništa loše o tebi.“

— „Zvuči komplicirano… Možda je najbolje da to riješite među sobom.“

— „Vidjela si sliku koju sam postavila kod sebe, jel ti sad jasno?“

— „Vidi, odrasla si osoba. Znala si s kim imaš posla.“

— „Zvao me je Davor sinoć. Ako budem uvučena u neke priče — ja ću itekako progovoriti. Jesi li čula, Gabi? Žalim što sam ti išta i rekla.“

A onda su počeli pristizati mailovi — od njega.

Nekad je pisao: „Ti si posebna.“ Sada je pisao:

„Znaš, ti stvarno umiješ da budeš teška.“

„Uvijek sve dramatizuješ.“

„Zato te ljudi i ne razumiju — previše si osjetljiva.“Nekada joj je govorio da vjeruje u njen potencijal.Sada:

„Ti ni ne znaš šta hoćeš od života.“

„Toliko pričaš o tim svojim snovima, a ništa konkretno ne radiš.“

„Vidiš? Zato ti treba neko kao ja. Da te prizemlji.“ onda je postalo monstruozno:

„Ljepotice, pogrešnoj ženi si se zamjerila. Misliš da ćeš proći bez posljedica?“

„Pobit ću ti familiju.“

„Ja imam novac. Vidjet ćeš šta znači zamjeriti se meni. Ja sam poštovan u mom gradu.“

„Drugi. Sigurno se drugi muškarac pojavio — čim ne odgovaraš na mailove.“

„Nikad te nisam fizički privlačio, gaduro! Prokletnice! Život ću ti upropastiti.“

„Nema smisla više ovo vući. Previše si komplikovana za mene. Želim mir. Ne traži me.“

Dani su prolazili. U miru koji je izgradila — podsjećala se na njega. Ali samo onog iz prvih dana. Ponekad bi se nasmijala. Tiho. Sama sebi. Koje je gluposti sebi dozvolila… i preživjela. Od kada je taj mangup ušao u njen život — prošla je pakao. Ali jedno je bilo sigurno. Nije ga željela više nikada sresti.

Zbor Srce Isusovo u franjevačkom samostanu izvodio je njenu najdražu pjesmu:

„Ne boj se jer ja sam s tobom,

da te čuvam od svakoga zla…

jer moja ljubav je istina,

moja ljubav liječi srca slomljena.“

U trenutku kad su riječi ispunile samostan, prišao joj je fra Ivo.

— „Gabi, želiš li ove godine ići na konferenciju sa sestrom Anom Marijom?“

Istu onu na koju je godinama išla sa svojim Franjevcima,  onu prošlog ljeta — s Davorom.

Pristala je. Morala je prelomiti. Znala je da će ga možda vidjeti, ali i da život ne smije ostati zarobljen u prošlosti. Uostalom, odlučila je da će se pojaviti samo na jednom panelu — onom gdje nastupa njena zajednica — i vratiti se kući. Konferencijska dvorana bila je prepuna. Tiho šaptanje, zveckanje čaša, smijeh iz uglova gdje su se okupljali stari znanci. Gabi je stajala kraj visokog stola, zureći u raspored predavanja. Ime koje je tražila nije čitala. Nije morala. Zvuci oko nje postali su pozadinska buka — sve dok se nije oglasio onaj glas koji je najviše željela da nikada više ne čuje.

— „Možemo li bar biti prijatelji?“

Stajao je tamo. Naslonjen na štap samopouzdanja koji mu nikada nije trebao — i koji nikada zapravo nije imao.

— „Nisam te vidio prvi dan… pisalo je da radiš.“

— „Potrudila sam se da me i ne vidiš. Ja sam za tebe trebala biti samo ljudsko biće — da me ne uvlačiš između vas dvoje. I nemoj da niste skupa. Mnogi su se potrudili da me obavijesti kako ste nerazdvojni. Kako odlazite i dolazite zajedno u hotel.“

Pogledao ju je onako kako to čine samo oni koji vjeruju da te još uvijek mogu dotaknuti — bez da te dodirnu. Oči su mu prešle preko nje, polako, kao da traži pukotinu. Nije ju našao. Ili je barem nije pokazala.

— „Opet vjeruješ drugima više nego meni. Svi vi znate moj život bolje od mene. Kako ne shvataš — oni su ljubomorni na nas. Na ono kako smo prošle godine plijenili.“

— „Davore… od svih žena iz Udruženja, baš s njom si neprestano. Čak i na fotografijama koje drugi objavljuju, sjedite rame uz rame — pored svih slobodnih stolica? Jeste li vi u vezi?“

— „Gospode, šta ću od nje? Onako frljave. Daj, ljubavi.“

— „Frljave, jel? Meni govoriš da je ona frljava, kao što si vjerovatno i njoj govorio da sam ja psihički labilna.“

U tom trenutku joj je prišao radni kolega — da je obavijesti o promjeni plana. Davor je to vidio. I ponovo joj je prišao.

— „Trebao sam odmah znati… Pa da. Drugi muškarac.“

— „Davore, gdje si noćio?“

— „Kod rodice Vanje. Uostalom, šta te briga.“

Osjećala se kao kuća nakon potresa. Još je stajala. Ali temelji su jednom bili uzdrmani. Nije bilo više ruševina. Ali sjećanja su ostala. Nije mu rekla da se, dok je bio odsutan, potrudila saznati istinu. O njemu. O njoj. O drugoj — koja, za razliku od Gabi, nikada nije bila nečija sjenka. Tatina princeza. Supruga uglednog gospodina. Žena kojoj nisu bila dovoljna ni putovanja, ni dionice u muževoj firmi, od života je uzimala i svoje i tuđe. Ali od Gabi nije uzela ništa. Samo je branila svoje. Saznala je i više: Da Davor već deset godina živi istu priču. Svaki put kad bi ga sekretarica ostavila — tražio bi novu „žrtvu“. Učinio bi je posebnom — dovoljno da izazove ljubomoru.A onda bi je odbacio — čim ga ona prva pozove natrag. Obećavala mu je da će se razvesti. Nije mu rekla ni da je kontaktirala njegove poznanike.  Znala je da mu istina izaziva bijes. Tamniji od najcrnje oluje. Psovke. Prijetnje. Suze. Manipulacije.

— „Prekini odmah. Zakopat ću te. Ne znaš s kim se igraš. Ako još jednom spomeneš moje ime… nestaćeš. Lutko, nećeš — zapravo, ostat ćeš živa. Ali disat ćeš na škrge. Jesi li čula?“

Na povratku kući, skupila je snagu i poslala poruku mužu njegove rodice Vanje.

„Dobar dan. Ja sam Gabi, prijateljica rođake vaše supruge — Davora Duzića. Rekao mi je da je vaš gost ovih dana. Moram znati istinu. Ostat će između nas. Poslije me slobodno blokirajte.“

Odgovor je stigao brzo:

„Gospođo draga… ja ga stvarno ne poznajem. Niti smo imali gosta. Ne bih uznemiravao suprugu, ona nije u kontaktu s rodbinom s očeve strane već godinama. Gdje mene nađoste…“

I tako je to bio dan kada je odlučila stati. Pustiti. Kao što se pluća moraju ispuhati da bi se ponovno mogla napuniti zrakom —tako je i ona morala ostati bez daha da bi ga ponovno pronašla. Blokirala je sve njegove poznanike iz Udruženja. Više nije mogla istraživati, uvlačiti sebe i druge u neugodne situacije. Niti nositi teret da bude jedini krivac — samo zato što nije bila dio kolektivnog interesa. Pisala je i Magdaleni nakon konferencije. Ali Magdalena nije htjela istinu. Htjela je narativ.I zato je — šutjela. Dok je jedna žena gasila vatru golim rukama, druga je sakupljala materijal za novi projekt o nasilju nad ženama. Gabi je, oprostivši Davoru — oprostila svima. I mužu. I ocu.I najvažnije — sebi. Njen život dijelio se na prije i poslije poznanstva s Davorom. Gabrijelin posljednji vrisak u prazno —postao je riječ, rečenica, priča.

PODELITE OVAJ TEKST NA: