detalj slike: KRK Art dizajn

EMOTIVNI ZAPISI

SLAVICE MINIĆ CATIĆ

prof. Đorđe Dabarčić

Kao što i sami naslovi kažu,ove zbirke pjesama su čista emocija,ljubav,radost, mladost, toplina. Čisto srce je prepoznalo pletenu nit i pretvorilo je u stihove koji miluju i čeznu, ali koji ponekad i boluju, zaboravljaju, ali ostavljaju i prostor za nadu i oporavak.

Odavno već u našoj poeziji ne pročitah ovako lepršave stihove, još od Desanke Maksimović. Samo je ona uspjela da drži pažnju svojim blagim krivudanjima između redova, od njenih stihova je zastajao jecaj u grlu, podrhtavao glas, oči se punile suzama, sa njenim stihovima smo doživljavali katarzu.

I eto sada, poslije toliko vremena dio tog treptaja osjetio sam i u stihovima pjesnikinje Minić Catić.

Kada se suzom napiše molitva u čaši gorčine, tada se i duša kao feniks diže iz pepela i širi krila slobode. U ovoj poeziji osjećamo tu slobodu, zato slobodno možemo reći da je ovo poezija ljubavi, gdje se ljubav pije, ne kao žuč u čaši meda, nego kao nektar soka besmrtnosti, vaskrsenja.

Pažnja mi se dalje usmjerava ka djelu o čekanju. Iako nas pjesnikinja upozorava da je čekanje bolno, da je nepredviđeno, ono u stvari postaje smisleni dio postojanja. Radiš, dišeš, igraš, voliš i u svemu čekaš. Čekaš nešto, nekoga, obećanje, nadu... Ali čekanje nikada nije uzaludno, niti je slučajno. Sve se dešava sa razlogom i u pravo vrijeme. Ono što se nije dočekalo nije ni trebalo da se dočeka, a ono što se dočekalo je samo novo iskustvo i nova draž života. Jedna upisana visoka ocjena, jedan viši otkucaj srca, jedna nova nada, novo poglavlje.

Ima toliko sjetnih momenata u zbirci da je teško izdvojiti samo jedan. Svi su povezani kao jedna moralna gradacijska ljestvica. Tako je poslije čekanja na red došao i simbol ljepote dočekanog. Sve je pobijeđeno od strane onoga ko je Život, ko je Ljubav, ko je Spasenje svih nas malih i ubogih. Zato iz svakog ovog stiha struji talas ljubavi i topline. Za koga. Za sve koji su uz nju, koje voli i koji je vole. Pjesnikinja upozorava da čuvamo da nam ne oduzmu nadu, ljubav, vjeru, jer će nam oduzeti pravo na život, drži čitaoca svojim sagovornikom u trenucima samoće, jer je sve satkano od najljepših životnih niti u njoj. Staze nekuda vode daleko, ruže u bašti čekaju dodir sna, dok se breza povija u mislima, a lipa miriše i miriše. Takvi sklopovi sintagmi kojima se poigrava pjesnikinja kao da toči običnu komšijsku priču su uzneseni u svijet iznad stvarnosti koja je kruta za svakodnevicu. Njen nemir pojačava tišinu do bola, samo njoj čujnu mjesečevu pjesmu o nečem ili nekom dalekom - bliskom što ostaje u sjenci naglašene njubavi, iskonske, bogomdane, neporočne. Zagonetno, doživljajno poimanje bliskosti sa onim što je okružuje i što je njeno, prihvata kao poklon života koji je darovan od više sile a obogaćen himničnim lirskim zapisima.

U zaokruženim ciklusima koji tematski određuju zov sjećanja, koji je pomalo uvijen sadašnjošću Slavica prelazi liniju distance i molitveno jutro boji nadom, kao i tren kad ruka u ruci lomi čežnju prije opraštanja. Sa jakom emocijom obogotvorena ona se suprotstavlja surovosti svakodnevice i to pronalazi u ovozemaljskom zagrljaju nade i ljubavi. Prosto, pjesnikinja ne dozvoljava zaboravu ni jedan tren, posebno onaj koji je čini srećnom, besmrtnom. A njeno skrivalište od relnosti je pjesničko srce, sigurno veliko po onome što nam daje u stihovima ovih zbirki.

     Slavica s lakoćom gradi egzistencijalni dom pripadanja životnoj ljepoti i duhovnom univerzumu gdje je ljubavni krug simbol krčaga iz kog se toči topla riječ, jaka, velika kao beskraj za sve koji su njeni i čija je ONA. Rijetke su prilike naići na ovakav knjiški dragulj i svako novo iščitavanje me čini emotivno bogatijim. Sa srećom i perom u novo stihovanje, želim joj.

   Jedan pjesnik je rekao da Božiju promisao može samo donekle zamijeniti biblioteka. Evo prilike da vidno mjesto u toj biblioteci budu i Slavičine zbirke pjesama. Ponavljam, Slavicu ćete naći tamo, jer živi u pjesmi.

PODELITE OVAJ TEKST NA: