detalj slike: KRK Art dizajn

VALENTINA BERIĆ: KNjIZI SE NIKAD NE SUDI PO KORICAMA

Kad bi rane mogle da govore moje bi se umorile od pričanja.

- Valentina Berić

VALENTINA BERIĆ, rođena 1985. godine u Kninu, u Hrvatskoj. Dio osnove škole završila u Đevrskama pokraj Knina, a ostali dio u Valjevu gdje je završila srednju medicinsku školu. Studirala je na Poljoprivrednom fakultetu u Zemunu; 2012. godine je diplomirala i stekla zvanje diplomirani inženjer poljoprivrede za stočarstvo nakon čega joj je priznat i master. Talenat za pisanje je otkrila u školskim danima kada je počela da piše poeziju i prozu. 

Objavljuje prozu i poeziju u Književnoj radionici ,,Kordun" i u časopisu za književnost i kulturu „Diskurs. Priča od šest riječi „Poklanjam život, neproživljen, sa istrošenim koracima” objavljena u časopisu „Enheduana” i nagrađena sertifikatom. Mnoge njene priče objavljene su u zbirkama kratkih priča i zbornicima. Radila je kao lektor i kolektor na zavičajnoj knjizi pjesama „U srcima gori plamen”, u knjizi kratkih priča i anegdota „U vršaju sjećanja“ u kojima je prisutna i kao autor. Učestvovala je na međunarodnoj konferenciji „INAKU“ instituta posvećenoj kratkim književnim formama gdje je njena priča nagrađena sertifiktom. 

Radi kao fizioterapeut, kao i sa životinjama na privatnom gazdinstvu. Voli fotografiju i bavi se njom. 

Književna radionica "Kordun"

Neda Gavrić, Banja Luka, 08.03.2024

Kada ste počeli ozbiljnije da se posvećujete pisanju? Šta Vam je najveća inspiracija u svakodnevnom životu?

Još kao dijete voljela sam da čitam i pišem. Sve obavezne lektire pročitala bih na raspustu pa onda opet ispočetka kada bi neka došla na red. Prvo sam krenula da pišem poeziju i to nakon rata 1995. kada smo ostali bez svega. Sav onaj nemir, strah, ljutnju i nemogućnost da kao dijete promjenim nastalu situaciju ostavljala sam na papir među mojim školskim zadaćama i knjigama. To je bio svojevrsni način da pobjegnem natrag među svoj svijet iz kojeg su me nasilno istjerali.

Prije četiri godine sam osjetila potrebu da ono što pišem objavim. Da pokažem nanesenu nepravdu, da kažem istinu onakvu kakva jeste, da pokušam staviti do znanja koliko je bitno biti čovijek pred sobom i drugima. Prvo sam naišla na odbijanje jer su rekli da sam previše arhaična, ozbiljna i da moj stil pisanja ne može proći u današnjem svijetu. Uporna kakva jesam, nikad i u ničemu nisam odustala. Onda su se vrata jednostavno otvorila kada sam naišla na „Književnu radionicu Kordun“ koja ne samo da mi je raširila ruke i počela da objavljuje moje radove, već kroz saradnju sa njom učim, dobijam dobronamjerne kritike i sugestije. Kada mislite da je sve besmisao ukaže se svijetlo na kraju tunela. Upravo zato veliku zahvalnost dugujem „Književnoj radionici Kordun“ i njenoj nesebičnoj želji i volji da afirmiše talente i njihov rad.

Najveću inspiraciju za pisanje pronalazim u svakodnevnom životu, u radu sa životinjama kao jednom od najvećih blagodeti jer taj smiraj je jedan od lijepših, ali i prošlosti i prekinutom dijetinjstvu. Na toj granici između onog što je bilo i što je moglo biti ostaje provalija onog što se događa.

Kakvu ulogu igra porodica u onome što pišete? Koju tematiku najviše obrađujete?

Porodica je temelj svega, osnovna baza i utočište kome se uvijek vraćate. Sve ono što  postajete, sve ono što naučite nosite iz ta četiri zida. Prvi korak, smjeh, suza, sreća, tuga svaki osjećaj podjelit ćete sa njom. Kroz svaki moj napisani rad, bilo prozni ili poetski porodica je korijen koji me drži dok rastem i širim grane.

Međuljudski odnosi, pravda i nepravda, čast i nečast života, vjera i nevjera, proživljeni i doživljeni trenutci, previše bolni, premalo sretni glavna su tema mojih riječi i rečenica pretočenih u prozu ili poeziju. Citirat ću sama sebe: „ Kad bi rane mogle da govore moje bi se umorile od pričanja.“

Šta za Vas, kao mlado biće, znači vera u ljubav?

Ljubav je jedina vrijednost koja nema cijenu, ali samo ako je iskrena. Nažalost, živimo u vremenu gdje je ljubav najzadnja stavka na ljestvici života. Sistem vrijednosti je opao daleko ispod moralnog, časnog, pravednog gdje se mladi ljudi uče pogrešnim stvarima i kao takvi žive u uvjerenju da je bezobrazluk vrlina, a ne veliki nedostatak i mana. U današnjem svijetu ljubavi je sve manje, a koristi sve više.

Kako se nosite sa pritiscima i očekivanjima porodice, neposredne okoline i društva uopšte?

Kao homo sapiens svjesna sam da ne možete i nikada nećete moći udovoljiti svima. Najbitnije je da sami sa sobom izmirite račune, imate čistu i mirnu savjest. Sasvim je normalno i prirodno, svojstveno svakom živom biću da nekog simpatišete više, nekog manje, ali to nikako nije razlog da bilo kome želite loše. Knjizi se nikada ne sudi po koricama, jer dok je ne pročitate niste mjerodavni da je komentarišete i izvlačite bilo kakave zaključke. Dok god ne očekujete ne možete biti razočarani.  Prihvaćanje ljudi, okruženja, života glavni je točak za pokretanje bilo čega.

Na koji način doživljavate nagle promene i kako se prilagođavate novim situacijama?

U zavisnosti od nastalih promjena  prilagođavam psiho-fizičku sposobnost da sa istima izađem na kraj najbezbolnije koliko je moguće. Ponekad bude teško, ali uvijek se vodim mišlju da nije svako zlo za zlo. Nepovratne gubitke nosim kao otvorene rane na duši koje ne zacjeljuju.

Kakvo je Vaše mišljenje o savremenom obrazovanju i njegovom uticaju na mlade ljude?

Mišljenja sam da je stari sistem obrazovanja iznjedrio daleko veći broj stručnih osoba u svom domenu zvanja i znanja. Živimo u svijetu gdje se brzo živi, brzo umire, gdje se akcentuju neke druge vrijednosti kao prioriteti i gdje obrazovanje pomalo biva nevažno. A bitno je jer vas nadograđuje, uči, od vas pravi čovjeka.

Da li vjerujete u veštačku inteligenciju i kako mislite da će uticati na književnost?

Ne vjerujem, jer onog trenutka kada vještačka inteligencija zamjeni ljudsku, a stvorio je čovijek sa određenim ciljem, možemo se slobodno pozdraviti sa blagostanjem normalnog življenja.

Kako mi, kao pojedinci, možemo doprineti unapređenju međusobnog razumevanja i saradnje među ljudima, bez obzira na različitosti?

Glavni ključ ka uspijehu je u prihvaćanju različitosti. Kada ljude ne dijelite po nikakvoj osnovi već ih gledate očima čovječnosti možete samo umnožavati prijateljstva. Najbolji primjeri su u animalnom svijetu gdje životinje prihvataju jedni druge bez ikakvih predrasuda i pogrešnih uvijerenja i ubjeđenja. Upravo zato životinje nemaju grijeha.

Smatrate li da postoji nada za bolje sutra i šta mislite da je potrebno da se ostvare pozitivne promene?

Nada? Nada je varka za koju se čvrsto držimo jer nam daje određenu dozu snage i vjere da će sutra biti bolje. A bolje će biti onog trenutka kada svaki čovijek bude vrednovao i poštovao onog drugog. Dakle, bez te simbioze nada je samo neispunjena želja. Dvosmjerna ulica jedino ima smisla za postizanje bilo kakve promjene.

Koje ste ciljeve sebi zacrtali za tekuću godinu?

Jedan od glavnih ciljeva je da u ovoj ili sljedećoj godini zajedno u saradnji sa “Književnom radionicom Kordun” izađe moja knjiga, bilo proznih radova, poezije, priča i poezije na dijalektu jer svoj jezik i svoje običaje ne dam zaboravu jer čine ono što jeste, ili roman koji strpljivo čeka da ugleda svijetlost dana.

Срећан Осми март међународни дан жена! Валентина Берић и Књижевна радионица Кордун

PODELITE OVAJ TEKST NA: