detalj slike: KRK Art dizajn

KOMEDIOGRAFSKI SMIJEH BRANISLAVA NUŠIĆA

 Goran M. Maksimović

1.0.Među velikim i nesumnjivim majstorima srpskog smijeha ime Branislava Nušića predstavlja ne samo produžetak visokih umjetničkih domašaja i raznovrsnih komičnih tema i postupaka, nego i najvišu tačku onog snažnog razvojnog luka komediografskog žanra (od Marina Držića, preko Jovana Sterije Popovića, do Koste Trifkovića i Milovana Glišića), a njegovo djelo nesmanjeno privlači književnu i pozorišnu publiku duže od sto dvadeset godina. Komediografskim radom Nušić se bavio blizu šezdeset godina (toliko je prošlo od nastanka prve verzije komedije Narodni poslanik, iz 1883. godine, do završnih komedija Pokojnik, iz 1937. godine, i nedovršenog komada Vlast, koji je posthumno izveden 1938. godine), a njegov razvojni književni put možemo posmatrati i kao bogatu genezu cjelokupne srpske književnosti toga vremena u domenu komičnih žanrova, od realističke humorističko-zabavne i satiričko-kritičke komedije, iz prve faze njegovog stvaranja, do komedije karaktera sa snažnim obilježjima grotesknog i tragikomičnog doživljaja svijeta, iz završnog književnog razdoblja.

1.1.Tako sagledana geneza Nušićevog komediografskog rada može se posmatrati kroz tri srodne stvaralačke faze: prve do 1900. godine u kojoj nastaju rane komedije: Narodni poslanik (1883, izvedena 1896), Sumnjivo lice (1887-88, izvedena 1923), Protekcija (1889), Prva parnica (1897) i Običan čovek (1900); druge od 1906. do 1917. godine, kada se Nušić više posvetio dramskom, proznom i feljtonističkom radu, te kada nastaju svega tri komedije: Svet (1906), Put oko sveta (1911) i komad koji je napisan u egzilu, u Francuskoj i Švajcarskoj, za vrijeme Prvog svjetskog rata Ne desésperez jamais (Ne očajavajte nikad) (1916-1917); dok treću i najplodniju fazu Nušićeve komediografije čini posljednja decenija njegovog života, kada su napisani komadi: Opasna igra (1927), Gospođa ministarka (1929), Predgovor (1930), Mister Dolar (1932), Beograd nekad i sad (1933), Ožalošćena porodica (1934), Ujež (1935), Svinja (1935), Dr (1936), Pokojnik (1937) i Vlast (nedovršeno, 1938). Ako svemu tome dodamo i petnaestak komičnih jednočinki (Naša decaI-II-III, Analfabeta, Kijavica, Šopenhauer, Muva, Dva lopova, Kirija, Dugme, Miš, Detto, Kodadvokata, Pod starost, Svetski rat), koje su na srpskim kamernim pozornicama bile često zastupljene i popularne kod publike gotovo podjednako kao i veliki komadi, onda je moguće zaključiti da Nušić ide u red najplodnijih i najraznovrsnijih srpskih komediografa.

2.0.U tematsko-motivskom i značenjskom smislu, Nušić je veliki i neprevaziđeni slikar srpskog društva i srpskog mentaliteta u malograđanskim i palanačkim sredinama. Nušić na komičnu pozornicu izvodi sitne trgovce, sreske kapetane, poluobrazovane činovnike i prestoničke mešetare, aktuelne i bivše ministarke, ali i nekad ugledne i neprimjereno ambiciozne domaćine, njihove dekadentne sinove, propale školarce i ugledne kćerke prispjele za udaju, nove i lakome skorojeviće, jednom riječju malograđanski svijet i moral, koji je opstajao i širio se uprkos svim političkim i socijalnim reformama, inoviranim obrazovnim sistemima i novim kulturnim institucijama. Pri tome ga naročito interesuju društvene okolnosti u kojima nastaju i bujaju njihove nerealne želje ili nezajažljivi apetiti, okreće se narušenim porodičnim ili bračnim odnosima, nerazumijevanju i netrpeljivosti očeva i sinova, nevjerstvu supružnika, činovničkoj neprosvijećenosti i korumpiranosti, nerealnim političkim ambicijama, postajući tako ne samo komediograf, ne samo opservator i tumač, nego i spontani socijalni analitičar jednog vremena, mentaliteta i prostora.[1]

2.1.U komediji Narodni poslanik u tematsko-motivskom središtu je potpuno neočekivana i nerealna ambicija palanačkog trgovca Jevrema Prokića da postane kandidat vladajuće partije za narodnog poslanika, iako  je neobrazovan i naglup, a zatim i sumnjivog trgovačkog morala, tako da nema nikakav ugled u varoši.[2] Do usložnjavanja komičnog zapleta dolazi onoga časa kada se ispostavi da budući Jevremov zet, mladi advokat Ivković, postaje kandidat opozicije za narodnog poslanika, te kada se ukrste porodične stvari sa političkim ambicijama. U komediji Sumnjivo lice ambiciju sreskog kapetana Jerotija Pantića da se domogne unapređenja u službi podstiče šifrovana policijska depeša iz ministarstva iz Beograda o mogućem prisustvu "sumnjivog lica" u njegovom okrugu, "koje nosi sobom revolucionarne i antidinastičke spise i pisma". Do komičnog zapleta dolazi usljed zamjene junaka jer baš u to vrijeme u varošicu diskretno dolazi iz Prokuplja apotekarski pomoćnik Đoka, koji je bio u tajnoj ljubavnoj vezi sa Jerotijevom kćerkom Maricom i namjeravao je da je zaprosi. U komediji Protekcija ambiciju palanačkog predsjednika suda Aćima Kukića da se poslije četrdeset godina predane službe u provinciji uz pomoć protekcije domogne unapređenja u službi i preseljenja u prestonicu, podstiču dvije kaćiperke i pomodarke, njegova žena Saveta i kćerka Julka. Naročitom usložnjavanju komičnog zapleta doprinosi činjenica da je Aćimov sin Svetislav bio urednik opozicionog lista koji je žestoko kritikovao rad upravo onog ministra od kojeg je njegov otac namjeravao da traži protekciju, a uz to je mladi novinar bio u prisnoj ljubavnoj vezi sa ministrovom kćerkom i namjeravao je da je zaprosi. U komediji Prva parnica poremećaj na terazijama života proistekao je iz skorojevićevske ambicije trgovca Mladena Obradovića da novinskom paskvilom razori dugogodišnju ljubavnu vezu sina Dragomira sa siromašnom djevojkom Jelicom, a da ga zatim bogato oženi "uglednom partijom sa mirazom". Nepromišljeni trgovac vjeruje da je nerimjereno da se njegov obrazovani sin, pošto je u Parizu stekao doktorat pravnih nauka i otvorio advokatsku kancelariju u prestonici, oženi djevojkom koju je do tada volio. Do rušenja intrige, koju je inače osmislio advokatski pisar Sreta, dolazi sasvim neočekivano zato što je Obradovićeva kćerka Marija preuzela na sebe odgovornost i podstakla brata da povede sudsku parnicu kako bi zaštitio njenu djevojačku čast. U komediji Običan čovek zaplet je motivisan pokušajem prikrivanja identiteta mladog pjesnika Žarka Damnjanovića, koji je zbog jedne političke pjesme bio osuđen na šest mjeseci zatvora, tako da je bio prinuđen da prebjegne u Zemun. (Radi se o očiglednoj autobiografskoj aluziji jer je i Nušić zbog pjesme "Pogreb dva raba" bio krivično gonjen i osuđen 1887. godine). Pri tome, do usložnjavanja komične peripetije dolazi iz dva razloga. Najprije zato što su roditelji i porodični prijatelj njegovog druga Dušana, u čiji se ljetnikovac bio privremeno sklonio, dobro poznavali Jovanču Micića iz Jagodine (kasnijeg junaka komedije Put oko sveta), koji je bio otac mladića čijim imenom se osuđeni pjesnik lažno predstavio, a zatim i što je Dušanova sestra Zorka bila zaljubljena u Damnjanovićevu poeziju i time i nesvjesno privukla pažnju i razbuktala emocije mladog pjesnika. U komediji Svet do narušavanja mirnog i skladnog života porodice činovnika u penziji Tome Melentijevića dolazi onoga časa kada je na nagovor supruge Stane odlučio da se "izmešaju sa svetom", kako bi najstarija njihova kćerka Nada pronašla dobru priliku za udaju. Rukovodeći se i povodeći se za malograđanskim spletkama i ogovaranjima porodica je u potpunosti izgubila svoju privatnost i sreću, sve do časa kada je Toma Melentijević odlučio da "istera svet" iz kuće i vrati se pređašnjem mirnom životu, ali je jednom narušenu ravnotežu gotovo nemoguće iznova uspostaviti. U komediji Put oko sveta oblikovani su čudnovati doživljaji Jovanče Micića, trgovca iz Jagodine, sa nagradnog puta oko svijeta koji je dobio na srećki Norveškog međunarodnog saobraćajnog društva. Služeći se obilato mogućnostima "komike razlika",[3] tj. susreta glavnog junaka sa prostorima i ljudima koji su bili potpuno neshvatljivi za njegovo palanačko iskustvo i poimanje života, a zatim i oblikovanjem komičnog zapleta kroz ukrštanje Jovančinog putovanja sa avanturističkim namjerama varalica i mešetara, kao što su sobarica Juliška, blagajnik Sava Cvetković i "Čovek s nogom", Nušić je stvorio uzbudljivu "komičnu reviju" u kojoj dominiraju brojne vodviljske situacije, raznovrsni komični junaci i bogata jezička sredstva komike. U komediji Ne očajavajte nikad, koja je zamišljena kao šala iz francuskog života, zaplet je izgrađen na motivu neočekivanog "povratka pokojnika", ratnog zarobljenika Gustava, za koga se vjerovalo da je poginuo na Marni, što je izazvalo narušavanje ponovo uspostavljenog skladnog poretka u životu njegove žene, koja se u međuvremenu iznova srećno udala za kućevlasnika Šabanona. Zaplet u komediji Opasna igra počiva na neobičnom eksperimentu doktora Hipolita Monela da pomoću najmodernijih psihoanalitičkih metoda kod svoje lijepe usvojenice Nanete iskorijeni osjećanje ljubavi. Do komičnog preokreta dolazi onoga časa kada je svoj eksperiment predočio uglednom naučniku i profesoru univerziteta, doktoru Bazilu Omskom, a zatim i slikaru Horasu Ovenu, koji se protivio takvom opasnom nasilju nad ljudskom prirodom, tako da je pozvao svog mladog prijatelja Danijela da pokuša da pronađe put do zazidanog srca mlade i lijepe djevojke. Kada je mladić razbudio emocije u Nanetinom srcu ispostavilo se da je naučni eksperiment doktora Monela bio prouzrokovan tajnom ljubavi prema usvojenici i podsvjesnim strahom da bi ga ona kao znatno stariju osobu mogla odbiti. U komediji Gospođa ministarka do komičnog zapleta i narušavanja stabilne i ravne linije u životu obične prestoničke domaćice Živke Popović dolazi onoga časa kada je njen muž, činovnik u ministarstvu, nakon jedne od uobičajenih "kriza vlade", izabran za ministra. Taj neočekivani događaj u potpunosti je ustalasao njen život i raspalio malograđanske strasti i ambicije. Komičnoj peripetiji, pored Živkine familije, te zavodnika i varalice Ninkovića koji se nudi da bude ministarkin ljubavnik, naročito doprinosi Živkina ambicija da ponovo uda kćerku Daru a da dotadašnjeg zeta Čedu izbaci iz kuće. Nastojeći da se osveti zbog pokušaja insceniranja bračnog nevjerstva sa sobaricom Ankom, jer samo tako je Dara bila spremna da se odrekne postojećeg braka, te da se uda za novog prosca, prestoničkog skorojevića i kožarskog trgovca, Ristu Todorovića, zet Čeda se poput najboljeg komediografskog rezonera vješto sveti raspamećenoj gospođi ministarki i objavljuje dopis u novinama, koji u potpunosti raskrinkava njene nepodopštine i budalaštine, ali koji izaziva i ministarsku aferu poslije koje je gospodin Sima Popović bio prinuđen da podnese ostavku. U komediji Predgovor, jedinom komadu koji pisac nije uvrstio u Sabrana dela I-HHV (1931-1936), Nušić je tematizovao problem bračnih odnosa u kojima supružnici nisu imali potrebna predbračna iskustva ili se nisu sa dovoljno strasti izborili za njihovu ljubav prije stupanja u zakoniti brak. Vještim vođenjem intrige, stari neženja i činovnik u penziji Mata Marić, poput provjerenog komediografskog rezonera, pokazuje da su od tri posmatrana bračna para samo Srećkovići bili odista srećni, jer je muž imao nužni predgovor, dok su Matići i Jelići proživljavali razne bračne nesporazume upravo zato što su u brak ušli bez prethodnog predgovora. Pošavši od žalosne istine da je novac apsolutni gospodar čovjekovog života, Nušić je u komediji Mister Dolar tematizovao zaplet o moći novca u malograđanskom i potrošačkom društvu, u kojem su uveliko narušene moralne vrijednosti i odnosi. Komediografski rezoner Matković, potpuno zgađen nad lažnim i neiskrenim odnosima u prestoničkom visokom društvu, odlučuje da se poigra sa viješću o nasleđu koje je iz Amerike dobio klupski konobar Jovan Todorović. Umjesto stvarnih stotinu dolara, koje je dobio kao zaostavštinu od umrlog rođaka, Matković objavljuje vijest o velikom Todorovićevom nasljeđu od gotovo tri miliona dolara. Nušić  pri tome ne izmješta običnog čovjeka iz normalne i ravne linije života  (nasljednik se uostalom ne mijenja, nego i dalje mašta o ostvarenju malih a dragih ciljeva u životu), već ismijava bezočno "humorno društvo" koje na sve načine želi da se približi novome bogatašu ili još bolje njegovom nepostojećem novcu. U komediji Beograd nekad i sad, parafrazirajući istoimenu staru Sterijinu komediju, kroz komičnu opoziciju starih i novih vremena, negdašnjih i sadašnjih običaja i odnosa, te kroz generacijski nesporazum očeva i sinova, Nušić je svjesno problematizovao izvitoperenu sliku savremenog društva, nastojeći da pokaže kako su stara vremena bila moralno ispravnija, smjernija i čistija, ali kako je i starinska isključivost često pogubna i komična, tako da je nužno odmjeriti srednji put i podjednako čuvati dragocjene strane prošlosti i naslanjati ih na one provjerene vrijednosti novoga života. Stvarajući najkompletniji grupni portret "humornog društva", Nušić je u Ožalošćenoj porodici problematizovao tragikomične ostavinske rasprave i sukobe nasljednika oko ostavštine bogatih pokojnika. Do iskakanja sa normalne linije života devetočlane samozvane "ožalošćene porodice", predvođene bezobzirnim Agatonom Arsićem, sreskim načelnikom u penziji, dolazi nakon smrti bogatog prestoničkog posjednika Mate Todorovića. U opštem grabežu pokojnikove imovine, nestrpljivi nasljednici nemaju vremena da iščekaju otvaranje testamenta, već zaposjedaju kuću i razvlače dragocjenosti, a kad je oporuka i prije vremena sudski izvršena na bezočan način nastoje da se približe stvarnim nasljednicima i okoriste tuđom imovinom. U komediji Ujež komični zaplet Nušić gradi na ismijavanju pomodnih prestoničih pokreta i udruženja za zaštitu ženskih prava i sloboda. Stavljajući u komediografski naslov skraćeni naziv jednog od njih (Udruženje jugoslovenskih emancipovanih žena), Nušić je pokazao kako su to mjesta na kojima se okupljaju različite torokuše, brbljivice, pomodarke, intrigantinje i uspijuše, te kakve su posljedice takvih nerimjerenih angažovanja po sudbinu njihovih porodica. U komediji Svinja komični zaplet je izgrađen na radoznalosti mlade žene Nine zašto je prijatelj njenog muža Nikole, koji se tek vratio iz Amerike, najednom i bez obrazloženja otišao iz njihove kuće. Pošto je muž izbjegavao da joj saopšti stvarnu istinu da je njegov prijatelj Đorđe "svinja" koja je erotski poželjela njegovu ženu, Nina odlučuje da ga sama posjeti i razuvjeri naraslu sumnju da joj je muž neiskren i da je možda vara. U kulminativnoj tački komičnog zapleta Đorđe ipak postupa kao "plemenita svinja" i telefonom obavještava prijatelja o nenajavljenom dolasku njegove žene Nine, tako da ne dolazi do moguće preljube i potpunog rušenja starog prijateljstva. U komediji Dr Nušić razobličava nove prestoničke skorojeviće i bogataše, koji su po svaku cijenu nastojali da svoj problematični društveni ugled potvrde zvučnim priznanjima i titulama. Stavljajući u središte komičnog zapleta jednog takvog obogaćenog skorojevića Životu Cvijovića, koji je bogatstvo stekao pod sumnjivim okolnostima i u mutnim špekulacijama, Nušić komičnu peripetiju gradi na klasičnoj zamjeni identiteta (quipro quo) i Cvijovićevoj vještini da umjesto svoga razmaženog sina jedinca Milorada na studije u Frajburg pod njegovim imenom pošalje siromašnog i inteligentnog mladića Velimira. Lukave nakane ovog bezobzirnog prestoničkog manipulanta gotovo da bi se u cijelosti ostvarile, jer je Velimir donio doktorsku titulu njegovom sinu, da zaplet nije usložnjen pojavom Velimirovog profesora, doktora Rajsnera, u Beogradu, a odmah zatim i Velimirove žene Klare, sa kojom se oženio za vrijeme studija u Frajburgu pod imenom Milorada Cvijovića, te dječaka Pepike koji je rođen u tom braku. Mada je u zapletu oštro razobličio zastrašujuću strast skorojevićevskih manipulacija ljudima, Nušić u komediografskom raspletu pribjegava pomirljivom i humorističkom razrješenju, tako što se Milorad ženi Klarom i usvaja Pepiku, Velimir ostvaruje ljubav sa Životinom kćerom Slavkom, a Života Cvijović nekažnjeno nastavlja svoje špekulacije, prihvata "unuka" Pepiku, u nadi da će možda on jednoga dana postati istinski doktor nauka. Nušićev smijeh u završnoj komediji Pokojnik poprima tragička značenja, a trijumf bezočnog i amoralnog društva je potpun i definitivan. Razočaran u nevjerstvo žene i licemjerje prijatelja koji je bio ljubavnik njegove žene, inžinjer Pavle Marić odlučuje da privremeno napusti rodni grad, ali ga ubrzo proglašavaju za mrtvog zbog zamjene identita sa slučajnim samoubicom. Tragikomični zaplet je motivisan neočekivanim "pokojnikovim" povratkom nakon tri godine izbivanja iz kuće i suočavanja sa bezočnom istinom da je nepoželjan, jer je njegova žena već bila udata za njegovog negdašnjeg prijatelja Milana Novakovića, jer je njegov naučni rad koji je ostavio u rukopisu na čuvanje mladome Ljubomiru Protiću poslužio za sticanje doktorske titule i zaposjedanje katedre univerziteta, a pogotovo je bio nepoželjan za nasljednika njegove zamašne imovine, sumnjivog i dalekog srodnika Spasoja Blagojevića, koji je na njegovom bogatstvu izgradio preduzeće "Ilirija", upetljano u sumnjive špekulacije sa državnim koncesijama. Pritisnut izmišljenim optužbama i intrigama bezočnih nasljednika, a razapet između potpuno nedužnog odlaska u tamnicu i povratka u izgnanstvo, Pavle Marić je prinuđen da prihvati lažni identitet i da pod imenom Adolfa Švarca zauvijek napusti domovinu.

2.2.U Nušićevim "malim scenama" ili šaljivim igrama u jednom činu, tematsko-motivska okosnica najčešće počiva na komičnim inverzijama, na izokretanju očiglednih istina, te dovođenju junaka u neodgovarajuće i komične situacije. Često su zasnovane na kozerijama i šalama iz komičnog feljtona Ben Akiba koji je objavljivan u Politici u periodu između 1905. i 1910. godine. U komadima Dugme, Kijavica, Miš, Detto, Kod advokata, tematika je zasnovana na prikazivanju bračnih nevjerstava, ljubomornih supruga, opasnih tašti, koketnih mladih sobarica, brakorazvodnih parnica, brbljivih i džandrljivih žena. Povremeno su "male scene" nastale kao parafraze komičnih pojava ili situacija iz velikih Nušićevih komedija.[4] Na primjer, nepismenost sreskog kapetana Jerotija Pantića i njegovih pisara Viće i Žike u Sumnjivom licu iznova je problematizovana u maloj sceni pod naslovom Analfabeta. U romanu Opštinsko dete, koji je objavljen 1902. godine, pojavljuju se motivi koji su kasnije obrađeni u komediji Svet ili u šaljivom komadu Dva lopova. U pojedinim slučajevima Nušićevi šaljivi komadi su inspirisani djelima drugih autora. Na primjer, šaljiva igra Svetski rat srodna je u osnovnom motivu i zapletu sa Trifkovićevom komedijom Francusko-pruski rat. U osnovi upoređenih komada nalazi se motiv vjeridbeisvađe. Nortrop Fraj vjeruje da je motiv "ljubavi sa preprekama" osnovni i najstariji motiv u zapadnoevropskoj ironijskoj komediji: "Obično se dešava da mlad čovek želi mladu ženu, ali njegovu želju priječi nekakva oporba, najčešće očinska, i da nešto prije završetka komada, nekakav zaokret u zapletu omogućuje junaku ono što želi".[5] Ni motiv svađe nije nov u srpskoj, a pogotovo ne u evropskoj literaturi. Koristi ga Jakov Ignjatović u pripovijeci Pita hiljadu forinata, Milovan Glišić u pripovijeci Ni oko šta, Stevan Sremac u romanu Pop Ćira i pop Spira. Koristi ga Nikolaj Gogolj u pripovijeci Kako su se posvađali Ivan Ivanovič i Ivan Nikiforovič i slično.

U komadima Naša deca, Dva lopova, Kirija, Muva, Šopenhauer, Podstarost, Svetski rat, Analfabeta, tematizovane su različite komične situacije: dječija ljubavna igra u kojoj su u potpunosti oponašani postupci odraslih u sličnim situacijama, neočekivani susret "dva lopova", jednoga koji je kao ljubavnik došao da pohara domaćinovu čast i drugoga koji je kao provalnik došao da pokrade domaćinova materijalna dobra, mučne nevolje siromašne porodice koja nije imala novca da plati kiriju, pa je jašući na stolicama maštala kako putuje po svijetu, dokono preganjanje činovnika sa dosadnom muvom u kancelariji sve dok je nije sustigao i upljeskao na licu pretpostavljenog i tako zapao u još veću nevolju, sklonost običnog čovjeka da se predstavlja učenim i komentariše djela i autore koje upšte nije čitao, slučajno staračko saznanje o nevjerstvu iz prvih godina braka i ljubomorna sumnjičenja i džangrizanja, velika strast raspravljanja o ratovima, tragikomična nepismenost i neobrazovanost činovnika, sreskih načelnika i pisara, koji bi i sami trebalo da vode računa o prosvećivanju naroda.                                    

3.0.Ako Nušićeve komedije i male scene posmatramo iz tipološko-žanrovske perspektive vidjećemo da se radi o djelima koja su na djelotvoran način objedinila sva tri dominantna komediografska žanra: komediju intrige (u domenu zapleta i brzog smjenjivanja komičnih događaja i situacija), komediju naravi (u domenu oblikovanja komične slike srbijanskog društva u posljednjim decenijama 19. i početne četiri decenije 20. vijeka) i komediju karaktera (u domenu oblikovanja komičnih karaktera i umjetničkog preobražajakomičnog tipa ili komične maske u tipični književni karakter, koji je predstavnik jednog mentaliteta, podneblja i vremena, ali i nosilac individualnih obilježja i strasti). Svakako da u malim scenama dominiraju osobine komedije intrige, a zatim i u onim velikim komadima u kojima je komični zaplet nadređen slikanju palanačkih naravi i mentaliteta, kao i karakterizaciji komičnih protagonista. Takve su na primjer komedije Prva parnica, Običan čovek, Ne očajavajte nikad, Opasna igra, Predgovor, Svinja, u kojima Nušić bez velikih pretenzija kroz dinamične zaplete insistira na vodviljskoj prirodi smijeha kao vedre zabave kojoj je cilj da rastereti i oslobodi čovjeka od svakodnevnih porodičnih nedaća, socijalnih briga, ljubavnih iluzija, nerealnih ambicija ili zabluda, političkih strasti i slično.

Drugu skupinu Nušićevih komada, koju čine komedije naravi, prije svega karakteriše ambicija da iskaže sliku humornog društva zarobljenog u okove palanačkih strasti, navika, ogovaranja i predrasuda. U djelima kao što su Protekcija, Svet, Put oko sveta, Mister Dolar, Beograd nekad i sad, Ujež, Vlast, Nušić prikazuje složenu sliku srbijanskog društva i njegovo socijalno i moralno raslojavanje, podjednako u prestonici ili palanci, a negdašnji vedri, zabavni i humoristički smijeh uveliko je usložnjen kritičko-satiričkom i oporom projekcijom zbilje.

Dok u prethodna dva komediografska tipa dolazi do preplitanja vješto vođene intrige sa oblikovanjem cjelovite društvene slike svijeta i palanačkih naravi, treću i umjetnički svakako najvredniju skupinu Nušićevih komedija karakteriše sinteza navedenih komičnih kvaliteta i njihovo podređivanje prevashodnom oblikovanju komičnih karaktera. U djelima kao što su Narodni poslanik, Sumnjivo lice, Gospođa ministarka, Ožalošćena porodica, Pokojnik, ne samo da je u cijelosti razobličena slika "humornog društva", nego su i njegovi protagonisti poprimili obilježja komičnih karaktera, a smjehotvorna slika svijeta je izrasla u složena značenja u kojima se na ravnopravan način oglašavaju tragično i komično, vedro i sumorno, oporo i melanholično, zajedljivo i otužno.

3.1.Kao pisac koji je veoma dobro osjećao prirodu komediografskog teksta, Nušić je u pojedinim predgovorima i esejističkim zapisima najbolje iskazao autopoetičke osobenosti i na pravi način ukazao na odlike svoga komediografskog postupka.[6] Bez premca je u tome pogledu predgovor za komediju Gospođa ministarka, iz 1929. godine, u kojem Nušić prepoznaje život kao "jednu jaku i ravnu liniju", koju su uslovili običaji i tradicija, a zatim još više i predrasude, duhovna letargija i malovaroška učmalost. Tako posmatran život podsjeća na veliku pozornicu na kojoj se često običan čovjek, usljed neočekivanih događaja, kovitlaca neobičnih situacija, nerealnih ambicija ili slijepih strasti, izmjesti iz uobičajene ravnoteže i postaje predmet opšteg smijeha i podsmijeha "humornog društva". Nušić pri tome ukazuje na trodjelnu strukturu komičnog zapleta ili tri faze komedije, sačinjene iz normalne linije života (ekspozicija i razvoj), zatim iskakanja sa normalne linije života usljed nesklada između želja i mogućnosti (razvoj i kulminacija), te na kraju ponovnog povratka na normalnu liniju života (kulminacija i rasplet), sa uobičajenim posljedicama i ismijavanjem zabludjele jedinke ili "humornog društva" u cjelini.[7] Kada je riječ o kompoziciji "malih scena", navedene tri faze komične strukture su redukovane, naročito je svedena ekspozicija, zaplet je podređen samo jednoj radnji, kulminativna tačka je dobro pripremljena, a rasplet je sažet i usmjeren na komičnu dosjetku ili poentu.[8]

Nušić je svoj pogled na trodjelnu kompozicionu strukturu komedije iskazao i u Nekoregiranim mislima. Ispisujući Deset zapovesti prepisanih sa tablice iskustva, Nušić u IH zapovijesti smatra da drama mora da ima klasičnu "trouglastu" formu: "Kao i svaka pojava u životu i drama ima svoj početak (ekspoziciju), razvoj, kulminaciju i kraj. Dobri dramski tehničari spajaju ove dve faze u: ekspozicija i razvoj; razvoj i kulminacija; kulminacija i rasplet (kraj), samo što to nije ravnokrak trougao koji ove tri faze imaju. Od kulminacije do kraja mora biti kraća linija no od ekspozicije do kulminacije. Čim se počne nazirati rešenje valja ovome što pre hitati ne dozvoljavajući gledaocu da reši stvar pre no pisac".[9]  

Specifičnost Nušićevog trodjelnog kompozicionog modela prilikom oblikovanja komedijske strukture ogleda se prije svega u prenaglašenoj, uvećanoj i slojevitoj ekspoziciji, u kojoj je najprije izložena normalna linija života, a zatim su najavljeni i dobro motivisani svi elementi kasnijeg komičnog zapleta. Karakteristične primjere pronalazimo u Narodnom poslaniku, Sumnjivom licu, Gospođi ministarki, Ožalošćenoj porodici, Pokojniku i slično. Samo je u komediji Ujež Nušić odstupio od oblikovanja mirne ekspozicije i pribjegao direktnom uvođenju u zaplet, služeći se tehnikom in medias res. Tako osmišljeno direktno prikazivanje "humornog društva" u stanju pomjerene ili izokrenute ravnoteže, primoralo je Nušića da u kasnijim sporadičnim komičnim retrospekcijama predoči diskretnu sliku pređašnje normalne linije života, prije nego što su glavne junakinje odlučile da se posvete društveno korisnom radu i borbi za žensku emancipaciju.

3.2.Najrazvijeniji i komički najfunkcionalniji ekspozicioni postupak pronalazimo u Gospođi ministarki, koja je i inače u kompozicionom smislu najbolje Nušićevo komediografsko ostvarenje. Cjelokupan prvi čin ima funkciju komične ekspozicije i razvoja kasnijeg komičnog zapleta, tako da možemo reći da je značenjski i kompoziciono višeslojan i stepenast. Prvi ekspozicioni motiv nas kroz dijalog Živke Popović sa tetka-Savkom upoznaje sa svakodnevnim životnim nedaćama prosječne prestoničke domaćice čiji muž je bio državni činovnik, sa nestašlucima njenoga sina, školarca Rake, sa zakrpama na njegovim pantalonama, a pogotovo sa dugovima i Živkinoj molbi da joj tetka-Savka pozajmi 200 dinara na tri mjeseca. Živka se pri tome žali kako je njen muž Sima Popović nesposoban da "zarađuje" od politike, čime je Nušić indirektno ukazao na moguće frustracije svoje junakinje, kao pogodno tlo za njeno kasnije iskakanje sa normalne i ravne linije života. U drugom ekspozicionom motivu, u kojem se pojavljuje školarac Raka, sav pocijepan i izgreban jer je učestvovao u demonstracijama protiv vlade, Nušić neposredno signalizira puteve kasnijeg komičnog zapleta. Iz dijaloga majke i nestašnog sina, u kojem mu ona prigovara na slabim ocjenama u školi, zbog kojih će možda ponavljati razred, Nušić nas uvodi u prošlost i životni put budućeg ministra, Sime Popovića. Raka se naime uopšte ne osvrće na Živkine kritike i uzraća kako je i otac ponavljao četvrti razred pa mu to ništa nije smetalo u životu. Treći ekspozicioni motiv dalje proširuje sliku porodičnih odnosa u budućoj ministarskoj porodici i signalizira motive za kasniju netrpeljivost Živke prema zetu Čedi. U kuću dolaze Živkina kćerka Dara i zet Čeda poslije neuspješne vizite kod gospođe Petrovićke, gdje su po preporuci izvjesne gospa-Drage željeli da mole za Čedino unapređenje. Živka i Čeda se odmah iza toga, pošto je otišla Dara, raspravljaju zbog nevolja s dugovanjima u koje je Čeda zapao. Živka ga pri tome cinično podsjeća da mu jedno unapređenje ne bi bilo dovoljno da se ratosilja dugova, a zet prigovara tašti da su dugovanja posljedica toga što mu nisu isplatili miraz kad se oženio. Mada je već Raka nagovijestio mogući zaplet kad je pričao o svom učešću u demonstracijama protiv vlade, prvi komediografski glasnik, u liku pisara Pere "iz administrativnog odeljenja", pojavljuje se tek u četvrtom ekspozicionom motivu i sasvim pouzdano nagovještava krupne promjene u životu porodice Popović. U petom ekspozicionom motivu, Živku već obuzima "povećana temperatura", te u nervoznom i iskidanom razgovoru sa zetom Čedom nagađa da bi možda Sima mogao "avanzovati", ući u "državni savet", postati upravnik monopola ili predsjednik opštine. O tome da bi mogao postati ministar i ne pomišlja, mada je Sima načelnik ministarstva. U daljem vještom smjenjivanju ekspozicionih motiva, Nušić sa mnogo uspjeha predočava atmosferu neizvjesnosti i iščekivanja. Dolazi momak iz ministarstva i traži očev cilindar, koji jedva pronalaze pod minderlukom, što je pouzdan znak da bi Sima Popović mogao postati ministar. Nušić namjerno odlaže definitivno saznanje radosne vijesti o izboru oca za ministra kako bi postupno izmjestio glavnu junakinju sa normalne linije života. Živka, na primjer, i prije nego je saznala "radosnu vest" počinje da prigovara kćerki da nije trebalo da se uda za Čedu: "Nema školu, ne zna jezike, ne može da pravi karijeru i onako nekako ne pristaje...". Istovremeno, komediografsku napetost Nušić podstiče pravovremenim uvođenjem upornog glasnika, pisara Pere "iz administrativnog odeljenja", koji saopštava kako je vidio oca da je otišao u Dvor i moli da zapamte da je baš on prvi donio tu radosnu vijest. U takvome stanju neizvjesnosti, Živka već gubi ravnotežu, nervozno šeta po kući, krši prste, ljuti se na zeta Čedu što se već ne pojavljuje sa radosnom viješću. (Prethodno je njega i Raku otjerala u varoš da prvi saznaju imenovanje i sastav nove vlade). Sva usplahirena i razgoropađena kazuje: "Uh, da mi je da se sad pretvorim u muvu pa da uletim u Dvor da svojim ušima čujem kako kralj kaže Simi: 'Pozvao sam vas, gospodine Simo, da vam ponudim jedan portfelj u kabinetu!' A onaj moj šmokljan - mesto da kaže: 'Hvala, Vaše Veličanstvo!' - sigurno će početi da muca. Ubio ga bog sa suklatom, sigurna sam da će mucati". Odmah iza toga se, malo primirena, ali i dalje jetka i cinična, povjerava kćerki da za sve drugo ne mari, ali samo da joj je makar na dvadesetčetiri sata da "svuče" gospa-Dragu sa državnog fijakera: "Prilepila se za fijaker ko taksena marka, pa misli niko je ne može odlepiti. E, odlepićeš se, sinko! Još posle podne ćemo se voziti na ministarskom fijakeru". Nakon toga kritikuje gospa-Natu, jer joj je majka izdavala kvartire za samce, pa uzvikuje da je teško zemlji u kojoj je takva žena ministarka. Kad je Dara pokušava urazumiti i kad je opominje da ne govori tako, jer i ona može postati ministarka, Živka naglašava da se ne mogu njih dvije porediti i nesvjesno razotkriva svoj socijalni pedigre. Istina je da je radila njena majka u šivari, ali ju je "lepo vaspitala", tako da je svršila tri razreda osnovne škole i da je htjela mogla je još. Raspamećena i nervozna Živka, iza toga razmeće karte, a kad joj sobarica Anka kaže da je krojačica poslala haljinu na probu, odlučuje da je vrati jer ne zna kakav će "aufpuc" da uradi: "Ako bude ono, onda je svileni, ako ne bude ono, onda samo satenski". Završni ekspozicioni motiv, u kojem zet Čeda napokon donosi radosnu vijest, istovremeno predstavlja i prvi motiv komičnog zapleta, tj. definitivnog iskakanja zabludjele osobe sa normalne linije života. Pošto je zet Čeda već glasno počeo da pravi planove za svoje unapređenje u službi, Živka ga slavodobitno prekida i pita da li je pitao nju za te svoje planove, te po prvi put samozadovoljno i egzaltirano uzvikuje: "Ja sam gospođa ministarka!!!" i udara u sladak i histeričan smijeh. Nakon toga stižu i drugi glasnici: Raka koji se žali da su ga drugovi već prozvali "ministarsko prase", na što Živka uzvraća prijetnjom kako će njihove roditelje poslati po kazni u unutrašnjost, dolazi i sam "ministar" Sima Popović, a na kraju i neizbježni pisar Pera "iz administrativnog odeljenja".            

3.3.Iskakanje sa normalne linije života, tj. prepoznatljivi komični zaplet, Nušić oblikuje kroz prikaz zabludjele jedinke (Jevrem Prokić iz Narodnog poslanika, Jerotije Pantić iz Sumnjivog lica, Aćim Kukić iz Protekcije, Mladen Obradović iz Prve parnice, Živka Popović iz Gospođe ministarke, Života Cvijović iz komedije Dr) ili "humornog društva" (Ožalošćena porodica, Ujež, Mister Dolar, Pokojnik). Osnovni komediografski zaplet, tj. komično oblikovanje zabludjele jedinke ili društva, Nušić obično usložnjava i tzv. bočnim komediografskim zapletom, najčešće intrigom, koja usporava glavni zaplet i nalazi se u tijesnoj vezi s njim. Na primjer u komediji Narodni poslanik funkciju bočnog ili pomoćnog zapleta ima ljubavna veza između Danice i advokata Ivkovića, u Sumnjivom licu je to ljubavna veza između Marice i apotekarskog pomoćnika Đoke, dodatno usložnjena ambicijama pisara Viće da postane kapetanov zet, u Gospođi ministarki je to nastojanje Živke ministarke da udatu kćer Daru iznova vjeri za "počasnog konzula Nikarague", kožarskog trgovca Ristu Todorovića i slično. Bočni komediografski zaplet je dragocjen i zato što najčešće doprinosi razrješenju osnovnog komičnog zapleta i razobličenju i ismijavanju nerealnih ambicija zabludjele osobe (poslaničkih ambicija Jevrema Prokića, želje Jerotija Pantića da se domogne klase, nastojanju Mladena Obradovića da školovanog sina oženi "iz uticajne kuće", nedoraslosti Živke Popović da se nosi sa ulogom ministrove žene, ambiciji Živote Cvijovića da kupi doktorsku titulu sinu Miloradu). Zahvaljujući takvim okolnostima, Nušićev komični zaplet često karakterišu i dvije kulminativne tačke. U takvim slučajevima, prva kulminativna tačka u strukturi komičnog zapleta je fingirana ili lažna, uvodi nas u vještu komediografsku peripetiju i omogućava dobru motivaciju i realizaciu stvarne kulminacije. Na primjer u komediji Narodni poslanik fingirana kulminativna tačka je postignuta kroz komičnu situaciju u kojoj Jevrem Prokić u zabuni čita ukradeni Ivkovićev opozicioni govor "protiv vlade" svojim tobožnjim "političim pristalicama" i izaziva njihovo opšte oduševljenje, čime nanosi ogromnu štetu svojoj političkoj kampanji. U komediji Sumnjivo lice fingirana kulminacija je prikazana u komičnoj situaciji hvatanja sumnjivog lica u hotelu Evropa, u kojoj je ustrašeni Jerotija Pantić vješto izbjegao da učestvuje. Navedeni događaj Nušić ne prikazuje neposredno na sceni, već nas naknadno preko glasnika (pisari Milisav i Vića), izvještava o događaju, u kojem je sobarica "zarobila Đoku". U Gospođi ministarki fingirana kulminacija je sadržana u neuspješnom pokušaju hvatanja zeta Čede u bračnom nevjerstvu kod sobarice Anke. Nasuprot ministarkinoj želji Čeda je sticajem srećnih okolnosti, a zatim i dosjetljivošću uspio da na njegovom mjestu zateknu direktnog rivala Ristu Todorovića. Navedena situacija je izvedena na virtuozan način. Prilikom prve suparnikove posjete ministarkinoj kući, Čeda se predstavlja kao ujka-Vasa, pa mu gost povjerava pripremljenu zamku. Stvarni zet iza toga lukavo plete intrigu tako što Todorovića smješta u Ankinu sobu, Raku koristi kao glasnika, a kad je gospođa ministarka sa svjedocima provalila doživjela je dvostruko iznenađenje i poraz, umjesto nepoželjnog stvarnog zeta Čede u sumnjivoj situaciji je zatekla nesuđenog budućeg zeta i "počasnog konzula Nikarague". U komediji Svinja prividna kuliminacija je ostvarena u sceni naglog Đorđovog odlaska iz kuće svoga prijatelja Nikole, uz obrazloženje da je pohotljiva svinja koja je osjetila snažnu erotsku strast prema mladoj prijateljevoj ženi Nini. U Pokojniku prividnu kulminativnu tačku pronalazimo u Marićevom susretu, nakon trogodišnjeg odsustvovanja i proglašenja da je pokojnik, sa ljudima koji su zaposjeli njegovu zakonitu imovinu (Spasoje Blagojević),  oženili se moralno problematičnom ženom (Milan Novaković), sve do prisvajanja rukopisa naučnog rada (Ljubomir Protić). Međutim, nakon tog susreta i razobličavanja varalica, neće uslijediti trijumf moralnog društva, već konsolidacija "humornog društva" i intrige na osnovu kojih će pokojnik iznova biti otjeran u egzil.     

3.4.Stvarne kulminacije u Nušićevim komedijama su najčešće osmišljene kao komične situacije utemeljene na zabunama i zamjenama junaka, na ukrštanju naporednih događaja ili neočekivanim preokretima. U komediji Svinja kulminativna tačka je ostvarena kao komična situacija utemeljena na neočekivanom preokretu. Mlada i radoznala žena posjećuje nenajavljeno prijatelja svoga muža samo da bi doznala zašto ih je neočekivano napustio prilikom posjete, a umjesto sumnje da joj je muž neiskren i da je možda vara, saznaje da je Đorđe osjetio snažnu erotsku strast prema njoj i da je to bio razlog njegovog odlaska. Karakterističan primjer ukrštanja naporednih događaja i zabune u ličnosti junaka pronalazimo u komediji Narodni poslanik. Kulminativna tačka u strukturi komičnog zapleta istovremeno predstavlja finale poslaničkih izbora, a pošto Jevremu pristižu sasvim protivurječni glasovi o postignutim rezultatima, potpuno je smućen i izgubljen, tako da zaista vjeruje da su Ivkovićevi birači došli da pozdrave njega, a ne stvarnog pobjednika. Zato se i dešava da se istovremeno sa dva susjedna prozora, ponovo istim govorom koji je i ovoga puta uspaničeni Jevrem prisvojio od Ivkovića, biračima oglašavaju i pobjednik Ivković i poraženi Jevrem Prokić. Tek poslije nekoliko identičnih replika izgovorenih u dvoglasu, te glasnih pokliča negodovanja publike, Jevrem postaje svjestan da je poražen i da u Beograd neće ići kao narodni poslanik. U Sumnjivom licu osnovna kulminacija je utemeljena na komičnoj situaciji prepunoj obrta i neočekivanih saznanja. Scena saslušanja "sumnjivog lica", razvija se najprije kao groteskno magarčenje dvojice značajnih aktera, Jerotija Pantića i pisara Viće. Ostvareno je to kroz čitanje Maričinih ljubavnih pisama, pronađenih u Đokinom prtljagu, u kojima ih ona karakteriše kao starovremenske ljude, neobrazovane, naglupe i ograničene činovnike, a uz to još Viću naziva bezočnim razbojnikom od kojeg je pištao čitav srez. Samo razjašnjenje komične zamjene nevinog mladića sa tobožnjim sumnjivim licem, ostvareno je naglim ulaskom na scenu kapetanove kćerke Marice i odlučnim njenim bacanjem u mladićev zagrljaj. U Gospođi ministarki  stvarna kulminativna situacija se odigrala izvan scene, kao veliki novinski skandal i objavljivanje vijesti o čudnim događajima u Kini, u kući mandarina Si-Po-Po i pokušajima da po drugi put i pored zakonitog zeta, jer takav je običaj u toj zemlji, udaju kćerku. Na samoj sceni se uglavnom suočavamo sa komičnim raspletom i posljedicama toga događaja. Svi ukućani po Živkinoj naredbi otkupljuju inkrimisane primjerke novina, jer vjeruje da će time prikriti ili makar umanjiti bruku, a tek naknadno kroz Rakin i Ankin razgovor, te kroz razgovor Živke i pisara Pere "iz administrativnog odeljenja", koji je uzgred bio najrevnosniji i otkupio je najviše primjeraka novina, saznajemo stvarni sadržaj pisma. Osnovna kulminacija je upečatljivo umjetnički realizovana u komediji Pokojnik, u formi tragikomične situacije utemeljene oštrim dijaloškim replikama i invektivama. Pošto je Pavle Marić, poput dramskog rezonera, prethodno razobličio podvale lažnih nasljednika, "humorno društvo" predvođeno varalicom Spasojem Blagojevićem, dodatno se organizuje i proglašava "pokojnika" za agenta i eksponenta jedne anarhističke organizacije čiji je tobožnji cilj bio "rušenje države, rušenje društva i društvenog poretka". Suočen sa dobro organizovanom zavjerom, suočen sa beskupuloznim lažnim svjedocima, Pavle Marić je bio prisiljen da ustukne pred korumpiranim društvom varalica i da između lažne optužbe i zatvora, sa jedne strane, te lažnog identiteta sa druge strane, prihvati identitet Adolfa Švarca i zauvijek ode u egzil.      

Nakon stvarne kulminativne tačke, komični rasplet u Nušićevim komedijama najčešće je oblikovan u tehnici naknadnog izlaganja događaja, preko junaka koji su učestvovali u događaju i kao glasnici ga predstavljaju u formi komičnog izvještaja. Kao glasnik koji izlaže rasplet u Sumnjivom licu pojavljuje se pisar Žika, u Gospođi ministarki rasplet je predočen kroz kazivanje sobarice Anke, zeta Čede, te Živkinog sina Rake, a zatim i "Nikaragvinog" pisma u kojem izvještava Živku da je autor inkrimisanog novinskog dopisa bio "ujka-Vasa", tj. zet Čeda. Drugi tip komičnog raspleta neposredno se odvija na sceni, pred očima publike, a komični junaci sami ili namjerno uključeni komični rezoneri poslije sloma iluzija preuzimaju ulogu komentatora i tumača prethodnog događaja. U Prvoj parnici je to mladi advokat Dragomir Obradović, u Narodnom poslaniku je to sam Jevrem Prokić, u Ožalošćenoj porodici je to Agaton Arsić, u komediji Dr je to Života Cvijović, u Mister Dolaru je to komediografski rezoner Matković. U komediji Gospođa ministarka, nakon predočavanja pogubne afere, slijedi preko glasnika postupno pripremanje vijesti o ostavci ministra Sime Popovića, kao prirodnoj posljedici i neminovnom raspletu prethodnih događaja. U Živkinoj kući se najednom pojavljuje bivša ministarka gospa-Nata, što je pouzdan malograđanski znak šta bi se moglo desiti u zbilji, iza toga varalica Ninković otkazuje Živki ljubavničke usluge. 

3.5.Nušić je često naglašavao da je prevashodni umjetnički cilj njegovih komedija da "izazivajući smeh na usnama ublaže surovosti života". To je svakako razlog što pisac u raspletu svojih komedija najčešće ne kažnjava na grub i surov način zabludjele jedinke već ih uz podsmijeh "humornog društva" vraća na normalnu liniju života, tako da "sarkastična žaoka ili šamar satire" postaju "korisni" i "leče obolelo mesto".[10] U Narodnom poslaniku Jevrem Prokić se miri sa činjenicom da ako neće ići u Beograd kao narodni poslanik, a ono će bar ići kao tast narodnog poslanika. Mada je prethodno ismijan, u Protekciji Aćim Kukić ostvaruje svoje želje zahvaljujući tome što se je orodio sa gospodinom ministrom. U Putu oko sveta Jovanča Micić se srećno vraća u rodnu Jagodinu i nastavlja svoj mirni palanački život, mada je na nagradnom putovanju oko svijeta doživio bezbroj komičnih situacija. U komediji Dr Života Cvijović prihvata "unuka" Pepiku i vjeruje da će on kada odraste postati doktor nauka. Samo u rijetkim slučajevima zabludjele ličnosti doživljavaju tačku zamrzavanja i nemaju snage da se vrate na staru životnu putanju. U Sumnjivom licu Jerotije Pantić bez trunke dileme odlučuje da krivicu prebaci na pisara Viću, koji je sve zakuvao iz ljubomore, i potvrđuje da komični događaj nije doprinio njegovom moralnom pročišćenju. U Gospođi ministarki Živka Popović se poslije verbalnog obračuna sa zetom Čedom i mužem Simom Popovićem, na kraju obraća publici i poručuje joj da dobro pazi da se ne podsmijava njenoj trenutnoj muci i propasti, jer će se ona ponovo jedog dana domoći ministarskog trona. U Ožalošćenoj porodici Agaton Arsić i srodnici ne doživljavaju pouku ni poslije otvaranja testamenta, već i dalje nastoje da se domognu nasljeđa koje im ni po čemu ne pripada. "Humorno društvo" tačku zamrzavanja doživljava i u komedijama Svet i Ujež, tako da nekažnjeno nastavlja da vodi svoj izokrenuti malograđanski život. U Pokojniku izopačeno društvo u potpunosti trijumfuje i prisiljava inženjera Marića da ponovo ode u tuđinu, a da njegovu svojinu nekažnjeno prisvoji.

3.6.Poseban kompozicioni kvalitet u Nušićevim komedijama sadržan je u bogatim dramskim didaskalijama, te u predgovorima koji su često na potpun način iskazivali piščevu poetiku i poimanje funkcije komedije i smijeha. Funkcija Nušićevih proznih didaskalija je usmjerena na oblikovanje realističnog scenskog prostora i pozorišnog ambijenta. U najvećem broju komediografskih tekstova, a primjeri iz komedija Narodni poslanik, Sumnjivo lice, Svet, Put oko sveta, možda su i najreprezentativniji, didaskalije su izrazito precizne i iscrpne, te uglavnom predočavaju zatvoreni prostor, gostinsku sobu, činovničku kancelariju, koji najpotpunije izražavaju malograđanski ukus srpskog društva s kraja 19. i s početka 20 vijeka, te umjetnički dodatno motivišu postupke i karakter junaka, ponašanje i narav kolektiva, njegove preobražaje i komične mijene. Takva motivacijska funkcija scenskog prostora najdosljedije je ostvarena u komediji Svet u kojoj se ambijent, tj. namještaj, garderoba i kućanski pribor, mijenjaju naporedo sa podlijeganjem mirne prestoničke porodice malograđanskom ukusu dokonog svijeta. Zato bi simbolično odbacivanje pomodnog kućnog namještaja trebalo da označi i potiskivanje izvještačenog i lažnog načina života i povratak starim porodičnim vrijednostima. U komediji Običan čovek scenski prostor je uveliko različit, jer je komično zbivanje smješteno u obližni beogradski ljetnikovac, tako da je ambijent ispunjen prirodnim zelenilom i idiličnom atmosferom. Dok je u komediji Put oko sveta scenski prostor najraznovrsniji i u deset autentičnih i koloritnih slika predočava različite prostore, ljude i pojave sa kojima se susreo Jovanča Micić na putu oko svijeta. U Sumnjivom licu su sa uspjehom u didaskalijama predočeni i fizički portreti junaka (sreskih činovnika: Viće, Žike, Milisava, Tase...), zatim način njihovog odijevanja, što je u suglasju sa njihovom mentalnom karakterizacijom. U šaljivim komadima potpuniju uvodnu didaskaliju, u funkciji oblikovanja scenskog prostora i karakterizacije junaka, pronalazimo u djelu Svetski rat. "Razapete karte svetskih bojišta" na svim zidovima u stanu glavnog junaka, penzionisanog majora Arse Popovića, koji voli da raspravlja o ratovima u kojima inače nije bio učesnik, nagovještavaju njegovu veliku strast i motivišu kasniji komični zaplet. 

4.0.Najbolje i najpotpunije predgovore za svoje komedije, Nušić je napisao kao komentare uz izdanje Sabranih dela, u Beogradu od 1931. do 1936. godine. Pored toga što osvjetljavaju kontekstualne pojedinosti, što predočavaju vrijeme, prostor i događaje, u kojima su pojedini komediografski tekstovi nastajali ili živjeli svoj scenski život, Nušićevi komediografski predgovori su dragocjen poetički izvor za razumijevanje piščevog smijeha, za shvatanje svijesti o komediji kao žanru, a uz to su i lijep prilog razumijevanju srpske kulturne istorije na razmeđu dva vijeka. Najbolji pokazatelj za takvu konstataciju su predgovori napisani uz izdanje Narodnog poslanika, Protekcije i Sumnjivog lica, kao i već pominjani i komentarisani predgovor uz izdanje Gospođe ministarke, iz 1929. godine.

Sudbina prve verzije rukopisa Narodnog poslanika i trnoviti put koji je ovo djelo prošlo do postavljanja na scenu Narodnog pozorišta u Beogradu 1896. godine, svakako je bio dobar podsticaj za Nušića da opiše njegovu preistoriju i to sa dragocjenom distancom od čitavih četrdeset osam godina. Naročito su inspirativna svjedočenja o kulturnoj atmosferi u Beogradu u osmoj i devetoj deceniji 19. vijeka, o smjenjivanju romantične i realistične škole, o književnoj boemiji u "Dardanelima", te o neformalnom a zapravo jedinom prestoničkom književnom salonu u kući pjesnika Jovana Ilića na beogradskoj Paliluli, u čijoj bašti je prvi put i pročitan rukopis Narodnog poslanika, u jesen 1883. godine, a Nušić kao mladi pisac ohrabren od prvih slušalaca (Vojislava i Milutina Ilića, Vladimira Jovanovića i Koste Arsenijevića), da istraje na trnovitom komediografskom putu.

Predgovor uz izdanje komedije Protekcija Nušić oblikuje kao šaljivu priču o tome kako je stekao povlastice u požarevačkom zatvoru i napisao rukopis ove komedije, prilikom izdržavanja kazne zbog objavljivanja pjesme "Pograb dva raba" 1887. godine u kojoj je tobože uvrijedio kralja Milana. Da bi "omekšao" rigidnog upravnika zatvora Iliju Vlaha, te da bi mu dozvolili da piše u tamnici, Nušić je proglasio tadašnjeg ministra pravde Gigu Geršića za ujaka i napisao mu pismo u kojem izlaže svoje zatvorske nevolje i "dugo vreme". Zahvaljujući toj dosjetki, upravnik koji je inače uredno čitao svu zatvoreničku prepisku, povjeruje u tu podvalu i odobrava olakšice mladom zatvoreniku.  

Predgovor uz izdanje Sumnjivog lica više liči na predložak avanturističkog romana, nego na istoriju jednog rukopisa, a njegov kuriozitet je sadržan u činjenici da je od prve verzije djela (napisane 1887-88. godine), do njegove premijere 1923. godine, prošlo čitavih trideset pet godina. Pored toga što nas upućuje u bliskosti ranih svojih komedija sa ruskim realistima, Turgenjevom i Gogoljem prije svih, Sumnjivo lice je uostalom u prvoj verziji imalo podnaslov "gogoljijada u dva dela" ukazujući na bliskosti sa komedijom Revizor,[11] Nušić na duhovit način, na kraju i u obliku komičnog dijaloga Nušića pisca sa Nušićem upravnikom pozorišta pred ogledalom, izlaže pozorišnu istoriju komada i bojazan upravnika Narodnog pozorišta (Milorada Popovića Šapčanina, Nikole Petrovića, a zatim od 1900. godine i samog Nušića), da djelo postave na scenu samo zato što se u njemu dva puta pominjala riječ "dinastija". Na kraju je djelo dobilo i naknadnu istoriju, jer je rukopis Sumnjivog lica, među rijetkim sačuvanim književnim radovima, Nušić dobio natrag od jednog Albanca iz Prištine poslije Prvog svjetskog rata, nakon što ga je 1915. godine, spremajući se za egzodus preko Albanije, pisac bio zauvijek odbacio među mnoštvom nepotrebnih i suvišnih stvari.      

Raznovrsno i bogato osmišljena komediografska kompozicija Nušićevih djela, bila je praćena i prepoznatljivim komičnim tipovima junaka. Na prvom mjestu se nalazi komična maska zabludjele ličnosti koja usljed nesklada između želja i mogućnosti, usljed palanačkih predrasuda i iluzija, iskače sa dotadašnje normalne linije života i postaje predmet podsmijeha (Jevrem Prokić u Narodnom poslaniku, Jerotije Pantiću Sumnjivom licu, Živka Popoviću Gospođi ministarki, Života Cvijović u komediji Dr...). Upravo u oblikovanju njihovih komičnih maski, Nušić pravi najdalji umjetnički iskorak i preobražava ih u dinamične i slojevite književne karaktere. U psihološkom portretu Jevrema Prokića susreću se različite osobine, od priglupog a lukavog palanačkog trgovca sa sumnjivom reputacijom, do lakovjernog političkog pristalice i zanesenjaka koji je žudio za društvenim ugledom i počastima, od strogog oca i porodičnog autoriteta, do primitivnog zarobljenika političkih ambicija, koji je olako dozvoljavao da ga varalice, poput Srete Numere i pisara Sekulića, bezobzirno ismijavaju i iskorištavaju. U karakteru sreskog kapetana Jerotija Pantića, susreću se činovnička bezobzirnost i autoritarnost, lakomost i lukavost, ambicije za napredovanjem u službi i potpuna nesposobnost, ali i neprosvijećenost i priglupost, a sa druge strane kukavičluk i neodlučnost, strah od sopstvene žene, kao i neobična, sasvim iracionalna strast prema čitanju tuđih pisama, zbog koje je prethodno i bio izgubio državnu službu. Raspon komičnih osobina u karakteru Živke ministarke, susreće sasvim različite krajnosti, od brižne domaćice i majke, s početka djela, od moralno odane i neiskvarene supruge, do razgoropađene malograđanke koja je potpuno izgubila orijentaciju, a slatki izazov moći i vlasti je raspametio i izmjestio sa dotadašnje normalne linije života i podstakao da pogazi sve životne vrijednosti i principe.   

5.0.Prisutne su i različite varijacije komične maske zabludjele ličnosti, a najkarakterističniji je primjer Jovanče Micića iz Puta oko sveta, koji ne iskače sa normalne linije života usljed nerealnih ambicija ili želja, već usljed "komike razlika" i suočavanja na putu oko svijeta sa ljudima, događajima, prostorima i pojavama, kakve u svojoj Jagodini nikada ne bi mogao susresti. Jovanče Micić je psihološki veoma komplikovan komični karakter, "neka vrsta narodnog šaljivca, glupana i domišljana u isto vreme. (...) Želja za avanturama, slavom, za neobičnim doživljajem, nešto poetično i sanjalačko, požrtvovano i osećajno meša se sa njegovim ćiftinlukom i priprostošću, neznanjem i prividnim baksuzlukom".[12]

5.1.Često je djelovanje zabludjele ličnosti podudarno sa komičnim tipom strogog oca (senexiratus) prepoznatljivog u antičkim i renesansnim komedijama, koji ometa mlade u ostvarenju njihovih bračnih ili ljubavnih ambicija (Jerotije Pantić u Sumnjivom licu, trgovac Mladen Obradović u Prvoj parnici, Živka Popović u Gospođi ministarki ...). U drugim slučajevima zabludjele ličnosti namjerno nisu individualizovane, već se pojavljuju u obliku kolektivnog portreta "humornog društva". U komediji Ujež su to prestoničke malograđanke, razne gospođe Lazićke, Arsićke, Živanovićke, Spasićke, Jankovićke, Petrovićke, Jelićke i slično, iza čije se tobožnje brige za ženska prava i modernu emancipaciju, skrivala lijenost i porodična neodgovornost, svrab radoznalosti i potreba za primitivnim ogovaranjem i ispraznim torokanjem. U komediji Mister Dolar kroz sliku kolektivnog "humornog društva", čiji akteri ne samo da namjerno nisu individualizovani, nego nisu ni personalizovani već se oslovljavaju kao "Gospodin iz ugledne porodice", "Gospodin koji očekuje bogato nasledstvo", "Gospodin bez skrupula", "Gospodin sa dobrim vezama", "Gospođa o kojoj se mnogo šapuće", "Gospođa sa satom na podvezici" i slično, Nušić predočava amoralne prestoničke malograđane i precioze, koji su bili zarobljenici opojne moći novca i bili spremni na svakakva nepočinstva samo da ga se domognu.    

5.2.Na drugome mjestu je maska komičnog junaka varalice koji podstrekava zabludjelu ličnost u njenim iluzijama i tako ostvaruje sopstvene sitne ili krupne interese. Najčešće su varalice individualizovane (Sreta Numera i pisar Sekulić u Narodnom poslaniku, pisar Vića u Sumnjivom licu, Ninković u Gospođi ministarki ...), ali se oglašavaju i kao kolektivna lica (Živkina porodica na čelu sa Ujka Vasom i lažnim srodnikom Perom Kalenićem u Gospođi ministarki, ožalošćena porodica na čelu sa Agatonom Arsićem u Ožalošćenoj porodici ...).

Prilikom oblikovanja komičnih maski varalica, Nušić je bio naročito ubjedljiv u prikazu bivšeg činovnika Srete Numere i doktora Ninkovića, sekretara Ministarstva spoljnih poslova. Pri tome je pokazao izrazitu raznovrsnost umjetničkih sredstava. Kad je riječ o Sreti Numeri, pored amblematičnog komičnog nadimka "Numera", koji je dobio prema broju sudske presude na godinu dana zatvora zbog deficita dok je radio kao praktikant, Sreta je obilježen i posebnim govornim osobinama tako što često koristi uzrečicu "da postavimo svaku stvar na svoje mesto", često je direktan i neposredan prema sagovornicima, govori afektirano i bez okolišanja saopštava neprijatne istine u lice. Na primjer, za Jevrema Prokića i njegove partijske drugove iz vladajuće stranke kaže da su "glupi i zavezani" i da nisu pogodni da budu kandidati za narodnog poslanika. Podudarno sa maskom komičnog varalice, Sreta je čovjek golemih planova i akcija, ali su ga u varoši uglavnom koristili za sitne interese i podvale: "Ako treba da se rasturi kakav lažan glas po varoši, daj ovamo Sretu; ako treba da se pokvari kakav politički zbor, daj ovamo Sretu; ako treba da se falsifikuju izborni spiskovi, daj ovamo Sretu; ako treba žalba na izbore, daj opet Sretu. I da ne računamo sitne poslove: rasturanje licitacija, svedočenje, čestitke vladi, dopis, telegram protiv nasilja i vazdan takvih stvari". U ponečemu je bio antipod pisaru Sekuliću, koji je svoje usluge odmah naplaćivao u gotovom novcu ili mjenicama, jer je pravio planove o krupnim državnim koncesijama i poslovima. Zato i predlaže Jevremu Prokiću da pošto postane narodni poslanik tamo u Beogradu izradi jednu koncesiju, tako da država otkupi Sretinu njivu izvan grada i da započnu da zidaju bolnicu, kasarnu, rasadnik, kazneni zavod ili bilo šta drugo, a da Sreta bude liferant i preduzimač poslova. Sreta pristaje da pomogne Jevremu u izbornoj agitaciji, ali ima i dodatne uslove, da mu se prizna petnaest godina praktikantskog staža koje je imao prije odlaska na robiju, da se obnovi parnica i poništi presuda zbog koje je ležao u zatvoru i slično. U vrijeme izborne agitacije Sreta pokazuje izrazitu aktivnost: piše polemičke dopise i paskvile po novinama protiv budućeg Jevremovog zeta, protivkandidata Ivkovića, na originalan način objašnjava kako se "mesi javno mnenje", spletkari i unosi zlu krv na sve strane, a finale Sretinog zanesenjaštva i strasti sa kojom je ušao u političku borbu, predstavlja komična situacija u kojoj ohrabruje Jevrema i podučava ga kako bi trebalo da se ponaša u Narodnoj skupštini u Beogradu kad bude izabran za narodnog poslanika. U toj komičnoj dijaloškoj situaciji koja doslovno podsjeća na komediju u komediji, Sreta se toliko uživi u ulogu predsjednika skupštine da u zanosu, prikazujući tobožnju tuču poslanika, udara snažan šamar zbunjenom Jevremu Prokiću.

Ninković je sa druge strane varalica visokog stila, galantni zavodnik i ljubavnik, koji poznaje pravila otmenog društva, a njegove žrtve su lakovjerne i novopečene ministarke, preko kojih je kao protivuslugu dobijao unapređenja u službi. Nušić ga karakteriše najprije preko toalete ("ispeglan, izbrijan, napudrovan. Na nogama bele kamašne, na rukama rukavice, u rupi od kaputa cvet") i uglađenog ponašanja, a zatim i preko  otmenih fraza izgovorenih na francuskom jeziku, da bi odmah iza toga u komičnoj dijaloškoj situaciji zavođenja zbunjene Živke ministarke razotkrio njegovu beskrupuloznu prirodu varalice. U dijaloškoj situaciji čiji je smijeh utemeljen na komičnim alogijama i zabunama gospođe ministarke, Ninković objašnjava da prethodna ministarka, gospođa Draga, "nije htela ni najobičniji korak da učini" prije nego što bi se s njim posavjetovala, pravio joj je jelovnik za večere, uređivao joj je žureve, birao toalete, po njegovom ukusu je namjestila svoj budoar i slično. Kao neophodna obilježja otmenosti, Ninković preporučuje Živki da odmah nauči da igra bridž, da nauči da puši, te da mora imati ljubavnika. Mada u prvi mah zblanuta gospođa ministarka ne može da dođe sebi od zaprepašćenja, jer je "poštena žena", kad joj Ninković objasni da je upravo to ono što privlači pažnju otmenih krugova ("jer kad nepoštena žena ima ljubavnika, to nije više interesantno"), a pogotovo poslije saznanja da su bivše ministarke, gospa-Nata i gospa-Draga, imale ljubavnika, Živka Popović prihvata pravila visokog društva i upravo Ninkovića "uvodi u dužnost". Ninković ide u red onih rijetkih varalica u komediji kojima je pošlo za rukom  da se okoriste Živkinim "ministrovanjem". Upravo je na izrazito Živkino navaljivanje, jedino on brzo isposlovao novo unapređe u službi, mada se bunio njegov ministar zbog toga što je prethodnu klasu dobio prije tri mjeseca. Odmah po obznanjivanju ministarske afere, Ninković među prvima napušta Živku i daje joj "ostavku" na ljubavnički status, pošto je on bio čovjek koji se pridržavao svojih principa, čim bi kabinet ili neki ministar dali ostavku i Ninković je davao "svoju ostavku". U tom smislu, posljednje Ninkovićevo obraćanje Živki ima i bitnu motivacijsku funkciju u komediji, jer pouzdano nagovještava skori rasplet afere i Živkin sunovrat. U komičnom smislu je dragocjeno zato što je ta ostavka prikazana u obliku dijaloške komične situacije u kojoj bivša ministarka, gospa-Nata, koja je takođe kao "loš predznak" došla Živki u nenajavljenu posjetu da bi likovala nad njenom nesrećom, zajedno sa Živkom tumači Ninkovićevo pismo u kojem joj se zahvaljuje na uslugama.           

5.3.Zabludjele osobe i varalice u Nušićevim komedijama najčešće su "ljudi s repom", tj. ljudi sa sumnjivom prošlošću.[13] Jerotije Pantić iz Sumnjivog lica bivši je poštar koji je bio otpušten iz državne službe zato što je otvarao i čitao tuđa pisma. Nakon smjene vlade koja ga je otpustila, nova politička grupacija ga je odmah vratila natrag u službu i još ga unaprijedila u sreskog kapetana. Pisar Vića je slovio za bezobzirnu i korumpiranu ličnost od koje je "pištao ceo srez", drugi pisar Žika je bio "preispoljna pijanica". Jevrem Prokić iz Narodnog poslanika kao trgovac je izgubio ugled trgujući špiritusom, njegov prijatelj trgovac Jovica Jerković je liferovao vojsci "crknuto meso", bivši pisar Sreta "Numera" je izgubio posao zbog pronevjera i odležao godinu dana zatvora, tako da je otada  nosio taj neobični nadimak. U Gospođi ministarki gotovo svi Živkini rođaci su "ljudi s repom", Hristina je izbačena iz škole zato što je zgriješila sa drugom dok je spremala maturu pa je ostala trudna, Jova je odležao robiju, Pera Kalenić je izbačen iz službe, jer su nestala neka akta i omelo se jedno izvršenje tužbe, Soja se razvjenčala s mužem, pa su njemu dozvolili da se nanovo oženi a njoj prave probleme, Jakovu ništa u životu nije polazilo za rukom, probao je da se školuje pa nije išlo, probao je da se bavi trgovinom pa nije išlo, probao je da radi kao činovnik pa nije išlo, tako da je ostao nekako "na pola", Pantinom Miletu "bog nije dao dara za školu" i slično.      

5.4.Treći tip komičnog junaka predstavljaju rezoneri koji svojim djelovanjem doprinose komičnom raspletu i vraćanju zabludjele ličnosti na pređašnju normalnu liniju života ili bar njenom ismijavanju i kažnjavanju, ako je doživjela tačku zamrzavanja i ako više nije sposobna za povratak starome načinu života. U Narodnom poslaniku se kao rezoneri oglašavaju advokat Ivković, a djelimično i Jevremova kćerka Danica, u Sumnjivom licu je to pisar Žika, u Gospođi ministarki zet Čeda, u komediji Predgovor je to stari neženja i činovnik u penziji Mata Marić, u Mister Dolaru je to gospodin Matković, u Ožalošćenoj porodici je to mladi neimenovani advokat. Često je rezoner prinuđen da se služi obmanama i prevarama, komplikovanim intrigama i podvala samo da bi zabludjelu ličnost razobličio i doveo ka spoznanju zabluda, tako da je on povremeno blizak komičnom tipu varalice. Karakterističan je u tom smislu položaj zeta Čede u Gospođi ministarki, naročito zato što je njegova rezonerska uloga motivisana osvetom usljed Živkinog potpuno suludog pokušaja da ga odvoji od Dare, jer u novim okolnostima više nije bilo primjereno da bude ministarski zet. Ne samo da je Čeda napisao novinski članak u kojem je razobličio ministarkine nepodopštine i budalaštine, ne samo da je lukavo izbjegao zamku koja je njemu bila pripremljena da bi ga "sa dva svedoka" zatekli u tobožnjoj preljubi, zbog čega bi ga Dara sigurno ostavila, nego je vješto podvalio suparniku Risti Todoroviću da njega zateknu na tom mjestu. Koristeći se komičnim alogijama, izokretanjem očiglednih istina i magarčenjem "humornog društva", pomenutog Riste Todorovića, ujka-Vase, a pogotovo svoje tašte Živke ministarke, Čeda ih otvoreno i drsko ismijava, stavljajući im do znanja koliko su moralno izopačeni. Naročito upečatljiv primjer ismijavanja Živkine ambicije da ponovo uda već udatu kćerku, pronalazimo u komičnoj dijaloškoj situaciji u kojoj Čeda, pošto je saznao da je Ninković postao Živkin ljubavnik, dolazi da je tobože zaprosi u njegovo ime. Postiže to tehnikom zaobilaznog govora i postupnog dovođenja zabludjele osobe do spoznaje sopstvene besmislene nakane.  

5.5.Naporedo sa ovim osnovnim tipovima komičnih junaka u Nušićevim komedijama se oglašava i čitava galerija aktivnih i pasivnih pomagača koji svojim djelovanjem i naumom, često svjesno i sa određenim ciljem, ali često i potpuno nesvjesno, doprinose usložnjavanju komičnih zapleta i složenom oblikovanju komičnih karaktera. Najčešće su to majke i kćerke, sestre i supruge, braća i prijatelji, dosjetljive sobarice i kućni momci, šegrti i sluge, advokatski i policijski pisari, sreski špijuni i panduri, džandrljivi bračni parovi, brižne tetke i strine, ujaci i rođaci, vječite neženje, besperspektivni praktikanti i činovnici "grizorepići" i slično. Vrijedna je pozicija trgovca Jovice Jerkovića, Jevremove kćerke Danice i gospa Marine u Narodnom poslaniku, kćerke Marice, praktikanta Tase i "sreskog špijuna" Alekse Žunjića u Sumnjivom licu, kćerke Dare i sobarice Anke, te dječaka Rake u Gospođi ministarki, poručnika Perišića u Prvoj parnici, sobarice Mariške u Mister Dolaru, služavke, tetka-Kaje, u komediji Svet, sitnoga nasljednika Ante u Pokojniku i slično. Pri tome je Nušić sa dosta uspjeha oblikovao i komične parove, Spiru i Spirinicu u Narodnom poslaniku, Sojku i Sojkinog muža u komediji Dr. Spira i Spirinica su džandrljivi supružnici koji se neprestano glože, nadgornjavaju, upadaju jedni drugima u riječ, često mijenjaju mišljenje. Sojka i Sojkin muž su usavršili neobično zanimanje da za dobar novac budu "svedoci" na sudu u najdelikatnijim stvarima, pogotovo u brakorazvodnim parnicama.

6.0.Nušićev komediografski smijeh najčešće se ostvaruje kroz tri tipa komičnih sredstava. Pored već analiziranih komičnih tipova/maski i njihovog preobražaja u komične karaktere (zabludjela ličnost, varalica, rezoner, aktivni i pasivni pomagači), značajna uloga pripada komičnim situacijama (momenat iznevjerenog očekivanja, ponavljanje postupaka i radnji, prerušavanje junaka, zamjena junaka, zabuna u junacima, neočekivani preokreti, fizičke dosjetke i gegovi, ukrštanje naporednih nizova događaja),[14] te naročito verbalnim sredstvima komičnog (uzrečice i lokalni govor, jezičke zabune i kalamburi, aluzije, persiflaže, komične laži, dosjetke, nadimci i imena junaka, govorne fraze iz stranih jezika, tumačenje nepoznatih tuđica i pojmova, zaobilazno saopštavanje istine, razgovor "gluvih", govor u stranu ...).[15]

6.1.Kad je riječ o komičnim situacijama, Nušić je kao pravi majstor brzih i ukrštenih zapleta, kao baštinik vodviljske prirode komičnog, najčešće povezivao više komičnih tehnika u okviru jedne komične situacije. Najbolje to potvrđuje prikaz kulminativne situacije u Sumnjivom licu, gdje početno isljeđivanje "sumnjivog lica" počiva na momentu iznevjerenog očekivanja (jer umjesto antidinastičkih spisa kod Đoke pronalaze apotekarske recepte "protivu zatvora", spiskove opranog veša i ljubavna pisma kapetanove kćerke Marice), zatim slijedi ponavljanje komičnih postupaka i radnji, sa komičnim preokretima (kad Jerotije, a zatim i Vića, naizmjenično zahtijevaju da se čitanje pisama prekine, odnosno nastavi, u zavisnosti od toga da li Marica ismijava jednog ili drugog), da bi krajnja scena bila utemeljena na komičnom prepoznavanju (kad Marica upada na scenu i pred svima obznanjuje da uhapšeni mladić nije nikakvo "sumnjivo lice", već njen momak koji je došao iz Prokuplja, apotekarski pomoćnik Đorđe).

6.2.Kad je riječ o verbalnoj komici, Nušić je naročito volio da se poigrava sa tumačenjem nepoznatih i malo poznatih tuđica i pojmova, predočavajući nam time duhovni svijet, prosvijećenost i inteligenciju komičnih junaka. U Narodnom poslaniku kćerka Danica čita novine Jevremu Prokiću i objašnjava mu "zamršena mesta", a Sreta "Numera" mu objašnjava šta je to "javno mnenje". Jerotije Pantić u Sumnjivom licu pita praktikanta Tasu šta je to "sumnjivo lice" i pokušava da mu to razjasni mada to ni sam ne zna. U jednočinki Analfabeta sreski kapetan i njegovi pisari ne umiju da razjasne telegram iz ministarstva jer ne znaju šta znači riječ "analfabeta". U jednočinki Dva lopova dvojica provalnika (jedan je došao da orobi domaćinovu kuću i materijalna dobra, a drugi je kao ljubavnik njegove žene došao da orobi domaćinov obraz), prilikom slučajnog susreta raspravljaju koji je od "lopovluka" moralniji. Ravnopravna s tim je jezička komika proistekla iz zaobilaznog saopštavanja istina. Trgovac Jovica Jerković u Narodnom poslaniku predočava Jevremu Protiću da je voljan kandidovati se za narodnog poslanika, ali to čini zaobilazno, tako što ga naprije pita za tobožnji "kurs napoleona", zatim ga ispituje za neke ovčije kože, pa ga podsjeća "švercovani špiritus", tj. na repove zbog kojih bi bilo nezgodno da Jevrem bude kandidat za narodnog poslanika, da bi mu tek poslije svega saopštio šta želi. Čeda u Gospođi ministarki takvu vrstu govora koristi da bi ismijao zabludjele osobe ili varalice, Živku, ujka-Vasu, Ristu Todovića, tako što ih kroz saopštavanje aluzija približava spoznanju istine, a zatim u naglom preokretu ih razobličava. Ujka-Vasi stavlja do znanja da će mu "razbiti nos", Risti Todoroviću da će mu "odseći uši", Živki da je došao da je zaprosi u Ninkovićevo ime i slično. Najefikasniji primjer zaobilaznog govora i komičnog odugovlačenja Nušić je dao u komediji Sumnjivo lice, u sceni u kojoj "sreski špijun" Aleksa Žunjić saopštava kapetanu Pantiću "važnu" vijest da se u hotelu "Evropa" nalazi mlad čovjek, koji bi najprije mogao biti "sumnjivo lice". U trenutku krajnje napetosti, kada svi očekuju da saopšti dragocjena saznanja, Aleksa svoje kazivanje započinje gomilanjem besmislenih detalja o tome kako se rano probudio, kako mu je bio pokvaren sat pa nije znao koliko je sati, kako mu je "zavijao stomak", najvjerovatnije zato što je prije nekoliko dana jeo "spanać sa ovčetinom" i sl.

Posebno je neophodno ukazati na način odabira imena u Nušićevim komedijama, koja imaju izrazito komična značenja. Naročitoje to pažljivo urađeno prilikom imenovanja junaka u Pokojniku, a smjehotvornu verbalnu simboliku u ovome djelu možemo razumjeti na sljedeći način:Anta – ime latinskog porijekla, dolazi od rimskog plemenaAntonius u značenju prednji, prvi (zato što Anta prvi donosi vijest opovratku Pavla Marića); Spasoje – nastalo od grčke reči soteru značenju „spasitelj“ (zato što je Spasoje je vođa akcije „nastavka normalnog života“, tako da onkao intrigant spašava kompletno korumpirano „humorno društvo“ preuzimanjem inicijative); Novaković – u značenju „nov“ (u djelu je novi Rinin suprug), zato je posebno apostrofirano njegovo prezime, kao i kod Marića, u značenju onaj koji „mari za nešto“ (u tom pogledu je funkcionalna i priča o knezuMariću). Pošto se radi o dramskom tekstu u kome Nušić na kreativan način objedinjuje komični i tragični doživljaj svijeta, onda se ova vrsta imenovanja može posmatrati i kao groteskna karakterizacija junaka.

Važno je imati u vidu da i u drugim Nušićevim komedijama dolazi do izražaja komično imenovanje junaka, najčešće kroz upotrebu nadimaka. U Narodnom poslaniku kao karakterističan primjer navodimo nadimak bivšeg pisara i galantnog varalice Srete „Numere“, koji je dobio zbog zatvoreničkog broja koji je nasio prilikom služenja zatvorske kazne jer su mu se bila „zagubila akta“. U Gospođi ministarki najupečatljiviji primjer komične upotrebe nadimaka pronalazimo u imenovanju kožarskog trgovca Riste Todorovića, koji je zbog obavljanja počasne funkcije „konzula Nikaragve“ ponio podsmješljivi nadimak „Nikaragva“ ili „Nikaragua“. Nušić prilikom komičnog imenovanja junaka koristi i smjehotvorne parove, poput džandrljivih supružnika Spire i Spirinice iz Narodnog poslanika, što u određenoj mjeri podsjeća na Gogoljevog Bobčinskog i Dobčinskog iz Revizora i sl. Slične primjere Nušićevih komičnih parova junaka pronalazimo i u drugim komedijama, ali su u umjetničkom smislu ipak neuvjerljiviji. U komediji Prva parnica pojavljuju se Popović i Popovićka, kao i Zdravković i Zdravkovićka. U komediji Predgovor pojavljuju se gospođa Srećković i Srećković. U komediji Mister dolar pojavljuju se „gospodin savetnik bez reputacije“ i „gospođa savetnikovica sa reputacijom“. U komediji Beograd nekad i sad pojavljuju se „gospođa Popović“ i „gospodin Popović“. Često se kao komični nadimak koji je srastao sa imenom junaka pojavljuje i upotreba oznaka za srodničke odnose, a kao najupečatljiviji primjer navodimo „ujka-Vasu“ iz Gospođe ministarke, ali se u toj komediji pojavljuju i drugi junaci sa srodničkim nadimcima: „tetka Savka“, „tetka Daca“, „teča Panta“, „teča Jakov“, što je u skladu sa prikazivanjem Živkine porodice kao grupnog junaka ili karakteristične slike jednog „humornog društva“. U komediji Dr pojavljuje se „ujka Blagoje“. Ponekad su srodnička imenovanja prerasla u jedino ime junaka, poput „Tetke“ u Ožalošćenoj porodici. Ponekad je komično imenovanje junaka dato u funkciji namjernog individualnog „obezličavanja“, a posebno je to upečatljivo u komediji Ujež, gdje se pojavljuju različite „gospođe Arsićke, Živanovićke, Spasićke, Jankovićke, Petrovićke, Jelićke, Sušićke, Kovaljevske“ i sl. 

7.0.Nušićev komediografski smijeh objedinjuje pretežno vedro i humorističko sagledavanje stvarnosti sa nenametljivim i nepretencioznim podsmješljivim i kritičko-satiričkim razobličavanjem društvenih anomalija, političkih ambicija, palanačkih strasti i morala, ljudskih gluposti i sebičnosti. I onda kada razobličava i ismijava Nušić oprašta, kada kažnjava čini to blago i sa uvjerenjem da je u ljudskoj prirodi mnogo više vrline i dobrih namjera, nego nepopravljivih mana i loših strasti. Otuda je Nušićev smijeh altruistički zarazan i relaksirajući, a njegova publika raznorodna i odana. Nasljeđujući od Držića komediografsku vedrinu i majstorstvo komičnih zapleta, naslanjajući se na Sterijinu komičnu sliku društva, na komične naravi i karaktere, na bogatstvo komičnog u jeziku, uvažavajući Trifkovićevu dinamičnu intrigu i vještinu oblikovanja komičnih situacija, slijedeći Glišićeva iskustva folklorne komike i lokalnih karaktera i običaja, upotpunjujući sve to tradicijom ruske realističke literature, Turgenjeva, Gogolja i Čehova, Branislav Nušić je stvorio originalnu komediju i nesputani smijeh, a zatim u završnim komadima, naročito u Pokojniku, najavio grotesknu i tragikomičnu sliku svijeta i čovjeka, koja će postati umjetnički aktuelna u kasnijoj savremenoj srpskoj komediji, u djelima Aleksandra Popovića i Dušana Kovačevića. Zahvaljujući svemu tome, Nušićevo djelo i Nušića kao pisca, brojne generacije srpske književne i pozorišne publike, doživljavaju kao vršnjaka i savremenika, a njegov vedri smijeh kao najljepšu pohvalu snažnom životnom vitalizmu i slobodi ljudskog duha.           

---

[1]Dr Hugo Klajn, "O Nušićevoj ozbiljnoj komici", Branislav Nušić 1864-1964, Zbornik, Muzej pozorišne umetnosti, Beograd, 1965, str. 11-17.

[2]Interesantno komparativno razmatranje komediografske obrade problema parlamentarizma u komedijama srpskih i bugarskih autora pronalazimo u radu Dr Mladena Mladenova, "Balkanski parlamentarizam u komedijama tri majstora smeha: Karađale, Nušić i Kostov", Branislav Nušić 1864-1964, Zbornik, Muzej pozorišne umetnosti, Beograd, 1965, str. 37-56.

[3]Pojam je preuzet u značenju koje mu određuje Vladimir Jakovlevič Prop u studiji Problemi komike i smeha, preveo Bogdan Kosanović, Književna zajednica Novog Sada-Dnevnik, Novi Sad, 1984, str. 54-59.

[4]Opširno o Nušićevim "malim scenama" piše Jovan Ljuštanović, "Nušićeve 'male scene'između komedije 'za odrasle' i pozorišta za decu", Komedija u srpskoj književnosti, Zbornik radova, Univerzitet u Prištini-Filološki fakultet, Priština, 1997, str. 143-154.

[5]Northrop Frye, Anatomija kritike, prevod: Giga Gračan, Naprijed, Zagreb, 1979, str. 186.

[6]Opširno o tome u radu: Dr Radoslav Josimović, "Nušićeve 'Nekoregirane' misli", Branislav Nušić (1864-1964), Zbornik, Muzej pozorišne umetnosti, Beograd, 1965, str. 57-87.

[7]Branislav Nušić, "Predgovor Gospođi ministarki", Sabrana dela Branislava Nušića, knjiga II, izbor i redakcija: Ljubiša Manojlović, Jež, Beograd, 1966, str. 7-10.

[8]Slična kasnija zapažanja o komediografskoj kompoziciji pronalazimo u navedenoj knjizi Nortropa Fraja: "Totalni mythoskomedije kojega je obično pokazan tek djelić, redovito je oblikom ono što je glazbi trodjelna pjesma (ABA). Tako imamo stabilan i skladan poredak, narušen glupošću, opsesijom, zaboravljivošću, ’ponosom i predrasudom’, ili dogadjajima što ih ni sami likovi ne razumiju, i zatim ponovo uspostavljen" (str. 195).

[9]Branislav Nušić, Neznani i malo znani spisi, priredio: Aleksandar Pejović, Narodna biblioteka Srbije, Beograd, 1989, str. 122.

[10]Dr Radoslav Josimović, nav. djelo, str. 70.

[11]Opširno o tome u radu Vitomira Vuletića, "Gogoljev Revizor i Nušićevo Sumnjivo lice", Drama u srpskoj književnosti, Međunarodni naučni sastanak slavista u Vukove dane, 25/1, Beograd, 1996, str. 413-424.

[12]Nada Milošević, "Branislav Nušić i narodna tradicija", Branislav Nušić 1864-1964, Zbornik, Muzej pozorišne umetnosti, Beograd, 1965, str. 125.

[13]Opširno o tome piše Josip Lešić u dvjema knjigama: Nušićev smijeh, Nolit, Beograd, 1979. i Branislav Nušić – život i djelo, Sterijino pozorje-Matica srpska, Novi Sad, 1989. 

[14]Pojmovi su dati u značenju koje im određuje francuski teoretičar komičnog Anri Bergson u studiji O smehu, esej o značenju smešnoga,  preveo Srećko Džamonja, Izdanje S. B. Cvijanovića, Beograd, 1920.  

[15]Potpunije o tome piše Dr Branivoj Đorđević, "Funkcionalnost dijalekatskog nijansiranja u Nušićevim komedijama", Branislav Nušić 1864-1964, Zbornik, Muzej pozorišne umetnosti, Beograd, 1965, str. 88-105.

PODELITE OVAJ TEKST NA: