detalj slike: KRK Art dizajn

NEMOJ DA MI DOĐEŠ KAD KROZ ISTO PROĐEŠ

Kad razmislim bude mi krivo i žao. Čak me tjeraju napadi nevjerice da razbijem sjećanja, ugušim osjećanja, izbrišem godine uokvirene učestalim odlascima. Bez poštovanja čovijeka u tebi i u svima proteže se daleko ta svirepost divljačkog života. Bez prevelikog razmišljanja intaktilno se uništava svaki pokušaj vjere u dobronamjernost riječi i puta pred željenim dijelima. Sve će se platiti najskupljom cijenom za uzeti život u nemilosrdne ruke.

Zrake padaju na krš i kamen. Krš u meni, kamen u tebi. Snovi ti biježe nemirnim noćima, drhtiš  pred sopstvenim željama u tuđim očima i gledaš kako ti izmiču neuhvatljivo. Odavno izdignuti  iznad straha prolaznosti nismo se više čudili. Da li se kockamo sa sudbinom ili je unaprijed određen njen smijer? A onda moliš, preklinješ, puštaš lažne suze zarad sopstvenog mira. Svoja odluka ili tuđa volja te dovela pred vrata grijeha. Kao svaki ludak, zatrovan neistinom radiš nepravdu zbog užitka u tuđem bolu. Poremećena koncepcija ispletenih vinkula spremna za presjeći žile i pustiti krv. A treba samo da pređem preko tebe, da pregazim empatiju, zaboravim strah i oslobodim se obzira i obraza, da ugasim dobrotu, da zapalim vatru i pustim da prah i pepeo zavladaju budućim vidicima. U ovoj životnoj prolaznosti, zanosi okovani pogrešnim uvjerenjima, gonjeni predrasudama i hranjeni mržnjom okajavaju se kad prođu, a poslije ih plaća ko zna koje koljeno po redu. Ako te zamolim za odlazak znam da uzalud molim. Tamo gdje tinja i najmanja iskra zla, oganj prokletstva se brzo zapali. Meni se ne žuri jer ne tražim ništa. A i ono što bih htjela tražiti doći će na red ali nekom drugom. U ovom trenutku samo bih da budem negdje gdje je mir i da u tišini otvorim kutiju misli, neka putuju bez zaustavljanja, da konačno odmorim.

Zašto si opsjednut sa mnom? Zašto mi zaustavljaš dah? Zar ti nije dovoljno nevolje pa je želiš još? Očaj ti je veći nego dijelo prosuto iza tebe.

Lejla je sjedila pokraj mora dok su joj talasi rečenica pržili mozak. Ako i odgovorim i pošaljem poruku ništa se neće promjeniti. Njegova upornost je bezgranična, njegova manija gonjena je neukrotiva. Treba bespovratno bježati, nestati, izgubiti se u nepoznatim pogledima i moliti da se više nikada nesretnemo. I hoću da bježim negdje, ali gdje pobjeći od pustoši u sebi. Zimski sumrak je zapljuskivao kraj još jednom danu. Na udaljenosti od nekoliko kilometara ljubomora je palila neuhvatljive nade. Ma bolje je i tako, neka sve izgori dok još postoji i ona minorna mogućnost za oporavak makar i onaj minimalistički. Nemoj da mi dođeš kad kroz isto prođeš, kad i tebi budu stezali vrat nevinosti i tražili da platiš tuđi ceh.

Mario je bio toliko uporan u svom htjenju i želji da je ima samo za sebe. Da li je to bolest, da li je sadomazohist ili je zaista njegova ljubav iskrena, a obožavanje vječno. Lejla više nije dolazila i neće doći. Nije postojala nijedna mogućnost da dođe. A on je gledao na sat, okretao telefon u ruci i palio cigaru za cigarom. Tu je pronalazio utjehu, lijek za drhtavu dušu i ranjeno srce. „Ne vjeruje mi“ ponavljao je na glas u svoja četiri oronula zida. Današnji dan sačinjen je samo od njenog pogleda u prošlosti. Tako živim, na ivici sjećanja, na rubu neostvarenih snova kao hodajuća sijena neprimjetan i nebitan. Ona ne dolazi i nikada doći neće, ali ja nisam čovijek koji odustaje čak i kad odustanem od svega.

„Kakav je to unutrašnji nagon ka imanju nečega što nije za tebe“, otvoreno ga je pitala Lejla?

„Kako znaš da nije za mene? Kako znaš da sam pogrešan ako mi nisi pružila šansu da ti pokažem koliki sam rob ljubavi prema tebi“ odgovorio je bez razmišljanja?

„Ja možda ponekad ne znam šta  hoću, ali zato odlično znam šta neću. A neću tebe jer nisi ono što meni treba“ ovaj put je bila direktno bolna i precizna. Nastavljala je dalje: „ ja sam kao staklo, kad me lome ja ih režem, a ti si me slomio bezbroj puta, sada krvari dok god ne zaustaviš tu rijeku.“

Gledao je prodorno, u očima su mu se suze nazirale ali ih je vješto suzbio. Tražio je cigaru da zapali, život je ionako već odavno zapalio, tražeći kod Lejle vodu da ugasi sopstveni požar. Ona nije bila spremna da bude ta voda.

Ponavljale su se iste riječi sklopljene u već odslušane rečenice. Možda je Mario i u pravu, glavni problem je u meni, ja sam ta negacija u svakom odgovoru, ja sam ta ugašena zvijezda,  ja sam drvo sa suhim korjenom. Istina, ima i divnih noći uspavanih pjesmom, kada ti blaženi san liječi dušu bez povoda i razloga, kada živiš prije ovog života i poslije njega. Bojim se da se probudim, ali buđenje dođe i brže nego što je potrebno.

Ranjeni kao zvijeri, oprostimo se ko ljudi. I ne prođe dugo, kao recidivna bolest, prokleta priča kreće iz početka.

PODELITE OVAJ TEKST NA: