O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA





Poezija
Proza
Praznični karavan 2023/24













Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Dečji kutak


BAJKA O STAROM KLAVIRU

Milica Opačić
detalj slike: KRK Art dizajn


Bajka o starom klaviru


 

U jednom malom naselju, dugačkom svega nekoliko koraka, samovala je napuštena kuća. Stvari u njoj su bile razbacane i stare. Paučina se rastezala po zidovima,a  fotelje na kojima niko nije sedeo držale su svoje oči zatvorene zbog tuge koja ih je obuzimala. Ormari su takođe spavali, kao i stari časovnik sa kukavicom kojoj niko nije čuo glas. U jednoj prostranoj sobi nalazio se koncertni klavir koji je plakao. „Kada ću ugledati svetlost dana? Moji prijatelji su na velikim koncertnim scenama, raduju se kada neki maestro odluči da napravi posetu i održi koncert na njima. A ja? Pogledajte mene. Nigde nikoga, čamim u ovoj velikoj bezdušnoj kući, po mojim dirkama i poklopcu su slojevi prašine, čak me niko ni ne štimuje! Dokle će to tako biti?“ Nameštaj je svaki dan slušao njegove jadikovke. Njihova osećanja bila su ista, ali su se trudili, za razliku od klavira,  da to zadrže u sebi. Umesto kukanja. nastavili bi da provode dane zatvorenih očiju ili tiho plačući, da ih niko ne čuje. U sobama je bio mrak. Sijalice koje su stajale na zidovima nije imao ko da uključi... Sve do  jednog jutra, kada je Sunce promolilo svoje zrake i obratilo se staroj kući:: „Danas očekujte prijatno iznenađenje“, reklo je. „Sigurno se šališ. Odavno nam niko nije priredio bilo kakvo iznenađenje, ni meni, ni mom nameštaju“, odgovorila je.
Toga jutra vazduh je mirisao na sreću. Klavir je načuljivši uši, shvatio da im neko dolazi ususret. „Slušajte, samo slušajte...“ rekao je tiho, da ga neznanac ne bi čuo. Koraci su bivali sve glasniji i glasniji. Putem je koračao jedan mladi čovek, a kuća je, srameći se svoga izgleda, prekrila rukama svoje oči. „Zašto je  toliko stidljiva?“, pitao se. Došavši do nje, stao je i posmatrao ispucale zidove, a zatim odlučio da polako pogura ulazna vrata. Pohabane fotelje počeše da šapuću. „Neverovatno. Sunce je ipak znalo šta govori“, rekla je jedna. „Ne mogu da verujem da nam posle toliko dugog vremena dolazi neko u posetu“, rekla je druga.  Svi su otvorenih usta motrili svaki njegov naredni pokret. Zakoračivši u prostranu sobu, prvo je ugledao veliki koncertni klavir. Gledali su se razrogačenih očiju. „O, ovo je blago!“, uzviknuo je oduševljen. „Nikada ne bih pomislio da u ovako neurednim prostorijama mogu naići na pravi pravcati muzički instrument! I to ne bilo koji, već klavir!“. „Moje je zadovoljstvo. Dobro došli u našu kuću. Ljudi su nas odavno napustili i sada živimo u mraku,bez igde ikoga“, odgovorio mu je klavir. „ Moja porodica i ja smo u potrazi za kućom za stanovanje. Da li bismo mogli da se  uselimo?“ upitao je čovek. „Kakva radost, kakva sreća! Ne može biti veća!“ uskliknuo je nameštaj uglas. Već tog popodneva u kuću je pristigla cela porodica. Za nekoliko dana, njegova supruga, sin i kćerka zajedno su počeli da uređuju svoj novi dom. Sijalice su najzad ponovo svetlele, ormari su se probudili iz svog sna, a mala kukavica iz starog časovnika prvi put je promolila glavu. Fotelje su bile obnovljene i zadovoljne svojim novim izgledom.. Porodica je sve uredila za svoj boravak, osim što nije znala šta da učini sa klavirom. Devojčica bi katkad sela za njega i pokušalada zasvira melodiju, iako nije znala nijednu notu. Srce klavira je bilo ispunjenije nego ranije, međutim nedostajao mu je neko ko bi zaista umeo da svira na njemu. Čovek je razmišljao, razmišljao, ali nijedna ispravna ideja mu nije padala na um, sve do večeri. Razočaran što je nije pronašao, otišao je na spavanje, koje je prošlo bez minuta sna... U jednom trenutku, kao da su se neki čudni zvukovi raspršili po njegovoj glavi. „Da li je moguće da klavir svira sam?“, pomislio je. Došavši u susednu sobu , zatekao je  decu i majku kako netremice posmatraju note koje jedna po jedna izlaze iz starih notnih papira. Sve knjige nekada pune notnih zapisa polako su se praznile.„ Sunce mi je jednoga dana reklo ovu rimu:  kada ova kuća bude ponovo oslobođena briga, sve moje note iskočiće iz svojih knjiga“. Ja to nisam baš shvatio ozbiljno, ali bilo je u pravu“. Majka, otac i deca su zanemeli od čuda. Jedna po jedna, svaka nota je otpevala svoje ime „Do“, „Re“, „Mi“, „Fa“, „Sol“, „La“, „Si“, „Do“, kako bi se predstavile ukućanima. Zatim su poskočile na klavijaturu i počele da prave elegantne  pokrete proizvodeći isto tako grazione, gipke i prozračne tonove. Kroz prozore su sijale zvezde, znatno svetlije nego ikada. Najzad, posle dugo vremena, svi su zajedno uživali u muziciranju dok kukavica nije promolila glavu iz sata, tačno u ponoć.  „Hoćemo još, hoćemo još!“, uzvikivali su svi zajedno. Note ne rekoše ništa, kao da nisu čule ovacije i umesto odgovora,  Do, kao prva i vodeća nota, odmotala je jedan ogroman list papira koji je delovao kao putokaz.  „Ponoć je prošla. Kuća je sada srećna, u njoj postoji zajednica, to je jedna porodica. Sada ćemo još nekome pomoć pružiti, a to je naš klavir s kim se svirači treba družiti. Sunce je jednog dana reklo, kada se kuća spasi praznine i jada, klavir biće odveden do Muzičar-grada“, otpevale su note. „Muzičar-grad? Kakvo je to mesto?“, pitala su deca.
Za jedan treptaj, ceo koncertni klavir se smanjio, a male note koje su delovale tanko i slabašno, skupiše se oko njega i pridržavaše ga sa svih strana. „Tri, četiri, sad!“ Note su se zajedno sa klavirom vinule u nebesa i letele do ulaznih vrata. Deca ih otvoriše i stadoše da posmatraju u čudu. Roditelji i deca ostadoše u čudu i pratiše ih do poslednjeg trenutka kada su bili toliko daleko da izgledali poput jedne tačkice. „Mi smo u malome mestu i kod nas nema muzičke škole. Možda je ovo bilo pravo rešenje za klavir, kako bi i on bio srećan“, reče majka deci. Kuća je ronila suze. Bilo joj je žao svoga stanovnika, ali sa druge strane to su bile i suze radosnice. Znala je da će i on pronaći sreću i mir, mesto kojem pripada.
Klavir je bio zadovoljan i ispunjen ljubavlju. Kada je prvim korakom dospeo u Muzičar-grad osetio se kao da je to oduvek bilo njegovo prirodno stanište. Ulice bile su prepune nota koje su iz sata u sat pevušile, a ponekad i pomagale kompozitorima da ih zapišu baš onako kako treba. Celo mesto izgledalo je poput jedne ogromne muzičke scene sa muzičkim instrumentima. Svakoga dana poneki maestro bi odseo u njihovom gradu, a katkad bi po koja flauta ili violina ustala i izvela svoju plesnu tačku u toku koncerta.
Sa druge strane sveta, u vreme jednog takvog događaja u Muzičar-gradu,čovek, supruga i deca pitali su se kako izgleda to mesto za koue nikada nisu ni čuli.   Nisu znali ni gde se nalazi... Sledećeg  jutra, Sunce je probudilo  staru kuću jednim pismom.  „Od gospodina Klavira“, rekla je kuća i krenula da čita, a cela porodica unutar njeje zanemela od radosti. „Dragi svi, nikada vas neću zaboraviti. Učinili ste toliko lepih stvari za mene. Nadoknadili ste mi silno vreme koje sam proveo kao beskorisna stvar u mraku.  Dođite da me posetite. Ispred kuće vas čeka kočija kojom upravlja Do“. „Pa ovo je neverovatno!“, povikaše brat i sestra, a roditelji poskočiše kao kakva deca. Ispred kuće stajala je kočija sa najkrupnijom notom koja je sedela na mestu kočijaša, a konj je bio čudesan, sačinjen od mnoštva nota naslaganim jedna na drugu. Zviždućući, note su se vinule u nebesa i za jedan tren  svi su se nalazili u Muzičar-gradu.  „Kako je moguće da nam je Muzičar-grad ovoliko blizu?“, upitao je dečak. „Ha, varaš se! On je čak iza sedam mora i iza sedam gora, ali naše kočije su najbrže, pa zbog toga imaš utisak da je blizu!“, rekla je Do. Koračajući po čitavoj aleji sa klavirima, trebalo im je vremena da pronađu svoga prijatelja, ali čim su do njega došli odmah su ga prepoznali i dotrčali u zagrljaj. Note koje su bile sklupčane u obliku konja, sletele  su na klavijaturu kao roj pčela i počele da sviraju  radosniju kompoziciju za dobrodošlicu.
 Posle posete,klavir ih je zamolio da ovu muziku kao uspomenu čuvaju u srcu, a jednoga dana, ako poželemogu da dođu   u Muzičar-grad da  sviraju i da uveseljavaju srca slušalaca.
Kao da su ove reči klavira u isto vreme dospele do  nekadašnje napuštene kuće. Umesto da prikriva svoje lice, od tada je širila svoje ruke od ponosa, a klavir je, kao da joj odgovara na njene pokrete, govorio da je voljen. Iako je bio cenjen, nije se uobrazio i nastavio je da šalje pisma deci i jednoga  dana, kako je i sam rekao, poželela su da dođu u Muzičar-grad. Sa sobom  doneli su dobrotu i ljubav koje su u ovome gradu mogli da predstave slušaocima i da je sa njima dele.
Mama i tata bi često uskakali u brze kočije i za tili čas bili sa svojom decom, a jednoga jutra, u trenucima kada su im deca nedostajala, Sunce im je otkrilo tajnu: Setite se da pogledate u nebo uveče. Kada  jedna zvezda jače zasija od ostalih, to vam je  znak da negde, iza sedam mora i iza sedam gora vaša decačine ljude srećnima“.   
I danas ljudi prenose ovu priču o čoveku i njegovoj porodici čija su imena ostala nepoznanica.Kada u trenucima dokolice zapaze „Muzičar -grad zvezdu“, sete se  porodice kojoj je stara napuštena kuća donela sreću.  


 
 





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"