detalj slike: KRK Art dizajn

KORAK DO OČAJA

Rastavi Bog zemlju i nebo, rastavi dušu od tijela da ostane u čovjeku samo praznina. Praznina koja se ne vidi i ne čuje kao zvono bez bata. Um je tad najosjetljiviji dok iz srca počnu da krvare svi ožiljci prošlosti. Ima takvih dana kad iz udubljenih očiju gleda samo prazan pogled. Valjda život treba takve dane da može da rastavi sreću od tuge.

Kao klupko vune koje mače gura šapicama po podu otkotrljalo se ljeto u jesen, ostavljajući za sobom nit kao trag po kom će se vratiti neke druge godine. U ovo godišnje doba sabiram divlje voće po planini. Na početku su samnom išle mama i Fatka a poslije su odustale. Nisu me mogle pratiti u mojoj samoći i praznini od kojih sam bježala u samoću i tišinu. Odlazila bi od kuće oko devet sati, poslije doručka kad bi sunce ispilo rosu sa trave, a vraćala bih se u suton prije vilinog kola obučenog u rumenilo večeri. Srela am i popa Ranka on je sakupljao ljekovito bilje, kaže obolio od sipnje. Nije volio jesen koja je maglu kao čoban stado držala po kotlinama pa je kuvao čajeve da bi lakše disao. Iz moje košare su mirisale divlje jabuke nisu bile veće od oraha, svijetlo žute boje kiselog okusa. Bilo je u košari i divlje kruške, šipka punog koštica, crnog trna, mušmule i oskoruše. Poslednja u turšiju se stavljala dunja kao zadnji gost koji napušta kuću poslije slave. Red jabuke, red kruške, red šipka, oskoruše, crnog trna, dunje tražio je svoje mjesto u drvenoj kaci nalivenoj hladnom izvorskom vodom. Prvi ćup sa turšijom bi se iznosio oko Svetog Nikole, nije bilo te vrućice što se nije liječila ovim napitkom.

-Nemoj dugo SaMoRa ostajati u planini rano pada mrak a ima i zvijeri.

-Neću oče Ranko još samo da ponesem korijen gaveza za nedaj Bože nekog loma kad poledi.

Sveštenik mahnu rukom i dugim korakom krenu prema Varoši, osjetih slabost od planinskog vazduha, vrtoglavicu, obuze me neka nemoć. Izvadi iz košare komadić kukuruze namazan maslom, biće da je od gladi. Dva bijela leptira razigrala se oko mene, odmore na košari par sekundi pa nastave opet nestašno u krug. Jedan se odvaži sleti mi na dlan, ne dišem da ga ne bi uplašila. U Varoši postoji vjerovanje da su leptiri duše naših pokojnika koje dolaze provjeriti da li smo dobro. Sjetih se Kareema, Rahimovog oca dali su mu četrdeset dana minule hefte. Od nesreće koja zadesi Varoš svi su zanijemili, ne sjećam se kad je Varoš bila tiša i tužnija. Svi su u žurbi završavali svoje obaveze kao da su biježali od nekog i nečeg. Na zapadu je nebo počelo da crveni u ovo doba godine zalazak sunca je bio  najljepši dok se ogledao na velikim prozorskim staklima Rahimove kuće. Leptir sa dlana odleti u tom smijeru. Da li je to bila duša Kareemova? Uzeh u ruku košaru pa strmom prečicom požurih kući, mati sigurno već gleda sa plota.

Sjede u dvorištu kao na iglama mama i otac, poput dva zmaja koji gase vatru vatrom.

-Bilo je vrijeme da dođeš kući, sjedni da odmoriš.

Hladan očev glas, naređujući, ne znam da li razgovaram sa ocem ili hodžom.

-SaMoRa, ne može više ovako! Pustili smo te, odboluj, daćemo ti vremena ali više ne možeš u planinu sama. Misliš da nikad niko nije nikog volio toliko, misliš da se više nikad neće voljeti, treba i tebe da izgubimo.

-Šta je sa sudbinom oče? Toliko me pazite devetnaest godina, proročanstvo se nastavlja. Neće nikad niko nikog ovoliko voljeti, neće oče. Ne postoji više ni dublje, a čiji grijeh je na mojim leđima to sigurno neću saznati. Krvare moje rane, živim od uspomena i čekam da mi se sakat vrati. Samo me ova planina razumije, umivam je suzama a ona me tiješi ćutanjem.

-Dijete, vratiće se tako je zapisano.

-Gdje je zapisano oče, u kojoj knjizi su napisali da će SaMoRa Mustafina i Biserina kći umjesto svadbe gledati sahranu? Kom Bogu da se molim, krstim i klanjam, ustajem i padam? Ja to nisam pročitala, bio si mi učitelj.

-Razgovarao sam sa hećimom u Varoši, stigla ga starost treba mu pomoć. Ja sam te učio najobrazovanija si na cijelom dunjaluku uz njegove knjige i znanje dosta bi mu pomogla.

Pomagati bolesnima, zamislih se nad očevim riječima. Koliko god da je bilo bola u meni, ovo je bila iskra nade koja me je dizala sa dna.

PODELITE OVAJ TEKST NA: