 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Školska
U sjećanjima mi živi
moja školska.
Voljeli smo se
družiti i poslije škole.
Bili smo škola jedno drugom.
Baš nam je bilo zabavno.
Bili smo mladi da bismo postali ljudi.
Onda kao i obično
momčići odu u vojsku,
a djevojčice
počinju da prave greške.
Poslije toga više se nikad nismo sreli,
da bismo magistrirali.
Sve smo znali jedno o drugom,
čak i od kojih dječjih bolesti smo bolovali.
Nismo se dali zbuniti
ni pred jednim pitanjem:
ko, šta, gdje, kada, zašto?
Imali smo svoja tajna mjesta,
imali smo svoje slobodne dane,
izlaske,
svoja mjesta u školi i poslije škole.
Više smo vremena proveli
pored rijeke u našem kraju
nego svi ribari zajedno,
a nikad nismo pecali.
Poznavale su nas jove, vrbe i rukavci.
Večeri su nas najviše voljele,
suton bi nas milovao
i zatvarao oči dok bismo se ljubili.
Znali smo svaki naš dodir,
pogled, potez, riječ i još
hiljadu i jedan predznak iskrene ljubavi.
Nedostaje mi moja školska.
Naša imena urezao sam
u koru stare lipe na brdu sjećanja.
Jedne zime došla je
sa „srećom materinom“ kod roditelja.
Proveli su čitav školski raspust na selu.
Jednom sreća utrči u kuću i viče:
−Mama, mama moraš ići sa mnom
na jedno mjesto
da vidiš gdje piše
moje i tvoje ime!
Nije znala za taj natpis.
Poslije dužeg nagovaranja
poslušala ga je i otišli su...
Plakala je, grlila i ljubila sina.
Dječak nije ni slutio
šta mu se krije iza imena.
