detalj slike: KRK Art dizajn

SA DINARE ZORA SVIĆE

Početak i kraj sezone glasnog smjeha i gužve na cesti. Poznata i nepoznata lica kao laste putuju u njihov topliji svijet gdje tišina ne pjeva svakodnevno. Septembar je otvorio vrata odlazaka. Jedni putuju u svoju stvarnost, a drugi u neprolaznu vječnost. Bura je zanjihala grane, a vukovi su se primakli bliže da pustoš ne ostane prepuštena samoći.

Pogledaš na kalendar. Još jedan mjesec bačen iza tebe. Sat odmiče nezaustavljivo dok kazaljke neumorno koračaju ne shvatajući brzinu svoga hoda. „Kad pomislim na prošlost uvijek me spopadne tuga za danima koji su iščezli iz mojih očiju“ sa sjetom u glasu nečujno govori Milica. Sva nada je ostala sa one strane istoka gdje Dinara zoru dočekuje kao mater nerođeno dijete. Ogoljena, ranjena i ostavljena do nekog novog ljeta. Prošlo je mnogo ljudi zajedničkim putevima okrenuti leđima, ne poznajući jedni druge. Neki su nekada bili nerazdvojini, neki su zaboravili da su se znali, a neki su se tek sada upoznali. Tu negdje pod zajedničkom kapom nebeskom razdvojili su se geni, arterije i vene su se posvađale jer svako je tražio svoju korist. Ta računica, u kojoj plaćaš ono što se zove ljudskost, nadmašila je sve granice i okvire sadržaja zvanog život. Kada te nevolja snađe, kad ti gubitak raširi ruke, u tom moru neko pliva, neko potone, a neko sa očiglednom namjerom potopi onog drugog.

Rana jesen dolazi. Odjednom, na svim putevima vlaga povećava procente. U sobu se zavlače šareni snovi ostavljeni vjerovanju i nadanju da će i na njih red doći. Cvijeće će ugasiti svoju svijetlost. Ponovo ćemo osjetiti prolaznost i njene tragove će bura raznjenti svijetom. Zašto smo otišli? Čemu tuđa lica, čemu tuđa brda i planine? Raspuknuta slova skupljaš, ljepiš ih da progovore one iste odgovore na ista pitanja. Zar nije bolje bilo ostati jedno cijelo? Razbijeni na ko zna koliko dijelova dočekat ćemo kraj i tamo negdje. Smrt jedino sigurno dolazi. A ona, velika i nepokorena, stoji u vremenu, vrijeme stoji u njoj. Preko nje su prešli nemilosrdno, gazili su je i osvajali, opjevali i oplakali, nije se predala niti suze pustila. „Nekada je, čini mi se, ta zora imala sretniji pogled, osmjeh se daleko čuo, u očima se sjeta nije tako brzo razmnožavala“ Jovan govori dok mu ruka podrhtava pokazujući na istok. Stajao bi nepomično, prepušten njenoj hipnozi, bura bi mu žarila obraze, a sunce ispunjavalo srce. Godine su razbježale na sve četiri strane svijeta vukući za sobom prošlost. Samo tako zaborav nije usmrtio vezu odavno prekinutu i ne prežaljenu. Jovanu su odstranili slovo J i dodijelili mu podrugljivo taj plemeniti životinsjki naziv, a Milica je i dalje imala lice na kome su čitani stihovi nedostajanja. Prognanstvo, odlazak, povratak nanijeli su nepopravljivu štetu čak skroz od vrha do dna kardio pumpe. Vukao ih je taj miris zore, jedinstven huk hladnog vjetra koji sa nje puše, ta povezanost sa korjenima i ostavljenim grobovima. „Ovdje gdje smo postali,  tu želim i da nestanem, da mi pogled ne progoni tuđina, da mi korak ne bude težak, da mi taj zadnji udisaj ne bude gorak“ govorio je Jovan, a Milica je stajala uz njega sa istom željom.

Kako su godine prolazile, čuđenje pred svijetom oko nas bivalo je sve veće. U ljudima smo vidjeli neosjetljivost prema svojim bližnjima, u prirodi smo pronašli narušeni mir, a u životinjama ljubav, spokoj i smiraj duše. Krug vjernosti se odjednom suzio, stanjio i smanjio otvorivši nam zamagljene oči. Noću, kada umorna od svega zatvorim svoja četiri zida želim da zaspem sa željom i da se oslobodim nemira i tuge. Zaspem teško, spavam malo i rano se dižem pa mi se čini da sam budna cijelu noć tražeći zaborav. Paukovi su pleli mrežu u mom mozgu hvatajući svaku moju misao koja me je vodila ispod Dinare. Ne kajem se niti malo  jer znam da je ljepše biti svoj na svome. Bacila sam tu kocku igrajući na pobjedu iako sam znala da mogu izgubiti priznala je Milica istinu Jovanu dok su sjedili pod zidom svoje kuće. Pogledao bi je, onim istim pogledom kao i prije četrdeset godina kada je došao i klekao pred nju. Čini mi se da mi nikada neće poći za rukom da ti se zahvalim na toj moći sa kojom si me spasila od mene samog. Kada sam htio odustati od svega što sam bio ti si me vratila na put pokazujući mi koliko ljepote ima i u bolu. Bog me nagradio tobom i zemljom kojoj jedino pripadam. Koža mu se ježila dok je otvarao emocije jasno i vidljivo kao nikada do sada.

Ona prva slutnja, kao prvi list kada padne, u najdubljem procjepu duše zamračila je nebo i grmljavina je pokazala svoju moć. Strah se javio pred tom brzinom nestajanja mladosti. Previsok zid stajao je ispred, taj teret poklonjen pri rođenju, strašan i neprolazan, natjerao ih je da sjednu u svoju sjenu i da je natope suzama. Izgubljeni dio života kao nemirna misao potonuo je na duboko dno, a nad njima je ostala daljina i zaborav kao neprozirna voda spremna da poteče. Dinara, Milica i Jovan u svom trianglu budili su i uspavljivali opojne mirise pred zadnji odlazak koji se spremao. Tako obično i biva. Rađanje započinje plačom, sa njiim sve i završava.   Sjedili su i slušali note jeseni, kiša je odzvanjala tišinom, mir sudbine više ništa nije moglo da promjeni. Sve što je bilo umrlo je i ostalo iza zelenih drvenih vrata, zapaljenih i srušenih. O, kako samo malo treba za uništenje radosti života dok se svaka bol samo novom liječi.

PODELITE OVAJ TEKST NA: