detalj slike: KRK Art dizajn

Draga moja Nives

Obrušile se godine

i na tebe i na mene.

Na krilima pepeo uspomena.

Gledamo požutjelo vrijeme

kako promiče kroz magličaste oblake.

Pogledom hranim dodire.

Prenosim ih u maštu,

šaljem u nedogled.

Sjećaš li se, draga moja Nives,

da li si zaključala vrata

one noći kad sam ti obećao

da ću otići iz našeg grada,

ili si se nadala da ću te prevariti

i vratiti se da gužvamo postelju?

U tvojoj ulici

još uvijek

mirišu oni jaseni

koji su znali polenom da nam zazelene kosu

dok bi se ljubili na rastancima.

Sjećaš li se, draga Nives,

kako sam svirao marimbu

na balkonu tvoga stana?

Znali smo se draguljati

čitavo popodne i veče.

Ispraćala si me toplim poljupcima

i bezuvjetnim pitanjima:

“Kada ćeš se vratiti?”

Uvjek sam se vraćao,

svakog dana,

svake večeri

bio sam kod tebe,

pravili smo kolače,

pekli roštilj,

pržili ribu,

pili vino...

Svakog ljeta zajedno smo

probali prve trešnje!

Sjećaš li se onih žutih narcisa

koje sam ti donio sa sajma cvijeća,

s proljeća?

Dugo si ih čuvala.

Nisam vjerovao koliko

voliš žutu boju, moja Nives!

Znala si mi reći da me ne voliš,

nisam ti ni to vjerovao,

znao sam da me imaš kao tajnu,

posebno skrivenu od mene,

pred drugima si se branila tom tajnom

od mene si je vješto skrivala.

Nisam ti nikada to uzeo za zlo,

draga moja Nives.

Ispraćala si me ponekad samo do vrata

a zatim, potajno pratila pogledom

sa prozora mamine i tatine sobe,

primjetio sam,

nikad ti to nisam želio reći,

da ne poljuljam tajnu u tebi.

Sjećaš li se, draga Nives,

kad su nam noći porasle,

postale duže?

Vrijeme u njima postalo je naše.

Poljupce koje si mi tad dijelila

i danas čuvam u zavjetrini sjećanja.

Nastanili su se u meni.

I dok budem živio

sjećaću se,

draga moja Nives,

onog nemira

kada je u nama uzavrjela ljubav!

One kolone mrava

koji su krenuli iz srca ka srcu

da nas bodre i hrabre

u našem zanosu,

u igri, za koju smo odrastali

u igri, kojoj smo se radovali

u igri, u kojoj si mi i svoju tajnu otkrila!

Sve je postalo drugačije,

svijet nam je izgledao ljepši

jer smo ga gledali istim očima,

slušali smo istu muziku i pjevali iste pjesme,

misli su nam se jedinile,

a snaga čučala među nama

i stezala nas u jedno tijelo,

u jednu dušu.

Sjećaš li se, draga moja Nives,

ljubav smo zvali

kovačem naše sreće?

Ponekad si znala reći: “Ptica!”

Tada bih se uplašio.

”Pa ptica može da odleti.”

Draga moja Nives,

“Mi smo ptice,

mi znamo šta je sloboda!”

”Ne plaši se.”

Tješila si me.

Jednog jutra mrak je sjedio na stepenicama.

Nisam se obazirao na njegovu pakost,

prošao sam ga.

Znao sam

idem ka tebi,

draga moja Nives,

sreći,

poljupcu,

zagrljaju.

Tog jutra smo odlučili da živimo ozbiljno.

Sjećaš li se, draga moja Nives,

izlazili smo iz naše bajke

prevaspitani,

da prihvatamo neke nove navike.

Suton nam je zatvarao oči.

Vrata sna, jedina kapija

na kojoj je još uvijek pisalo

da su jedan i jedan dva,

bila nam je širom otvorena.

U nama je dobovao naš mir.

Stijenke noći dodirivali smo

nježno,

plahovito,

pomalo stidno,

i tonuli u dodirima...

PODELITE OVAJ TEKST NA: