detalj slike: KRK Art dizajn

Vaskrs 

Postoje mjesta u koja zaborav ne zalazi kao i tuge koje ostaju u čovjeku sve dok diše. Niko nije spreman za ovo danas i ono sutra, niko se nije vratio sa istog puta da bi ga ponovio, a opet, neki ljudi i neka dešavanja na tom putu su nam zapisana u krvi. U tom  polusnu bez gledanja na sat bez osjećaja za vrijeme lutamo noseći ožiljke koje smo zacjelili sjećanjem na uspomene, nesvjesni da smo bliže kraju nego početku.

Izbeharali proplanci, ne zna se da li je ostalo snijega od minule zime ili je glog izmamio poglede bijelim grudvicama u povojima mladog lista. Počeo je Veliki časni post, najznačajniji za pravoslavne hrišćane. Molitva, tišina, mir i veliko spremanje u duši i kući. Danima smo prali tepsije u lugu, čistili ćilime, krečili zidove. Sve je mirisalo u nevinoj čistoći bijele boje ugašenog kreča.

Deset dana kasnije počeo je i Ramazanski post. Kod Mustafe i Fatke radila sam do podne, Iftar su pripremali sami. Oživi Varoš, kao da se prenu iz sna. Rasani od dugih zimskih noći, zagušljivih prostorija, buđavih misli ispod šubara i marama. Pokriveni jorganima spokoja trče u susret praznicima. Iz dvorišta crkve Svetih apostola Petra i Pavla sveštenik klepalom poziva vjernike na molitvu. Veliki petak, najtužniji dan za hrišćanstvo. Dan kad je molitva jedina hrana, dan kad je čovjek izdao Hrista. Nijema bol patnje se nosi do Plaštanice. Pogled mi ostaje na crvenim prstima od lukovine u kojoj su se farbala jaja. Prvo ofarbano jaje ima poseban zadatak u toku godine, zadatak čuvarkuće, da nas pazi od bolesti i zla. Čuvalo se na posebnom mjestu na kredencu pored ikone. Večernje bogosluženje, miris tamjana , sveta vodica umiriše nam misli otvarajući glad srca nabreklog od želje, čežnje i nemira.

Sa minareta džamije čuo se poziv hodže Mustafe, vrijeme za molitvu i iftar. Poput ribe za vrijeme suše u rijeci koja isplivavajući na površinu pokušava doći do vazduha da preživi. Borila sam se sa znakovima na putu života. Skupljala sam se po zaraslim ledinama sudbine, prosutim satima čekanja, nedosanjanim snovima i proročanstvom stare ciganke kad me je vidjela u kolijevci. Tog ljetnjeg dana mati me nije povila, pokrila me lanenom tkaninom i ostavila da spavam. Kad je otišla po vodu u kuću je ušla stara ciganka koja majku nije vidjela od poroda. Pogledala je u vatru pa u mene kaže da ne bi bilo uroka, a onda je vidjela na mojoj lijevoj strani, ispod grudi smeđi mladež.

-Hadžera otkud ti po ovoj vrućini? Upitala je mati pomalo iznenađena kad ju je vidjela pored kolijevke.

-Vidim da si dobro Bisera, a i ona je lijepa samo......

-Samo šta Hadžera?

- Daće Bog biće dobro.

-Nemoj Hadžera u ime Boga, mladež ko mladež, ničiju sudbinu niko nije vidio! Vikala je uznemirena od straha koji osjeti samo mati.

Hadžeru više nisu vidjeli u Varoši a meni je mati sve češće prepričavala ovaj nemio susret. Postojalo je vjerovanje da žena sa mladežom isod lijeve dojke nosi ljepotu bez sreće. Sreće, onog osjećaja kad bi dali sve za ništa i ništa za sve. Sveštenik pozva vjernike na Vaskršnji uranak u pet ujutro. U nedelju je i Bajram – Eid koje slave naše komšije. Ljubeći krst prekrstih se i  izađoh iz crkve. Majka me uhvati za ruku dugim koracima žurile smo kući.

-Pomaže Bog Bisera i vas dvije sa večernje molitve.

-Merhaba Karreme, bile smo u crkvi, veliki su dani i veliki je Bog valja se i moliti. Postom i molitvom se sve liječi.

- Tako je moja Bisera, Veliki je Bog. Ja i Rahim smo bili u džamiji Bajram je u nedelju. Ove godine praznici su u isti dan, božija promisao.

U dugom bijelom kaftanu koji je padao niz vitko tijelo Rahima ističući kratku crnu kosu i pravilne crte  lica stigao je i on. Oborih pogled zemlji da sakrijem čežnju. Rahim pozdravi majku, a ja pomislih da je kraj! On pun samopouzdanja zamoli majku za dozvolu da popriča sa mnom.

- Možete djeco, svakako sam htjela pitati Karrema da mi donese kiselih jabuka sutra.

Stadoh iza majke nekoliko koraka gledam u Rahima i ne progovaram. Ne znam da li sam ona riba u rijeci za vrijeme suše ili sam junakinja Shiddata ili je samo proročanstvo ciganke. Ne znam da li drhtim od svježine proljetnog vazduha opijenog pupoljcima ili mi krv ključa u tijelu od Rahimove blizine.                

- SaMoRa ja dijelim tvoju patnju. Tiho reče Rahim stavljajući mi u ruku komad starog papira koji stegnuh u šaku. Gledam ga, kao najsvetije i najčistije, gutajući suze što stoje u grlu, dave kao omča dželata na nevinom vratu.

-Moja patnja, moja bol Rahime, nije suđeno.

-Tridest dana Ramazana sam se molio ako treba i tridest godina ću da molim.

-Laku noć Rahime .

Poput brezovog lista na vjetru drhtala je ljubav u meni koju je lomio strah i bol u isto vrijeme. Ja i Rahim, šta će reći Varoš, mati? Ne sjećam se da li je noć bila hladna ili sam drhtala od groznice. Čula sam majku koja je ložila vatru cijelu noć boreći se sa  nesanicom koju je briga držala ruku pod ruku. Jutro je odavno prošlo kad me je majaka probudila, u korpi su bile jabuke za pitu i buket jorgovana. Blijedo plavetnilo opojnog mirisa ispuni sobu, jorgovan je iz Rahimove bašte. Sadnicu je donio Kareem iz doline jorgovana kada je prolazio pored rijeke Ibar, simbol ljubavi, vjere, nade.

-Imala si groznicu cijelu noć otišla sam sama na pijacu po jabuke, Rahim ti je poslao jorgovan. Ja imam samo tebe i nije me briga šta će Varoš da priča. Ja ne znam šta je najbolje ni šta je najgore, ali znam da od tvoje tuge goreg nema i Kareem nema ništa protiv i njemu je Rahim jedan. Ko smo mi na kraju života da vašoj sreći stanemo na put.

Hiljadu ključeva otključavalo je stotinu katanaca majčinim riječima u mom srcu. Sve moje nedoumice usisa vir u rijeci života. Vaskrs je, Eid je- Slava Bogu na nebisima i mir među ljudima.

Nastaviće se...

PODELITE OVAJ TEKST NA: