O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


GRANICE NEDOHVATNOG

Biljana Biljanovska
detalj slike: KRK Art dizajn


GRANICE NEDOHVATNOG


 

Oduvek je poznato i kroz celu istoriju  već vekovima, sve ono što se pre nas zbivalo, da je bilo toliko dramatičnih, sretnih, manje sretnih i nikada neostvarenih priča o ljubavi između dvoje ljudi koji su, prolazeći kroz neočekivane i nepriželjkivane životne situacije, morali jednom ili zauvek ponovo da se sretnu, ili čežnjući celog života jedno za drugim da jednostavno prežive ceo svoj život u jednom beskonačnom isčekivanju. Mnoge od njih završe tragično, mnoge se nikada i ne ostvare zbog sijaset datih okolnosti, neke se zaista ostvare i završe na najsretniji očekivani način. A kako će se ova priča završiti, reći će nam samo vreme i događaji koji će se iznjedriti zajedno sa njim.
Oduvek su sve mlade i časne devojke sveta sanjale svoju najveću ljubav i svog velikog i nezamenljivog heroja koji će, gde god da se nalazi,  jednom  stići u pravi čas da spašava svoju draganu, voljenu i nezamenljivu sledbenicu njegovog jedinstvenog životnog puta.
I zaista toliko od tih priča, skoro da ih ima za svako ljudsko biće pojedinačno,  je završilo sretno i onako kako je u njihovim snovima bilo zapisano, kada posle razrešenja buđenjem i vraćanjem u realnost koju  su oni sami svojim vizijama kreirali, obično postaje ostvarenje sna. Ali jednako toliko, možda i mnogo više, nikada i ne dožive svoj priželjkivani kraj, ne uspevajući nikada da stignu do onog ključnog momenta kada njihova čista i neokaljana ljubav treba da im otvori vrata njihovog malog raja. Tačno takvih priča ima mnogo više, jer one sa sretnim krajem niko nikada nikome i ne ispriča kako im niko  ne bi pokvario baš niti jedan delić njihovog skoro zavereničkog plana uspeti stići jedno do drugog, nasuprot svim barijerama što ovo vreme, najviše ljudi, ispravi pred njima.
Šta se desilo sa mojim herojima ove kratke priče, doznaćete uskoro. A da su hteli da i njihova velika ljubav doživi svoje pravo sretno i uspešno razrešenje, morali  su da naprave onaj korak u vremenu i prostoru, koji je bar zasada bio nemoguć . Zbog najobjektivnijih okolnosti. Daljina odlučuje o svemu. Vreme skraćuje sve šanse, ostaće možda onaj veliki i neponovljivi trenutaka priželjkivane velike slobode koju niti on niti ona nisu mogli da dobiju, zbog jednog sasvim, bar po meni, tako prozaičnog momenta.
Priča se jel da, o ljubavi na prvi pogled. Kod njih dvoje toga nije bilo, jer nisu bile stvorene okolnosti za susret u kome bi prvi pogled odlučio. Bilo je više na prvi otkucaj srca posle buđenja iz jednog više apatičnog sna u kome je počeo da zapada ceo svet, a od tog stanja i njih dvoje nisu bili pošteđeni. Bila je to ipak ljubav izazvana jednim   prvim pozivom, besmisleno kratak razgovor, od zbunjenosti, u koj niti on niti ona ne bi znali šta može u takvim momentima da se kaže. Jednostavno obostrano proticanje energije sa obe strane telekomunikacija koje su oboje doživeli kao jedna veliki divan udar, kao neku silnu razmenu energija, uplovljavanje u jedna beskonačni okean neizrečene i dugo suzbivane ljubavi. I bila je to istinita ljubav pto su potvrdile mnoge njihove uzajamne manifestacije, ali na hiljade kilometara udaljenosti i svako sam u svom sopstvenom kavezu.
One svakodnevne rutinske akcije, ustati, spremiti se sve po redu i kako dolikuje svakom savremenom ljudskom biću, krenuti na posao, stići na vreme, završiti sve zadatke tamo, kako se niti jednim gestom ne bi napravilo nešto što bi u datom trenutku značilo gubljenje posla. Vraćanje kući, umorni ne toliko od fizičke težine samih zadataka koji su izvršavali, koliko od prevelkog pritiska što je natezao sve radne ljude u to vreme, dožvljavalo se kao jedno malo, ali tako značajno oslobođenje: od stega i stesnutosti svih osećanja, od svog tog odela što se   moralo na sebi da nametne, bilo zima ili leto, od prevelikog znojenja i nepotrebnog uzdržavanja, dolazak kući, u ono malo parče životnog prostora, značilo je kao da se skidaju najteži lanci kojima smo najčešće vezani za kulturu našeg življenja. Jer, bože moj, sve mora da bude saglasno pravilima ponašanja naučena i dobijena od malih nogu kao jedno osnovno domaće vaspitanje, zatim kao odlika jednog značajnijeg obrazovanja kojim bi se nadopunjavale svi oni mali nedostatci koje nije bilo vremena, možda niti mogućnosti da se steknu na drugačiji način.
On se svakodnevno vraćao s‘ posla kao da dolazi sa zadnjeg sudnjeg časa gde su mu spremali u najmanju ruku neku najsuroviju kaznu ukoliko napravi i najmanju grešku. Ona se ništa drugačije nije osećala, vreme je takvo. Znala je vrlo dobro da ne sme niti jednim jedinim pokretom, izrazom lica, još manje rečima da otkrije svoje tadašnje duhovno stanje, posebno pred ljudima koji nikada nisu maknuli niti prstom da je bar malo razumeju.
Svako u svojim stegama, jednako sami i jednako odcepljeni od realnog sveta u kome zarađuju za  ono malo parče života koje im ostaje da bi se osećali zaista slobodni. Kao da je život svakoga od njih bio u suštini jedna velika i teška kazna biti zakatančen najtežim lancima za realnost iz koje ne smeju da naprave niti najmanji odskok. Duhovni zatvor, iz koga je moglo da se dosegne prava sloboda samo ako budu našli svog jednako doličnog partnera.
I uspeli su, zahvaljujući tačno svim savremenimm mogućnostima, ono što je ovaj vek doneo, svim mogućim tehničkim sredstvima koje im je naše vreme otvorilo, kako njemu, tako i njoj kao zadnja šansa. Kako dosegnuti ono što je tako daleko, kako uspeti doći do voljenog, priželjkivanog, stvarnog bića koje svoj sopstveni život živi na identičan način i sve doživljava tako jednako i isto. Dve savršene polovine jednog isklesanog oltara koje su vekovima bacili na različite strane planete, i konačno posle toliko decenija pretraživanja, uspeli da ih nađu i da ih spoje.
Samo to stanje duha ih je održavalo u životu, da produže da se svako na svojoj strani sprema za svoj zadnji susret, ako bog da pravu šansu, ako vreme otvori ona vrata iza kojih postoji snevani život.
Znam da je bilo i te kako uspešnih završetaka ovakvo stvorenih veza, da su se zaista u svojim tajnim planovima uspeli i susresti i produžiti svoj novi život u svom malom novom raju koji su gradili svojim sopstvenim rukama.
Dali će i ovo dvoje zakopanih bića u brigama i dnevnim obavezama, sa mogućnostima koje im ne otvaraju onu poslednju i jedinu šansu? Hoće li uspeti da kupe karte, hoće li moći da podnesu težinu pritiska što se osećao na celoj planeti da se sretnu pre nego što se desi eksplozija!!!
Priča se da su se susreli, da je istina bilo da je ta prevelika nakupljena i suzbijana enrgija morala da se pretvori u nešto ili tako veliko pozitivno, i da donese sretni završetak priželjkivanim krajem,  ili da oboje usmrti od predugog traženja, isčekivanja i snevanja da će možda ipak sve to da se ostvari.
U tom trenu planiranog najtajnstvenijeg susreta, niko nije smeo da se umeša, jer bi sve bilo uništeno jednim potezom. Sve bi za čas nestalo, vetrom odduvano i nepovrat odnešeno.
Isčekivanje je sada ostalo jedino stanje kojim su se obje napajali kratkim porukama i  potvrđivanjem onoga što bi njih dvoje hteli da se ostvari.
Dok isčekuju, dok svako na svojoj strani produžava da ide već davno utabanim stazama koje su sami sopstvenim mukama trasirali, svakome je u glavi odjekivalo: nikada ne skrenuti sa odabranog puta, to je jedini pravi put koji mora da se ostvari. Ne dozvoliti čak niti jedan loš znak da vas navede na pogrešni korak koji bi mogao da vas zauvek otkine i od niti života i od kapljice nade i očekivane sreće od koje treba da se napajaju dve stradne i izmučene duše.
I posle je nastao muk, velika duboka tišina, ona najveća, kada isčekujemo, kada tihujemo, kada se nadamo, a ne dozvoljavamo i ta zadnja kapljica  isčuvane nade da ispari  u okeanu neočekivanih najvećih briga u kojima se ceo svet već duže vremena kupao.
Isčekivanje, kao zadnje stanje duha u kome se mora desiti ono prosvetljenje da nema vraćanja nazad, da mora da se ostvari, da jednostavno mora život da se živi onakav kakav smo ga sami planirali.
Ostvariće se, znali su, energija je bila prejaka, isčekivanje predugo, vremenska vrata će se u čas otvoriti, ono što ovde nestane, tamo će kao realnost da se pojavi. Ono što se ovde izgubi, tamo će biti suština jednog zasluženog života. Ali nikada između ovo dvoje mojih snevača, koji su samo istkali najdivniju mrežu spajanja svih zalutalih duša po svetu, već svih onih mladih tek sazrelih emotivno ljudi koji su u potrazi za vrlim novim svetom , njihovim  snagama, ali svim izgubljenim nadama za sve pre njih, ostali da i dalje tragaju, svako sam u svojoj sopstvenoj zoni, za onim što su mogli u jednom trenu da dobiju, a što su im malom prevarom za tili čas pokrali.
Ah, zar treba da se otvoreno kaže ko je po usputnim tabernakulima svo vreme stajao i čekao da deo po deo njihove sreće  ugrađivao u sebe i potrebe za spas samo svoje sopstvene duše.
Tužne su priče, još tužnije vreme kada se dvoje obećanih ljudi od Boga i samih njih, nikada ne uspeju susresti. Jer vreme je bio ključni faktor, a vremena više nije biloni za šta. Čak niti za jedno obično zbogom.
Iza njih je ostala samo jedna velika praznina i razočarenje kojim su zaplovili svi oni koji su iz te zaista nemoguće misije njihovog spajanja očekivali trunčicu nade i za sopstveni spas. Dali namernim dezonformisanjem i širenjem laži o jednoj i drugoj strani, dali nedovoljno isklesanom verom da se njihov susret mora ostvariti, ali da je mogao da bude poljuljan tom prvom laži koja je bila plasirana o njemu? Ona je jednostavno izgubila tlo pod nogama, ne samo od predugog isčekivanja, već, ono što je bilo najgore, stalnog insistiranja sa druge strane da se taj susret mora platiti. Zadnji razgovori su bili isključivo orijentisani tom momentu, dalu su se našle pare,  kako da se nađu te ( za nju nimalo mali iznos) pare, kako bi on navodno krenuo i končano stigao do nje. To je bilo ključno zbog čega je ona izgubila svu veru u iskrenost, se njegove strane, o ostvarljivosti jedne iluzije.
Nije se ostila prevarenom, jer joj je bilo poznato čime se sve danas služe mnogi da bi stigli do neke zarade, ali duboko uvređena, do bola, da. Bol koji će još dugo da joj uznemirava i san i javu. Nije mogla samoj sebi da veruje da je mogla tako naivno i detinjasto da upadne u jednu besrmanu igru jedne dobro smišljene prevare, ko zna kakve grupe veštih prevaranata. Da je vrlo lako mogla da pred sobom ispadne najveća budala u celom svom životu, mogla je i progutati ukoliko se od toga ne bi pravila neka javna drama. Ali ona druga strana se potrudila da  pred celim svetom, bukvalno pred celim  svetom bude ismejavana njena  naivnost, pa čak i glupost, jedne zrele žene, koja je u svojoj okolini bila cenjena, ali koja je eto sebi, jednim neočekivanim izjavama navodno velike ljubavi, nasela i dozvolila da bude posramljena i najgriblje ismejavana. Ali sa kakvim ciljem? To sebi nikada nije uspela da objasni. Jel nečija zloba ili zavist bila u pitanju, neki davno zaboravljeni događaj za koji je osveta stigla sada kada joj je najpotrebnije bilo da sebe potvrdi i pred sobom i pred svim svojim saradnicima.
Normalno i da se više trudila, sigurno ne bi nikada i doznala, jer su oni ostvarili svoj cilj, a njoj ostavili sav taj teret da ga nosi do kraja života kao neki pečat od koga se neće nikada lako osloboditi.





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"