detalj slike: KRK Art dizajn

ISPOVIJEDANjE ZMIJANjSKIM JAUCIMA

Sava Guslov Marčeta:Kočiću Petru na Svetu Petku Trnovu, poema, „Art print“, Banja Luka, 2023.

Ranko Pavlović

Nije slučajno pjesnikinja Sava Guslov Marčeta poemu posvećenu Petru Kočiću napisala/posvetila na dan prepodobne velikomučenice Paraskeve Rimljanke, u narodu nazvane Sveta Petka Trnova, jer su, slično njoj, i piscu zmijanjskih motiva i sudbina ljudi „s planine i ispod planine“ sa univerzalnim značenjima, tuđini na glavu stavljali usijane šljemove i trnove vijence svojih „sudanija“. I svetiteljka i pisac bili su nepokolebljivi u svojoj vjeri, svetiteljka u Hristov put, pisac u Istinu, Slobodu i Otadžbinu, i u odbranu tih uvjerenja zalagali su sopstveni život.

Zašto pjesnikinja pjeva, ispovijeda se zapravo Kočiću? Zato što  mora, jer „ćutanje peče“, jer „zmijanjska krv se probudila“, kako kaže u stihovima. Ona svetrajućeg pisca, kome su Zmijanje i jezički bistar govor njegovih zemljaka i zavičaji i svetinje, stihom obavještava kako i poslije njega krajem u kome su rođeni i živjeli David Štrbac, Relja Knežević, Lujo i Vujo, Simeun Đak, Mračajski proto i drugi plastično oslikani literarni junaci, bjesne neke druge mećave, koje ipak razgoni sunce da bi pomilovalo visoravan. Pri tome i svoje pretke, Kočićeve savremenike i sapatnike, poziva u pomoć, otvarajući svoju opjesmotvorenu priču i za istorijska zbivanja roda i plemena kojima pripada na širim prostorima njiva - grobnica. Jer: Oooo, znaju pod zemljom / Mučenici/ Kako su oči/ Na bodljikavoj  žici/ Posljednjim pogledom/  Ispratile glavu/  Što od tijela leti.

Istorijsko trajanje, poručuje pjesnikinja Petru Kočiću, nije naklonjeno onim Andrićevim balkanskim kućama pored puta. Kao što nije bila naklonjena ni njenom bratu Predragu, stradalom u nedavno vođenom (još jednom) besmislenom ratu. Pri tome zna da u zlom vremenu/ Mrva dobra vrijedi!

„Ćutala bih ja“, često ponavlja Sava Guslov Marčeta, ali pjesnikinja u njoj pita se: kako ćutati o ponovljenoj Petrovačkoj cesti i bombama koje su padale po koloni izbjeglica, pa i po nedosanjanim dječijim snovima, o dvanaest anđelčila, dvanaest beba koje su umrle u banjalučkom porodilištu, jer bezdušni svjetski moćnici nisu dozvolili da im se dostavi kiseonik, o oštrici noža u ženskoj ruci koja se stuštila pod vrat dvanaestogodišnjeg dječaka samo zato što je volio svog psa Lesija, o mnogim drugim pogromima zla. Ali, obraćajući se Kočiću, pjesnikinja se povjerava: Ćutala bih ja/ Al' me vrisak budi/  Kao da ih i sad na ražanj nabija/  I krike pušta/  Zloiznad svih zala/ Na razglas/  Dok im hropac ne utihne…

U razgovoru sa bronzanim Kočićem u centralnom banjalučkom parku kome je darovao svoje ime, na dan Trnove Petke, ili možda u razgovoru sa samom sobom, ili u razgovoru sa opoganjenim svijetom iz koga zlo nije i neće biti protjerano, Sava Guslov Marčeta ne razgovara samo sa svojim bratom čije je kosti godinama tražila, već prebira misli sa svim žrtvama bezumlja koje je i njenim i Kočićevim zavičajem, cijelom njenom Otadžbinom, haralo u prvoj polovini posljednje decenije dvadesetog vijeka. Pri tome Kočića, koji je zbog svojih misli, riječi i ubjeđenja često robijao, spremna da ga i ona u tome slijedi, stihovima posljednjeg pjevanja pita:

Kako je tamo

S one strane brave,

Mogu li u one ćelije male,

Ako ih ponesem

Stati sve naše

Otvorenerane

Pa da ih na go

Betonporedam

Da ih podijelim

Svakom svačije

Ovo su njine,

Tu su i tvoje,

Rane su naše,

A naše su moje

Jooooj!

Zbog jauka

Zmijanjke i postoje!

Dok čita ove ispovijedne stihove čovjek ne može da se ne sjeti Kočićeve zbirke pripovijedaka Jauci sa Zmijanja i da se, zajedno sa Savom Guslov Marčeta, ne zapita: kada će prestati svim našim zmijanjima da se širi odjek tih jauka.

Mnogo je naučnih tekstova, pripovijedaka, pjesama, pa i poema u našoj književnosti posvećeno Petru Kočiću, ali niko nije, čini se, na ovaj način bio sabesjednik velikog pisca.

PODELITE OVAJ TEKST NA: