|
|
|
 | Milica Mijatović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Za povratak poezija inspirisana muzikom Bore Dugića, namjenjena da se čita ili recituje uz Borinu pjesmu “Tren”
Kao zvona crkvena koja nas zovu Bogu,tako i ova frula nas zove domu. Na nama je da li ćemo htjeti čuti,da li ćemo na kraju poslušati. Navikli smo se u tuđini,pogotovo mi koji smo kao djeca došli. Drugi život ne poznajemo,na stranom jeziku razmišljamo. Imena naša srpska dozvolili smo da mijenjaju.Tuđu istoriju bolje shvatamo nego sami svoju. Moralo se ići—to i žrtvu naših roditelja poštujemo.Zahvalni smo za sve što imamo. Vidjeli smo svijeta, pokupili znanja,opstali koliko toliko bez isparivanja. Ali došlo je vrijeme za povratak svima nama.Djeco, roditelje za ruke, vodite ih kućama! Jer kakva bismo bili djeca da dopustimoživotu da nas odnese bez traga, da zaboravimo ko smo i odakle potičemo?Kakva bismo bili djeca da se svojoj majci ne vratimo? Da roditelje svoje sahranimo daleko od rodne njive,gdje nema ni cvijeta ni tamjana ni bilo kakve rodbine? Da se samo iza nas vidi poslednji dim svijeće koji nestaje,ili zadnji zvuk zvona koji se u daljini možda negdje čuje? Ne plašite se povratka—nego srpskog srca koje čuje ovu frulu i ne zaigra. Zamislite dana kada poslednje srpsko čedo nestane:ulice bez daha, sela kao pustinje, i mrak. Mrak u crkvama, školama, na planinama.Neće se više čuti „Pomaže Bog” na cestama. Neće niko prisustovati sahrani srpskog jezika,a naš jezik u sebi nosi bol, opstanak, snagu predaka. Ne smijemo ga ovako lako zaboraviti,sami sebi ćemo biti krivi. Neće se osjetiti mirisi iz kuhinjekoji zovu domaćina kući: nema ko kome doći. Nema ni zore i više je nikada neće biti za pleme jedno malo sa Balkana.Nikog i ničeg, samo jedna neizliječiva svjetska rana. Ne zato što smo mi posebni, nego zato što je Bog stvoriosve narode sa razlogom. Ko smo mi da ga ubijemo? To poslednje srpsko čedo što nestade,frula stara iz ruke mu ispade. Nema je ko više slušati,nema kome više svirati. Zar ovoj budućnosti da se radujemo, pogotovo mi iz dijaspore?Poslušajmo majku i ne okrećimo joj leđa više. Ajmo kući pa kud puklo da puklo jer sunceovog neba negrije ko što ono naše grije. Došlo je vrijeme za povratak svima nama.Djeco, roditelje za ruke, vodite ih kućama!
|
