O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


ROĐENDANSKI DAR

Biljana Biljanovska
detalj slike: KRK Art dizajn


ROĐENDANSKI DAR

 
 
Tog proletnjeg jutra mladi Mirko, sin Ilije i Marije, dečak od deset godina, probudio se u neverovatno lepom raspoloženju. Roditelji su mu za njegov poslednji rođendan, dan pre toga, poklonili nov divan smart mobilni telefon. Najnoviji model. Kao hipnotisan od mogućnosti ovih malih čuda tehnike, jednostavno se zalepio za telefon, niti je mogao, još manje poželeo da se odvoji od njega. Šta sve nije otkrio u njemu samo za nekoliko sati. Kakve sve ne mogućnosti!
I svaki dan je bivao sve ushićniji onim  što je otkrivao u ovoj maloj spravici koju je mogao da drži samo  jednom rukom i sa njim da prorešeta ceo svet. Da stigne gde god mu je palo na pamet, da ode da vidi sve što mu je bilo privlačno ili interesantno. Sve ono o čemu je slušao kako drugi pripovedaju i što je u svojoj mašti već odavno priželjkivao da vidi i sam, da mu o tome niko ne prepričava. Da sluša muziku koju je najviše voleo, da sledi sve svoje idole, čak i da uči nove jezike ukoliko je zaista hteo jednoga dana  i on da postane mladić sa svim mogućnostima za uspešan život.
            I zaista bi sve bilo tako lepo i pametno, ne samo za njega, već i na radost njegovih roditelja,  do jednog fatalnog popodneva kada su se na malom ekranu počele pojavljivati jedna za drugom aplikacije raznoraznih vidoigara i sve one druge tako privlačne mogućnosti što je nudio novi tehonološki napredan svet. Tek tada je  njegovo hipnotičko stanje, jer tako može da se nozove stanje u kome se Mirko našao otkako je otkrio sve mogućnosti ove male spravice, zapalo u ono što sasvim lako možemo da nazovemo tehonološki trans. Od igre do igre, od nove do novije videoaplikacije koje kao da su ga usisavale u malu spravicu iz koje više nije poželeo da izađe. Zaboravio je da treba da ide u školu, počeo je loše da spava, a ukoliko zaspi, san mu je bio izjednačen sa avanturama koje je doživljavao u videogirama. Usred igre, sasvim zanesen i potpuno nesvestan, zapado bi u san kada bi  iscrpljen zaspao pred mobilnim telefonom držeći ga  čvrsto u ruci sve do novog buđenja. I tada bi ponovo produžio tamo gde je stao, sećajući se samo gde je u prethodnom navratu stigao u igri, pre no što se izgubio u snu, zaboravljajući sve druge obaveze. Vrlo često se dešavalo da ne poželi da prekine neku igru u koju  je bio sasvim unesen čak do gubljenja, pa mu nije padalo na pamet da izađe iz svoje sobe niti za doručak ili ručak. A kada bi ga roditelji upitali šta se dešava, jednostavno je odgovarao da u tom trenu ne može da prekine aplikaciju na kojoj radi i da će kasnije doći da jede. A nije ni pomišljao da jede, jer je bio izgubio i apetit koji je nesvesno potisnuo od prevelike radoznalosti šta će i kako da se dešava na sledećem nivou jedne od igara koje je morao da doigra do kraja kako bi se osetio zadovoljnim. I to je njemu u tom trenu bilo najbitnije, da se oseti pobednikom, da je on, desetogošnji Mirko uspeo da pobedi mašinu i da bude dobitnik neke virtualne nagrade. Značile su mu te nagrade,  ma  kako da su  bile imaginarne, jednako kao što su bile imaginarne sve pobede dobivene u malom mobilnom telefonu koji je u to vreme već postao njegov jedinstveni pravi svet od kojeg više nije umeo da se odvoji. Njegov jedini smisao života! Neće uspeti sam da se odvoji od te male sprave, da se osvesti i cela ta njegova mobilnotelefonska avantura završiće padanjem u komu i smeštanjem na odeljenje u najbližem Kliničkom centru gde će ga jednog kasnog popodneva kolima hitne pomoći dovesti njegovi izbezumljeni roditelji. Tamo će provesti, na Neuropsihijatrijskom odeljenju, ni manje ni više, već sledećih šest meseci.Toliko je lekarima bilo neophodno da ga vrate u njegovo prethodno mentalno zdravstveno stanje. Kada bude mogao da normalno ustane, da sedne, da počne da razmiša i potpuno sam da shvati da  to što ga je dovelo do bolnice je njegov poslednji rodđendanski dar koji je dobio od svojih roditelja.
 
            A jesu li oni, njgovi roditelji,  pomislili išta loše sa tim njegovim skromnim zahtevom da za rođendan dobije jedan mali mobilni telefon kako bi mogao i on pred drugovia da se pohvali i sa njima da se druži na taj savremeni način, da zajednički istražuju sve mogućnosti što nude mali android mobilni telefoni?
 
            Njegov otac je govorio – “ Nije nam potražio električni trotinet, to što je već uveliko osvajalo i ceo svet, što sigurno nikada ne bi mogli da kupimo  da smo ceo svet okrenuli naopačke, već samo jedan mali mobilni telefončić! Moramo da se pomučimo i da mu ga kupimo, koštao koliko koštao!”
            I nažalost i za taj mali telefončić morao je da uzme kratkoročni kredit, jer njihove dve male plate nisu im dozvoljavale nikakvo luksuziranje u bilo kom smislu te reči. Život je i njima bio preskup zbog visokih cena, zbog beskonačne tranzicije kojoj se nije video kraj ni posle tri decenija, zbog svih nepredviđenih troškova  života i neophodnih sitnica koje su morale da se nabave ukoliko su hteli da žive normalno i da budu u toku sa vremenom  u kome žive.
            Na Neuropsihijatrijskom odeljenju u Kliničkom centru gde je bio smešten mali Mirko, lekari su konstatovali da se radi o novoj formi bolesti zavisnosti koja je tako brzo napredovala kod mladića u kritičnim godinama što je moglo ostaviti i posledice trajnog karaktera. Lekari su bili svesni da za ovu formu zavisnosti neće moći da primene dotadašnje poznate terapije za lečenje. Da će sa njim morati da se radi na poseban način, i vrlo pažljivo, jer je njegov emotivno/racionalan svet bio sasvim narušen.
            Najpre su mu sasvim zabranili bilo kakav pristup ne samo do moblinog telefona, već do bilo koje slične sprave. Tada je Mirko zapao najpre u stanje vrlo teške apatije, pa  do očajanja. Zatim se to stanje pretvorilo u male nekrontrolisane agresije kada je vrištao i lupao sve što mu se našlo pod rukom u maloj bolničkoj sobi, do histeričnih napada kada je bukvalno urlajući tražio da mu se vrati ono što je njegovo, što mu pripada i što nikada nisu smeli da mu oduzmu!
-          To mi je najlepši rođendanski dar što sam ikada dobio, vrištao je pred lekarima, medicinskim osobljem, čak i pred roditeljima koji su dolazili vrlo često da ga posete u tim kritičnim trenucima.
-          Zbog tvog zdravstvevnog stanja Mirko ti ne smeš, bar za sada, da budeš u kontaku ne samo sa tvojim mobilnim telefonom, već i sa bilo kakvim tehničkim aparatom koji bi mogli vrlo lako da te dovedu do onoga stanja kada su te polusvesnog tvoji izbezumljeni roditelji dovezli ovde kod nas.
-          Ali ja ne mogu da živim bez mog moblinog..., govorio je Mirko skoro kroz grč, to je moj jedini smisao života...On je moj život, vrištao je plačući!
-          Ti nećeš moći da živiš iz drugih razloga, ako produžiš na taj način  da se odnosiš prema momobilnom telefonu, ubeđivao ga je doktor smirenim glasom, pokušavajući da ga povuče ka nekom razumenijem razgovoru.
Lekar je znao da  je svaki razgovor bar u tom periodu njegovog prebivanja u bolnici, sasvim  uzaludan. Znao je da put koji treba da se pređe  kako bi zaista mogli da pomognu mladom Mirku,  nešto duži do trena kada će Mirko sam shvatiti da sve što treba da uradi, da razumno počne da koristi svoj mali moblini telefon, njegov omiljeni rođendanski dar.
 
Prolazili su meseci. Za Mirka su primenili nove metode odvikavanja, ne medikamentima, već kratkotrajnim radnim angažmanima u kojima je on sam trebalo da otkriva svoje sposobnosti i razvija interesovanje za ono što radi. Napredak se osetio tek posle trećeg meseca vrlo strpljivog rada celog medicinskog personala, uključujući i roditelje. Otkrili su da Miroko počinje da pokazuje posebno  interesovanje i izraziti dar za crtanje.  Lekarima kao da ja pao  kamen sa srca, jer već je bilo jasno da to što su bili preuzeli je  ono pravo, da će od malog desetogodišnjeg Mirka uskoro napraviti pozitivnu ličnost, čak i vrlo kreativnu.
A Mirkoje, podstaknut nekom novom unutrašnjom  snagom, lagano ali sigurno počeo da uspostavlja red u svojoj glavici. Da pravi čak i male planove šta će da crta, koje će materijale da koristi, šta sve treba roditelji da mu nabave kako bi ostvario ta svoja mala umetnička dela koja je već vizuelizovao u svojoj glavi. Konačno je svima laknulo. Sa velikom pažnjom su počeli da slede umetnički napredak malog Mirka. A on, svako predveče, u vreme kada su dolazili u vizitu, pred njima je vadio svoja mala remek dela što je crtao u toku dana. Čak je i lekarima postalo jasno da Mirko ima pravi dar za crtanje i da je bilo samo neophodno da se napravi napor da se on otkrije i da izbije na površinu kako bi mogao da zaposedne duh krhog dečaka kakav je bio desetogodišnji Mirko.
-          Šta ćeš ti biti kada porasteš  Mirko, znao ga je upitati ponekad njgov lekar.
-          Slikar, ja ću sigurno biti slikar doktore, odgovorio bi razdragano sav zadovoljan i svestan da je konačno već u jednom drugom, mnogo realnijem i ostvarljivijem snu od onoga u kome se našao zbog svog poslednjeg rođendanskog dara.
-           
Ponekad je doktor namerno ostavljao na dohvat ruke njegov  moblini telefon da  bi video kako će se Mirko ponašati dalje. Ali,  Mirko, već uveliko oslobođen od svoje velike opsesije, samo bi ga uzeo kako bi se javio roditeljima da ih upita kada planiraju da dođu  ponovo da ga posete i da naruči šta treba da mu donesu:  bojice, tuševe, četkice, hartije, akvarel, hamer i sve druge male neophodne materijale na kojima bi ostvario crteže koji su već postojali u njegovoj glavi.
Već je i doktoru bilo jasno da je Mirko na pravom putu do potpunog izlečenja od svoje kratkotrajne nesretne zavisnosti koju je stekao zbog pogrešne upotrebe jedne zaista vrlo pametne spravice, kakav je moblini telefon. Da  će prava upotreba njegovog najomiljenijeg rođendanskog dara koji je tako mnogo želeo, konačno dobiti svoje pravo korisno mesto i u Mirkovom životu.
Kratkotrajna avantura mladog Mirka sa njegovim rođendanskim darom, koji mu je bio draži od bilo kog drugog poklona što je dobio u životu, jer ga je dobio od svojih roditelja, mogla je da bude sa tragičnim krajem. Ali zbog brze reakcije, pre svega, njegovih roditelja i celog personala bolnice u kojoj je bio smešten, mali Mirko ne samo što je uspeo da se oslobodi od te tako loše navike u  korišćenju telefona, već je uspeo da otkrije da poseduje veliki dar za crtanje, i da ako nešto želi da bude u životu, sigurno će odabrati slikarstvo. Tako je sada mogao da vizuelizuje i svoju budućnost. Već sledeće godine roditelji su ga upisali u umetničku školu gde je, sa priloženim crtežima koje je radio dok se lečio u bolnici, bez premca bio primljen i gde je dobio i poseban tretman „učenika sa posebnim darom”.


Ova je priča originalno  pisana na
makedonskom  jeziku, prevod na srpski
jezik  je  moj autorski
Objavljena u časopisu „Stremljenja„ 2022
U Skoplju,

2020





PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"