O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


U OGLEDALU

Mira N. Matarić
detalj slike: Pixabay

Zašto mi je danas u sećanju baš taj dan kad mi je mama bila u poseti, jednom davno?

Bilo mi je tridesetak godina. Udata, s detetom od četiri godine. Zaposlena i ambiciozna, s nekoliko radnih koloseka pored radnog mesta koji su mi bila važnija od njega: pisanje poezije, priča, eseja, putopisa, prikaza i prevodi strane moderne poezije i proze. Pune ruke posla. Mama je doputovala da nas poseti i da pričuva dete dok sam ja na poslu. Znala je da njena unučica ne voli da ide u dečji vrtić. Otkidali su je iz moga naručja, da bih stigla na vreme na posao. A ja, na poslu, s tugom mislila na nju, dok sam se osećala krivom što je ostavljam. Osećala sam se i na poslu krivom ako nisam radila sve više i sve bolje, uvek se sećajući onoga što su me roditelji od malena učili: ništa nemoj da radiš kao od bede. Sve uvek uradi najbolje što možeš, kao da sve nosi tvoj potpis. Vrhunski kvalitet neka postane tvoj pečat i potpis. Tako ćeš uvek biti srećna i ponositi se svojim radom. Tako ćete i ljudi ceniti i voleti. I zaista, bili su u pravu. Ta filozofija je mome životu dala smisao. Shvatila sam da dosada ne postoji, ne mora da postoji. Shvatila sam da se svaka tuga može utopiti u radu, a ne alkoholu, i stalno sam bila poneta, jer sam stalno bila usred nekog projekta koji me je usrećavao.

Svi smo voleli bakine posete. Skuvala bi nam dobar ručak, umesila kolače, sve živo po kući oprala, ispeglala i zašila, i još stigla da se mnogo igra sa svojom unukom.

Znajući da će sve biti u najboljem redu i bez mene, odlučila sam da uradim nešto što inače nisam mogla sebi da priuštim: da izađem u restoran na večeru. Muž mi je, kao i uvek, bio na službenom putu. Muškarci, hoću reći oni do kojih nam je stalo, obično su odsutni. Negde drugde, rade nešto važno, za društvo i za čovečanstvo. Žene se uvek bave nekim sitnicama i detaljima. Svakodnevicom. Zato i imaju, ponekad, neko osećanje da im nešto nedostaje u životu. Čuli ste (čak i u operi): "Žena je varljiva", a pogotovu u literaturi: "Ćud je ženska smiješna rabota". "Ko će shvatiti žene", kažu muškarci, rezignirano, pa se i ne bave tim ćoravim poslom.

Stajala sam pred ogledalom, već obučena, doterana i očešljana, spremna da se, eventualno, malo našminkam. Gledala sam se kritički: videla sam mladu, crnokosu ženu, čije su tamne oči bile dovoljno blistave, a obrazi rumeni tako da joj nikakva šminka nije bila potrebna. Zadovoljna onim što sam videla, bila sam spremna da pođem. Iza mene, u dubini ogledala, pojavio se lik moje majke: plavooka, nežna plavuša, još uvek privlačna i ženstvena na jedan zreo, plemenit način. Otkako je zašla u šezdesete godine dobila je neku novu patinu nežnosti i majčinstva prema celome svetu. Njen kapacitet za ljubav uvek je bio veći nego u bilo koga drugoga koga sam znala. I baš ta izuzetna žena bila je moja majka. Bila je uvek stroga u pitanjima morala. Tako je i mene vaspitala.

Posmatrajući nas obe u ogledalu, pomislila sam kako bismo predstavljale veoma uspešnu kompoziciju ako bi nas neko slikao stojeći iza nas i uperivši objektiv u ogledalo. "Dve generacije", mogao bi biti naslov. Ili "Dva tipa žena", dodala sam u sebi. Onda sam pocrvenela od stida i osećanja krivice, jer sam u ovom trenutku radila nešto protiv vaspitanja moje majke. To nisam inače sebi dozvoljavala.

Mama mi se smešila u ogledalu, toplo, nežno, majčinski. Došlo mi je da zaplačem. Toliko sam je bila željna: nije često mogla dolaziti da nas poseti, zbog slabog zdravlja, a i što je bila potrebna tati. Imali su, verovala sam, savršen brak (u poređenju s mojim). Šta deca uopšte znaju o brakovima svojih roditelja? Eto sada, umesto da ostanem kod kuće i budem s njom, ja se doterujem i izlazim. I to bez ikakvog značajnijeg razloga.

Ona se i dalje smeši tim svojim dobro poznatim, od sunca toplijim, majčinskim smeškom, ponosita što je othranila (kako često govori) dobru i pametnu ćerku, koja ju je, eto, usrećila i sa unučetom. I stvarno, moja mala ćerka sve ciči od zadovoljstva i sreće kad vidi baku. Kao kučići, deca nepogrešivo osećaju kada su voljena.

"Tako si lepa", kaže mama tiho i kao s nekom tugom. "Lepo se provedi." Mene osećanje krivice udara u grudi. Oborenog pogleda, odgovaram: "Ne očekujem nikakav provod". Kažem to mrzovoljno. "To je samo sastanak. Poslovni, a ne ljubavni."

Ne usuđujem se da je pogledam, jer je to laž. Tačnije, nije laž nego poluistina, a to je još mnogo gore. Sastanak nije sasvim poslovni, ali je još manje ljubavni. Jednostavno želim da izađem iz četiri zida, što inače, zbog deteta, nikada nije moguće.

Lagano me ljubi u glavu (uvek me je ljubila u glavu), i tiho kaže: "Kamo sreće da je ljubavni". To me pogađa kao grom. Moja mama. Moja besprekorno poštena, verna i odana mama koja mrzi laži. Šta ju je navelo da ovo kaže? Iskustvo iz njenog, ili mišljenje o mome braku? Ako je moj, onda zna više nego što želim da mi roditelji znaju. Oduvek sam želela da žive i umru srećni, verujući da sam i ja srećna.

Izbegavajući mamin pogled, brzo je ljubim i praktično bežim iz kuće.

Ne sećam se skoro ničega od toga davnašnjeg sastanka. Sam sastanak nije bio značajan ni po čemu. Sećam se samo da me je sve na tome čoveku nerviralo. I izbor restorana (nikakav), i razgovor s kelnerom (kao da mu je brat od tetke), i kako je žvakao (užasno) i kako se smejao (uopšte ništa nije bilo smešno, ali on nije primećivao). Sve. Požurila sam da završim večeru. Malo sam brljala po tanjiru. Na kraju, sva hrana je i dalje bila tu, samo malo drugačije raspoređena. Rekla sam mu da mi je mama u gostima i ne mogu više ostati, jer treba da kupam dete i stavim je da spava. To je, doduše, bila istina. Pošteno rečeno, još jedna poluistina. Zahvalila sam mu se na prijatnom razgovoru (to nije bila istina), i na večeri. Otpratio me je do autobusa i ja sam odahnula onako kako to samo krivci mogu.

Priznajem, nisam se veličanstveno osećala. Tešila sam se, kad sam već napravila jednu grešku (da izađem na večeru), ne treba da pravim i drugu (davati čoveku bilo kakve nade). Nadam se da nije bio suviše razočaran, jer nikada nisam uživala da nepotrebno "lomim srca". Tu sam fazu u razvoju sasvim zaobišla. Ipak, shvatila sam, glavno osećanje koje je bilo u meni cele večere bila sam već unapred donela sa sobom. Znači, on je bio žrtveno jagnje. I pre nego što sam stigla kući, već mi je bilo jasno da je, jadan čovek, verovatno sasvim normalno žvakao. Nadam se da veče za njega nije bilo potpuno izgubljeno. Jeste me pitao za neke savete koje sam mu dala, ali ne verujem da je to bio stvarni povod za njegov poziv. Možda se i on koristi poluistinama.

Vraćajući se kući, osećala sam se onako kako se uvek osećam u prisustvu nepravde. Nikada nisam volela borbe s bikovima. Prvenstveno zato što su nepravedne. Bik je unapred osuđen nasmrt. Prvo ga drže danima i nedeljama u mrklom mraku, onda ga puste na blještavo sunce u arenu. Povremeno mu zabadaju banderole, a zatim i piku, u vrat, dok sasvim ne iznemogne. On je celo vreme na nogama i nema gde da se skloni, pikador je na konju dok ga ubada u vrat, a matador se sakriva iza barijere kad mu je to potrebno. Ukratko, na kraju se bikovo meso seče na kilo i prodaje u mesarama, a ne matadorovo ili pikadorovo.

Dok sam žurila kući, razmišljala sam. Mama je bila stroga dok me je podizala, jer se plašila da ne napravim neku grešku koja bi mi ceo život uništila. Ali posmatrajući me kao udatu ženu i majku, mora da je izmenila kriterijum: i ona i ja same podižemo decu, jer su muževi i očevi mnogo van kuće. Tako je to oduvek bilo. I baš zato što je ona to bez pogovora prihvatila za mene želi nešto bolje i drugačije. Možda smatra da je ona platila cenu i za mene i za sebe. Ja sam žena novije generacije, "svoj čovek", kako mama to zove, profesionalna žena “koju muž ne izdržava” upravo zato što je ona sve učinila da moj put ne bude ponavljanje njenoga. I sada je spremna da i svoja moralna shvatanja ublaži i izmeni kad se o meni radi. To je ljubav. Majčina ljubav s kojom se nijedna druga ne može meriti. Zato i žurim kući: mojoj majci i mojoj ćerki. Niko mi drugi i ne treba.

"Brzo si se vratila", kaže nežno dok mi otvara vrata. Smeši mi se kako se samo jedna žena smeši drugoj kad su reči suvišne. Dve žene, dve majke i dva deteta. Iz toga se odnosa mnogo može shvatiti.

Ostatak večeri divno provodimo. Zajednički kupamo dete. Ona nas prska i kikoće se, oseća da je voljena i mažena. Usput čavrljamo kao drugarice, "tri ženskice", kaže mama.

Dete, očigledno, uživa u toj atmosferi harmonije i ljubavi. Posle joj mama peva uspavanku, istu onu na kojoj je i mene podigla.

Kad je dete zaspalo, sedimo još dugo. Priča mi o svome detinjstvu, pa o devojaštvu, kako je srela i upoznala tatu. Govori mi stvari koje nikada ranije nije pričala. Neke sasvim intimne detalje o sebi koji ostaju kao dragoceni amanet. Pre no što, sasvim dockan, odlazimo na spavanje, vadi iz tašne jednu kutijicu.

"Odavno sam želela da ti ovo dam. Ti znaš da ja nikad nisam nosila nakit, a ti voliš, i lepo ti stoji. Ovo je verenički prsten moje mame. Šteta je da decenijama leži u mraku moga ormana. Nosi ga. Da vidim kako ti stoji." Onda me ljubi u teme. Uvek na isto mesto. Primetila sam, tu i ja ljubim moju ćerku. Nikad nisam o tome ranije razmišljala.

Svega se dobro sećam. A bilo je to davno, u jednom drugom životu. Odavno sam već udovica. Ćerka mi je, kao nekada ja, udata i ima malo dete. Žensko. Ceo jedan život, moj život, iza mene je, i čini mi se tek sada razumem svoju majku.

Umrla je ubrzo posle toga razgovora. Naprasno. Od srčane kapi. U snu.

A ja se sećam svega toga danas jer sam uhvatila sebe kako ljubim svoju unučicu u glavu. Čuvam je, jer mi zet i ćerka rade. Teram ih da izlaze dok su mladi. On često putuje poslovno, pa joj kažem: "Život je kratak. Uživaj dok si mlada. Izlazi i s mužem i bez njega, ja ću čuvati dete". A ona se smeši, pa mi kaže: "Mama, kako možeš to da mi savetuješ? Vreme tako brzo prolazi. Dete će mi začas izrasti. Neću da propustim nijedan trenutak s njom. Šta ima drugo lepše od materinstva? Uvek si to govorila, još kad sam bila mala".

Eto. I ne sećam se da sam joj to govorila. Ali, tačno je.


PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"