O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


STUDIJE ŽIVOTA

Stefan Simić
detalj slike: Pixabay

Marko je krajem juna ove godine upisivao studije glume. Poveo me sa sobom kako bih mu bio neka vrsta moralne podrške na prijemnom. Ovo sada mu je bio prvi pokušaj a kako stvari stoje i poslednji. Na putu do fakulteta dramskih umetnosti zračio je svom pozitivnom energijom ovoga sveta – imao sam utisak kao da se čitava vasiona okreće oko njega, kao da sve može. Zavideo sam mu kao retko kome. Ipak, kada je izašao iz malenog amfiteatra pognute glave bilo mi je jasno da je tek još jedan zalutali kamenčić odvaljen sa stene vremena, bačen daleko, ko zna gde…

Žalio sam ga kao retko koga…

Gledao sam dva potpuno različita lica jednog istog čoveka u jednom istom satu. To nikako nisu bili isti ljudi. Onaj pre prijemnog je bio apsolutni vladar univerzuma, najduhovitiji čovek na svetu, tip sposoban da menja izraze lica i boju glasa svake sekunde, a onaj posle nešto najmračnije što sam u životu video. Pre prijemnog je lebdeo na krilima svoje savršenosti, pričao mi je sa kojim će sve rediteljima sarađivati, pokazao mi je usput neke scenske pokrete, čudio se kako još uvek nije odigrao ni u jednom filmu, a nakon toga je samo utihnuo i promumlao kako on nije za glumu, kako je od samog početka bio svestan da neće uspeti i naglasio mi je da ionako, da bi se prošlo, treba debela veza…

To nikako nisu bila dva ista čoveka. Sa prvim sam ponosno došao u želji da nas svi vide, sa drugim sam stidljivo pobegao nastojeći da nas niko ne vidi. Pre pada pričao mi je kako sam ja njegova talija. Nakon pada mi nije pričao ništa. Pre pada je očekivao da će mu moje prisustvo pomoći. Nakon pada je zaključio da niko ne može da mu pomogne. Poveo me zajedno sa sobom da proslavimo a ostalo nam je samo zajedno da tugujemo. On zbog neuspeha na prijemnom i zbog celog sveta a ja samo zbog njega…

Dok smo se vraćali gledao me prozirno sve vreme, kao da gleda kroz mene i nakon dugog ćutanja mi se obratio:

- Stefane, ti nisi svestan, ovim padom pao je čitav moj san, čitav moj život. Tri godine dajem prvu godinu prava. Kada sam došao u Beograd omanuo sam zbog devojke, prošle sam se sapleo zato što me ista ta devojka ostavila a ove zato što sam spremao ovaj jebeni prijemni za glumu?! Šta dalje?! Da ostanem ovde i da crnčim na građevini, ili da se vratim kući matorcima na gajbu i da mi unište i ovo malo samopouzdanja što mi je ostalo. Pre sam bar svirao gitaru, verovao sam da mogu nešto da uradim – imao sam mali bend, prijatelje a pogledaj sada?! Imam 25 godina, bez kinte sam, pun kurac problema i ništa više?!Bilo bi mi najpametnije da se ubijem, nego me i to mrzi. Tebi je bar lako, ti imaš pisanje, ti imaš sebe, dok ja nemam ništa… -

Objašnjavao sam mu da nije strašno što je pao na prijemnom i da će probati sledeće godine. Objasnio mi je da nije strašno za mene i da će sledeće godine probati herion, ako pre toga ne proba da se obesi, pošto o glumi neće više ni da razmišlja. Rekao sam mu da to može svakome da se desi i da je pad sastavni deo života. Rekao mi je da je svestan da to može svakome da se desi, ali da se eto, ipak, trenutno dešava samo njemu. Priznao sam mu da ja nemam hrabrosti čak ni da se pojavim ispred komisije a kamoli da položim prijemni i da izađem na scenu. Priznao mi je da mu je dosta svega, da me nije pitao za mišljenje i da mu nije potrebno ničije sažaljenje kao ni neko ko će non-stop da mu priča šta je dobro a šta ne…

- Ti bre ne znaš kako je meni. Nemaš pojma. Zato mi samo sereš ovako i prodaješ mi te napamet naučene fazone. Nije ti bre život sociologija. I najgori debil ume da shvati problem, al’ daj mi ga reši. Ja otkako znam za sebe imitiram život. Prvo zadovolji roditelje, poslušaj nastavnike, popuši kurac ovome, daj dupe onome – kada ću bre sebe da zadovoljim?! Kada?! Pucam od napetosti svakoga dana. Jedem se iznutra. Drka me kod god stigne. Drkaju me sa svih strana. Kreteni iz moje generacije mašu mi kupljenim doktoratima sa privatnih fakulteta. Sve sami menadžeri, kurci palci a šta sam ja?! Tebi je bre lako, ti pišeš, zajebavaš se a pogledaj mene… -

Odustao je od glume zauvek. Ionako bi mu bilo previše da glumi i na sceni i u životu. Uglavnom, profesori su ga ubili u pojam. Razbili su mu sujetu u tih par minuta i spustili ga na zemlju gde mu je uostalom i mesto. Neki poznati glumac u koga se Marko do toga dana kleo postao mu je smrtni neprijatelj. Toliko ga je izgirao pred svima da se ovaj zakleo u svoje najmilije da nikada više neće pogledati ni jedan njegov film. Nije mu dozvolio čak ni da završi monolog pošto je, na samom startu, napravio neku početničku grešku. Nije, jadnik, ni znao da je to greška pa se odmah posvađao sa njim. Da stvar bude još gora mislim da je bio u pravu, ali sada je sasvim svejedno, nisu ga primili…

- Ne znam šta ću sa sobom. Jebeš prijemni. Nije problem prijemni. Za šta se god uhvatim ne ide mi. Ne mogu više. Jebeš i talenat i sve ostalo kada nemaš gde da ga plasiraš. Ljudi misle da je sve savršeno, da sam srećan, ali nemaju pojma kako je meni iznutra?! Foliram se pred njima. Prodajem im fazone i glumatam uspešnog momka. A da me pitaju šta sam dobro uradio u životu ne bih znao šta da im kažem. Tebi je lako, ti pišeš za sebe, ljudi te vole, dok ja uvek, ali uvek, glumim za druge iako, u stvari, još nisam odigrao ništa, ni jednu jedinu ulogu… -

Dok sam slušao njegovu jadikovku zaključio sam da on ima daleko većih problema u životu od pada na prijemnom. Eventualni upis na akademiju bi sve to samo zataškao na određeno vreme. Pridobio bi roditelje i familiju da nastave da ga finansiraju. Postao bi i zvanično umetnik tako da bi sama ta činjenica opravdala sve greške koje je napravio u životu. Kad malo bolje razmislim za njega je, kao i za većinu, upis na fakultet najbolje bekstvo od odgovornosti. Nova životna stranica izgovora pred roditeljima i okolnim svetom a i karta da se mladost produži još malo, bar još koju godinu više…

- Pun mi je bre kurac svega. Ne mogu više. Nemam kome da se požalim a i one ljude koji me kapiraju niko ne kapira tako da su i oni u sličnim govnima kao i ja. Svi bre drkaju neku svoju priču, sve sami genijalci a ja?! Šta da radim ja?! Da se vratim u provinciju, da ponovo počnem da se zatvaram u četri zida i da varim marihuanu sa lokalnim kretenima. Uz to i da navatam neku klinku koja je tek proslavila malu maturu i da joj držim predavanja o smislu života. Ma jebe mi se nešto i za to. Dok je tebi lako, ti pišeš, zabole te… -

Nisu ga primili, kao ni bilo koga drugog iz te grupe koja je polagala prijemni prvog dana. Na početku mi se činilo, pre nego što su počeli da ulaze, da će svi da prođu. Međutim, čim su počeli da padaju jedan za drugim bilo mi je jasno da neće da položi niko od njih. Uzgred, osećao sam se najslobodnije među njima, nekako izdvojeno. Što je i normalno, jer ništa što se dešavalo nije imalo direktne veze sa mnom. Nisu mogli da me obore, jer nisam ni učestvovao. Nisu mogli da me diskvalifikuju, jer nisam podlegao njihovim pravilima. Nisu mogli da me ubiju u pojam, kao ostale, jer pitanje životnog stava je stvar ličnog izbora a ne nametnutih okolnosti…

Uglavnom, u tim momentima, dobio sam apsolutno sve samo zato što nisam očekivao apsolutno ništa. Bilo mi je svejedno, iako sam svaki tren proveden sa njima doživeo kao nagradu. Bilo mi je omogućeno, sticajem okolnosti, da se nađem među njima i da pratim njihove reakcije. Osluškivao sam molitve, tumačio sam pokrete, učestovao sam prvo u pojedinačnim euforijama a zatim i u zajedničkoj patnji… Video sam toliko životnosti, mladosti i lepote u svemu tome samo zato što nisam bio opterećen moranjem. Video sam sve, dok, u stvari, kada se završio upis, nije trebalo da vidim ništa, poput ostalih, zaslepljenih prividnim porazom. Video sam sve ono što oni nisu mogli, samo zato što svet nisam gledao njihovim očima…

Kažu da prolaze samo najbolji. Ne znam, nisam baš siguran, jer toga dana, po mom mišljenju, svi su bili najbolji a opet niko od njih nije prošao. Izlazili su poraženo jedan za drugim. Ređali su se holom kao pokošeni. Sve njihove nade odjednom su zagorčile i promenile boju. Volja i entuzijazam su nestali i pretvorili su se u pakao. Doduše bilo je i onih koje je bilo baš briga, ali, uglavnom, velikoj većini nije bilo svejedno. Najtužnije u svemu tome je što niko od njih nije priznao da nije dovoljno radio, ili da nije dovoljno talentovan, već su se svi, svi do jednog, pozivali na nedostatak sreće i na višu silu…

I zaista, izgleda da postoji izvesna linija koja razdvaja sreću od nesreće. Ta linija se zove trenutak. Nikada u životu joj nisam bio bliži i nikada je nisam manje razumeo. U suštini, kada čovek malo bolje razmisli, sreća ne postoji. Ne. Postoje samo putevi koji vode do nje. Sreća je samo ime, ili izgovor za nešto što se desilo, ili za nešto što je moglo da se desi, a nije. Pozivati se na sreću i na višu silu ionako je najbezbolnija varjanta jer nas se ne tiče. Pozivati se na nešto drugo, na nešto što zavisi od nas, itekako boli, jer smo sami odgovorni. Dok ovako, krivac je uvek neko drugi…

Komisija sastavljana od glumaca je svakome od njih pronašla neku zamerku. Profesionalci ionako uvek traže mane, da bi nekome pomogli, a laici vrline, da bi sebi pomogli. Ovi prvi da bi kritikovali a ovi drugi da bi veličali. Uzgred, amaterizam je neuporedivo jači samo zato što se zasniva na slobodi, dok se sve ostalo zasniva na moranju. Amaterizam je stvar čoveka, dok je profesionalizam stvar sistema. U prvom uvek ti biraš, dok u drugom uvek tebe biraju. Ovo prvo mogu da rade svi, apsolutno svi, dok ovo drugo mogu da rade samo odabrani. Kako na sceni, tako i u svemu ostalom…

Žao mi je samo što moj drugar nije shvatio da padanje na prijemnom, ne znači i padanje u životu. Kredibilitet za nešto nije samo stvar društva, već i stvar ličnog izbora. Ja možda ne znam da pišem, ali mi niko neće zabraniti da pišem. Isto tako i ovi ljudi možda zaista ne znaju da glume, ali to niko ne može da im zabrani – osim njih samih. Uzgred, ja nisam počeo da pišem da bi me drugi prihvatili i razumeli, već da bih sam sebe prihvatio i razumeo. Nisam počeo da pišem da bih oslobodio društvo, već da bih oslobodio sebe od stega istog tog društva. Tek onda sam kroz oslobađanje sebe počeo da oslobađam i društvo, bar simbolično. Ako ovi ljudi traže priznanje u svetu nepriznanja to je isto kao kada bih ja nastojao da održavam književne večeri u diskotekama, teretanama, ili u kockarnicama. Možda bih i izvukao neki aplauz, ali vrlo verovatno da bih pre izvukao batine…

Niko nema tapiju na umetnost. Umetnost nije samo nauka, već i sloboda. Umetnost se ne zadaje nametnutim formulama, ona se stvara. Najvažnije pravilo je da ne postoje najvažnija pravila. Da sam čekao da budem priznat nikada ne bih bio priznat. Da sam čekao da drugi kažu da sam dobar nikada ne bih bio dobar, jer mi to nikada ne bi ni rekli. Oduvek sam, u svemu, bio subjektivan. Ne postoji jača objektivnost od subjektivnosti. Dok je ova prva apstraktna i tiče se formalno svih, ova druga je stvarna i tiče se samo jedne osobe. Ne postaje čovek glumac kada dobije diplomu i kada mu drugi kažu da je glumac, nego tek onda kada on poveruje u to, ukoliko nekada uopšte i poveruje…

Moj drugar je sve do sada bio u životu samo nikada nije bio svoj. Dok ja do sada nisam bio ništa u životu, ali mislim da sam i dalje svoj. A dokaz za to je sloboda misli i sposobnost da neprekidno stvaram, potpuno nezavisno, a ne da čekam da mi neko drugi to omogući. Život nije čekanje posebnih momenata koji će da nas proslave, već stvaranje takvih momenata. Život se ne čeka, život se živi a sve što se pokupi u međuvremenu čista je premija. Kako u umetnosti, tako i u svemu ostalom…

Da sam čekao na drugoga krivio bih drugoga, dok ovako mogu da krivim samo i jedino sebe?!

Ili da veličam?!

Videćemo…


PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"