detalj slike: KRK Art dizajn

ČOVJEK BEZ UTROBE I ŽENA BEZ POGLEDA

Srbima iz Krajine i Milki Jovana Guslova

Ona je ušla sa prvim putnicima i sjela na sjedište do prozora čvrsto držeći zgrčenim prstima crnu ručnu torbicu. Sve na njoj, poput torbe, bilo je crno sem jednog pramena kestenjaste kose koji se oteo kontroli i provirio ispod šala od čipke ovlaš prebačenog preko kose.

On je ušao među posljednjim putnicima i sjeo pored žene u crnini prošavši kroz dva vagona tražeći mjesto.

Voz je ubrzavao krećući sa Banjalučke stanice. Sve češće se čulo kloparanje točkova i gvozdeni šum šina na sastavcima. U sutonu koji se brzo spuštao prolijetale su kuće sa cvijetnim vrtovima djelujući tako mirno kao da su utonule u san. Već upaljena ulična svjetla trepereći u pravilnim nizovima proticala su brzinom unazad gdje su nestajala poput dalekih zvijezda.

Žena je gledala kroz prozor, ali ništa od tog nije vidjela. Ona više nema oči, isplakala ih je već odavno gledajući prema Grmeču i Petrovcu.

Zašto mu u vojnički ranac nije stavila još jedne čarape? Zašto je zaboravila da mu stavi izrezbareni, drveni krst koji mu je poklonio drug na bogoslovskom fakultetu? Ona je kriva. Kriva je što u trenutku opraštanja sa danom njen prvenac nije stiskao svoj krst od koga se nije odvajao. Kriva je, kriva je...

Zasuzile bi oči jer srce krvari, ali više suza nema, pogled je zalutao negdje gledajući prazno. Čuje da pored nje neko diše, ali ga ne vidi. Noktima je čvrsto zagrebala po ručnoj torbici i to je bio jedini pokret njenog tijela, nijemo - okamenjenog.

Čovjek pogleda ukočeno tijelo na susjednom sjedištu i poželje da oslovi ženu, ali mu se učinilo da spava otvorenih očiju, dok nije više osjetio no čuo lagano paranje po vještačkoj koži torbice, oguljenoj od upotrebe. Možda ona ne želi pričati o sebi i dijeliti bol sa nepoznatim.

Nije mogao da se ne vrati u sjećanje koje ga je povrijeđivalo kao nož. Počinjalo je uvijek isto, crnom ženskom cipelom na krvavom asfaltu. To sjećanje će ga pratiti cijeli život, gdje god bio, putovao, o čem god razmišljao, ta cipela ogrezla u krvi, biće dio misli, bića i vremena. Krvava natikača zgaženih peta, na brzinu obuvena, bila je posljednje što je vidio od nje. Tijelo joj je prvo pogođeno granatom, a zatim su ostatke uništile gusjenice tenkova koji su se sa tom namjerom i kretali auto-putem, onim putem za čiju izgradnju je dobio tri udarničke značke, putem zbog koga je krvave dlanove obmotavao krpama i nastavljao dalje ne sanjajući da će se na njemu prosuti Nevenkina nevina krv.

Od tada je umro iznutra.

Mrtav je kao i ona iako ima kosti i kožu, utrobu nema, zavila se zajedno sa njenom oko tenkovskih gusjenica i tu smoždena čekala šmrkove da je speru, da traga o postojanju i zločinu nema. Slika užasa koji je pratio kolonu izbjeglica na putu za Gradišku živi u očima, umu, u snu i na javi. Čovjek nije osjećao mučninu i bol u utrobi kao nekada dok je razmišljao o Nevenki, o napuštanju ognjišta i praznom životu jer mu je duša prazna, grč i mučnina su nestali, utrobu više nema.

Bože, spasi dušmane. Spasi one u crnim košuljama sa šahovnicama na tenku i rukavu koji su je mrtvu gazili i sa asfalta sprali. Oni nisu upoznali njenu svetačku blagost, njenu dobrotu po kojoj ću je ja sanjati i pamtiti. Nisu poznavali moju Nevenku sem njenog raznesenog tijela i prosute krvi, a sa tim prizorom treba živjeti. Bože oprosti dušmanima.

- Šta kažete? Upita žena u crnini mičući samo usnama.

- Ništa, ništa, samo sam glasno razmišljao, reče čovjek spuštajući glavu prema prsima tako da ih je skoro bradom dotakao.

Ona duboko uzdahnu nastavljajući da gleda nigdje jer nigdje više nije ni pripadala. Bila je razapeta između sinovog groba i uništenog doma u Ključu i barake u izbjegličkom naselju na periferiji Beograda u kojoj je živjela od socijalne pomoći sa dva slijepa sina. Ona, kćerka ambasadora, proglašavana nekoliko puta najljepšom djevojkom u kraju doživjela je najtužniju sudbinu.

Učili su je da ni u čem ne treba pretjerivati, da li je pretjerala predajući se cijela ispunjenju želja svojih sinova, izgarajući u njihovim ostvarenjima da bi im samo ublažila bol zbog nedostatka. Kada je najstarijeg Mlađu, jedinog sposobnog u porodici, spremala u rat, strijepila je da se neće vratiti, da li je pretjerala u strepnjama ili je to njegova sudbina, ostao je zauvijek nadomak zgarišta svoga doma. Kada ga je pogledom ispratila suze su krenula same i negdje sa njima je isplakala pogled, ona više pogleda nema, sve što vidi prazno je, prazno...

Poslije nekoliko signalnih zvižduka voz se zaustavio na Beogradskoj stanici.

Ona , kao što je i ušla, prva je izišla na peron.

On je izašao odmah za njom i zastao, skoro ukopan u mjestu od šoka. Na peronu su stajala dva mladića u crnim odijelima. Njemu se učinilo da gleda jednog čovjeka i njegov odraz u ogledalu.

Žena u crnom im je prišla. Ni sama na prvi pogled nije znala koji od njih je Goran, a koji Mirko dok su se povijali da je poljube. Majka ih je uhvatila ispod ruku i udaljila se sa njima dok su bijelim štapovima polukružno dodirivali pločnik ispred seba.

Čovjek je dugo stajao i gledao za njima zaboravljajući da ga čeka jedna mala soba u domu za stare i nezbrinute.

Čovjek bez utrobe i žena bez pogleda ništa nisu rekli, ćutali su, a sve jedno o drugom su znali.

PODELITE OVAJ TEKST NA: