detalj slike: KRK Art dizajn - ilijasaula@art

Intervju sa Velimirom Savićem (ili beleške o Ani)

- Ćute oni koji imaju nešto da kažu, ne oni koji ne govore. Ćute ljudi na ulici u mimohodu, ne samo da ćute u liftovima, nego okreću i leđa jedni drugima, da se ne gledaju. Kao da smo odjednom, preko noći, postali mizantropi.

Književna radionica Kordun, Neda Gavrić, Banja Luka, 21.07.2023.

Teško je odlučiti kome u ovom razgovoru dati prednost, pesniku, pravniku, sportisti, hedonisti ili večitom putniku, jer svi oni su TI, Velimir Savić. I svaki od njih je jedinstven, a biti jedinstven je bolje nego biti najbolji. Najboljeg obično proglasi jedna do tri osobe na celom ovom svetu.

Najprije, kako i dolikuje, pozdrav za čitaoce, tebe Nedo i naravno, Književnu radionicu Kordun, koja pledira da postane najljepša književna virtuelna biblioteka našeg maternjeg jezika zahvaljujući pregaocu i mom prijatelju Iliji Šauli koji danonoćno radi na prikupljanju svega što zaista vrijedi kad je domaća književnost u pitanju. Sabrao je on tu vrsne ljude i besjedenja čulnih duša i zadovoljstvo mi je što za Radionicu dajem Intervju. To je stoga što su dobri intervjui prilika ne samo da bliže upoznate autora, njegova razmišljanja, inteligenciju i karakter, nego i da procijenite gdje ste tu vi. Vrijedi li taj čovjek vašeg vremena i interesovanja, hoćete li šta novo čuti ili daj Bože, naučiti? Hvala ti za to zapažanje, da sam jedinstven, mada me likom povezuju nekad sa Bajagom, nekad sa Nebojšom Glogovcem, u zadnje vrijeme ličim ženama na nekog doktora, ginekologa iz Kliničkog centra. Još malo pa ću zakazivati preglede. Zanimljivi ljudi sve. Konobari me zovu profesorom, na pijaci, me zovu „mladiću“, a neki opet smatraju da sam Dorijan Grej. Kafu uvijek pijem sam – tako se družim sa cijelim svijetom, a nekad zavirim i u mikrokosmos. Znam da je jedinstvenost na koju si mislila, podrazumijeva nešto drugo - da, uvijek sam bio takav, biti drugačiji, to je meni sasvim prirodno, a to i shvatam kao kompliment, na kojem se zahvaljujem. Ako Sting napravi neku novu pjesmu i prvi put je čuješ na radiju, znaćeš da to baš on pjeva i poznaćeš ga između nekoliko milijardi glasova koje imamo na planeti. Uvijek prepoznam kompoziciju koju je komponovao Bah. Niko nema takav sklad. Budući da sam vaga uživam u harmoniji ne samo muzike, nego i svijeta. U književnom smislu, a ovde pričamo najviše o tome, jedinstvenost se ogleda u ovome - ko je  jednom nešto moje pročitao, pjesmu, priču, esej šta god da napišem novo, znaće da sam to ja porodio. Ljudi mi to često govore, evo i ti. Ja to zovem stil, samo se nadam da neće neko da pomisli da se stavljam u ravan sa ovim genijima.

Велимир Савић

Čuo sam da su intervjui na ovom portalu jako čitani, a ako je tako, onda ovo moje činjenje nije uzaludni monolog, pod uslovom da su mi sentence dobre. Istina, ovde pravim mali vlastiti presedan, ovim nastupom, jer niti volim da sam u nekim književnim časopisima, ni u antologijama, niti oni što te kompilacije prave smatraju da treba da budem tu, a previše sam književno erotičan i iskren da bih bio u čitankama. Kažu neki – zastupljen sam tu i tu, a niko ne kaže - zatupljen sam ponegdje. Ma šta ima ko da me zastupa, pola života profesionalno zastupam druge, a ako je prikazivanje prikazivaću se sam, na sopstveni rizik. Sjećam se kako bi moja majka, što spokojno spava već osam godina na uzvišenom banjalučkom groblju Pobrđe, vidjela kakvog glupog čovjeka na televiziji rekla – Ma vidi ove prikaze! Nekako, ne dam da se kasapim, da se dajem na dijelove, nego djelujem djelom, odbremenim knjigu, živu kao živi kreč, pa neka se bori sama sa sobom i čitaocem, neka pali ili neka je gase. I još nešto da dodam, uopšte se ne osvrćem na kritičare, redaktore i urednike. Ne dam da skrnave ono što sam osmislio. Intervju je za mene dobar ne samo ako je mislen, nego i ako ima obilježja književnog djela, a ovaj će to biti. Priznajem, dao sam priličan broj intervjua iako sam bez velike književne slave, mada znam biti pompezan na društvenim mrežama. Jednom ću te intervjue objaviti u posebnoj knjizi. Nisam poznat jer nisam prepoznat. Možda je to zbog one čuvene Balzakove rečenice tako aktuelne u ovo doba smislenih besmislenih ratova: „Ordenje ko traži nije ga zaslužio, ordenje ko je zaslužio, njemu ne treba“ - tako nekako reče čovjek koji je petnaest godina udatoj ženi, grofici Evelini Hanjskoj, pisao ljubavna pisma. Grof Hanjski, 22 godine stariji od žene, je u svim prilikama bio prosto nakićen visokim ordenjem. Sad vam je malo jasniji motiv za prethodnu misao, koja naravno u ova moderna, ali i zaglupljujuća vremena, ima drugačije, filozofsko značenje. Kad je o kićenju riječ Balzaku orden treba dati, makar posthumno, samo ne medalju časti, iako njegovo ime H'onore na francuskom znači čast ili počastvovan. To ti je kao neki naš Časlav. Čast i slava mu, počastio se tom vezom, zvanično, kad je muž dotične krasotice i muze umro. Znam da su se i prije toga „vidjeli“ nekoliko puta, na njenim putovanjima. Beč, Petrograd, Švajcarska... Lijepa grofova udovica, odbila je i Franca Lista, a njena sestra sveprisutnog žigola Puškina, onog junaka što će mu žene doći glave. Osam godina je Evelina putovala sa Balzakom i tek nakon toga se udala za njega. I samo par mjeseci pošto je oženio nestašnu, pustu i pustolovnu groficu, Balzak je umro – imao je tek 51 godinu. Od sreće preminuo nije, jer dok je umirao grofica je bila na putu! Doživjela je duboku starost. Ljudi, putujte, pustolovišite što više. Živite. Potrošićemo se ako se ne trošimo! Jedina stvarna veza između mene i 'Onorea su „Golicave priče“ koje i sam volim da pišem. Čitaocima, između njegovih i mojih, redovno preporučujem njegove, jer su moje priče golicljivije, a njegove duhovitije. U meni se budi pravnički duh, pa se tako razložno i branim i skrivam iza Balzaka, doduše nevješto, baš onako kao moj podstanar iz Sarajeva Žika tapetar, što je za zemljotresa u Crnoj Gori istrčao u ženinoj suknji zbog međunožja, koje se od straha nije spustilo, a ona, Ana, ukazala se „čiple“ gola što bi u Hercegovini rekli, sva lijepa, brineta posvuda, bježuća i venerobrežuća, putenosti puna kao da je Botičeliju sa platna umakla,

Mislio sam o toj Ani što je tog svježeg i kobnog aprilskog jutra 1979. bila na tapetu priprostom i rijetko trijeznom Žiki dok sam 2013. godine obeznanjeno stajao pred „Rađanjem Venere“ u Firenci u Galeriji Ufici. Imala je Ana samo dvije ruke, što joj Bog dade i ne tako dugu kosu kao moja Simoneta Vespući da bezuspješno sakrije svo blago što je iznijela u to praskozorje što ju je zorom opraskalo pa su joj ruke letjele gore- dole, u nemogućoj misiji da je nekako „obuku“ kao da je nekakva šestoruka boginja Kali, majka Univerzuma. A šta da se radi? Eno ona Miloska Venera, što je je vajao Aleksandar od Antiohije, nema ni jednu ruku, pa joj se čitav svijet u Luvru divi, kao čudu neviđenom. Treslo se sve, strah je bio ogroman, a ja sam eto, od svega toga ružnog i zlog što katastrofe nose upamtio tu divnu, egzotičnu ljepotu podstanarke Ane i njenu zbunjenu plodnu deltu, rascvjetanu kao u Neretve i dinje njene i njene breskve (ta iz Metkovića bješe, rodna tako) i kako je tresući se vikala: Žika, Žika, meni je strašno zima! Zaboravljajući da ljepota ne može biti sramota, pozivala je da je zagrli, ne sebični Žika nego u tom trenutku bilo ko: Ja nisam bio bilo ko! Zaboravio sam sve ostalo i onu zemljotresnu muku što se javi dok se ljulja tečnost u srednjem uhu, jer sam odjednom doživio dva potresa i ostao zbunjen dok su komšijini crijepovi padali oko mene. Pa dobro reći će sad ovi iz KRK-a (ne mislim na ostrvo nego Ilijine radioničare „kordunaše“) šta ovaj priča o zemljotresima, skrenuo čovjek ili što bi ovde rekli skrajnut, što ne odgovara o onom o čemu ga žena kulturno i lijepo pita?

Dragi čitaoci, je ne pričam nego slikam, usađujem vam te slike muza u muzej vašeg uma. Primjećujete, Ana je već umjetnost oličena u skrovitim galerijama mozga, ljulja se u vašem srednjem uhu, to ulje, ta slika, Botičelijev učenik bejah. Žiku suknjokradicu zaboravite, gordio se tog mamurnog jutra kao rijedak bijeli nosorog, a danas samo rijetki muževi ne nose suknje. I da još nešto znate, vi ini, kad živiš u Banjaluci, strah od zemljotresa ti dođe kao kućni ljubimac, o kome si zaboravio da se brineš, pa strepiš kad će da te sam prizove. Sad znate svrhu, ovo dugo putovanje i umovanje, na koje sam vas poveo, zapravo jeste tačan i odlučan odgovor na Nedino pitanje kome od mojih pojavnih oblika dati prednost.  Zaboravila je da pomene slikanje. Mnogostruk, ljevoruk, kratkovid i dalekovid uvijek sam se smatrao renesansnim čovjekom, čak je moj alter ego kome sam oduvijek znao ime, Domeniko Marinero, živio prije petstotina godina i ako povjerujete da postoji postoji novorađanje evo vam kažem; osjećao sam i prije nego što sam posjetio najljepši grad procvata i razvrata, da sam tako davno rođen u Firenci i da je ovaj neznani Velimir tek privremeni ja. Uostalom, la bella Simonetta, Đenovljanka, najljepša žena svoga doba, supruga Marka Vespućija je bila moja ljubavnica i ja, Domeniko, sam umro na dan njene smrti, tog kasnog aprila 1476. Imala je nepune 23 godine. Zašto je toliko sad pominjem? Rekla mi je da pisati moram i da joj svaka moja riječ novorađa dušu. I pišem. I rađam.

Велимир Савић пред Храмом Св. Саве у Београду

Zašto vam to nisam prećutao? Tu, duboku intimu. Ćutanje je zlato, reče neko, koji je htio da priča. Možda bi trebao nešto da kažem o tome. Ćute oni koji imaju nešto da kažu, ne oni koji ne govore. Ćute ljudi na ulici u mimohodu, ne samo da ćute u liftovima, nego okreću i leđa jedni drugima, da se ne gledaju. Kao da smo odjednom, preko noći, postali mizantropi. Nismo ni primijetili da smo zaboravili da se pozdravljamo, da lijepo govorimo, da koristimo to lijepo umijeće, a poslije ove napasti korone, rijetko da se i ljubimo, a poljubac jeste umijeće. Nedostaje te fine intime, nedostaje druženja, a sopstvena intima nije lijepa čekaonica, jer se zna pretvoriti u samicu. Samica je najgora tamnica. Tu pomaže čitanje knjiga, jer čitanje samog sebe je ozbiljan posao. Pisac ne smije da ćuti. Ljudi pričajte, ljubite se i bićete srećniji. Takvo ćutanje i ozbiljna, zabrinuta lica koja vidim danas kod nas, vidio sam na svojim putovanjima tek na jednom mjestu, osamdesetih godina na ulicama Moskve i Kijeva – tada je to bila jedna država. Slutilo je na zlo. Zanimljivo, Sankt Peterburg (tadašnji Lenjingrad) bio je potpuno drugačiji, nasmijan. Imaju moji Hercegovci jednu zaista smiješnu frazu. Kad sretnu nekog iole poznatog, obavezno se pitaju! Da, pitaju, ne pozdravljaju. A to pitanje je složen niz radnji koji podrazumijeva čitavu ceremoniju od pozdravljanja, rukovanja, pa tri poljupca hoću ja - neću jedan neću dva, i raspitivanje za zdravlje familije od babe do unuka. I poljubac za kraj – nek' se nađe za puta. Ako se nisu „pitali“ – kao da se nisu ni vidjeli.

Kad je poezija u pitanju u pripremi je nešto zaista sjajno i naravno, jedinstveno. O čemu se zapravo radi?

Evo jedan prezent, mada se radnja dogodila pa bi trebao biti perfekat. U redu na kasi ispred mene je jedan pisac, osrednji, rekao bih. Djeluje pomalo i zapušteno iako je tek u četrdesetim. Nije to pitanje boemštine ni posljedica alkohola. Lijenosti, da. Nebrige o sebi. Indolencije. Mršav, poluobrijan uvijek, vidi se da se ne bavi sportom. Slabašno tijelo. Nešto sam, jednu priču njegovu pročitao, dovoljno da znam da nije klasa, mada - može se čitati. I eto, sreo je poznanicu u redu i ja čujem kako ga ona kurtoazno pita – pišeš li šta novo? Šta da novo piše mislim, kad novo može i mora da proistekne iz starog. A ona ni ono njegovo staro nije pročitala. Ne vidim ja tu energiju kod njega. Svi bi nešto novo, a ne znaju šta, a novo je skupo kao nova kolekcija u prodavnici, što jeste varka, koja će za par mjeseci biti na sezonskoj rasprodaji – zato cijenim ljude koji voze oldtajmere, čitaju klasike i drže do tradicije. Ne može Vavrinka da nosi na Vimbldonu svoje šarene gaće iz Francuske koje dekocentrišu protivnika jer su ružne do zla boga. Nije pošteno! Ne znam kakve su gaće kod onog kolege pisca, nemam naravno želju ni da to doznam, ali ja ću promijeniti troje dok završim intervju, koliko je tu upitnika, a sve mi se čini da ću na kraju biti obnažen kao ona Venera - Ana. No, pošto si upućena, Nedo, zbog naše saradnje u vezi sa pomenutom knjigom, tvoje pitanje nije postavljeno reda radi. Da, pri kraju je knjiga na kojoj je radilo više od stotinu ljudi, pjesme, njih osamdeset, koje sam pisao godinama, su spremne. Preko četrdeset ilustracija takođe. Godinama... ma nisam ja njih namjenski pisao, nego su one napisale mene. Pisao sam ih, poslije impresija - moj život je u njima. Čak sam i prestao da razmišljam o objavljivanju knjige, jer ako to kojim slučajem ne znate, statistika je neumoljiva, tek 2% populacije čita ili kupuje poeziju. Čini mi se da je Mark Tven rekao (prepričavam) da je odijelo bitno, jer go čovjek malo toga može da učini. Iako i kad sam go dajem sve od sebe, neću da dam gole pjesme, golotinje je i previše, i u ovom intervjuu punom nagosti neću da vulgarišem. Mora se znati granica koja se ne smije preći. Pjesme su erotične, ja stoga želim da ih zavodljivo obučem kako i dolikuje. Uvijek sam svoje knjige radio sam i kad je u pitanju dizajn i ilustracije, prelom i sve ostalo što uz knjigu ide. I onda se desio preokret, na drugom kraju svijeta, u Kini. Prisustvovao sam  međunarodnoj konferenciji u Pekingu i Šangaju, u trajanju od 15 dana, mnogobrojni učesnici su bili iz cijelog svijeta, a ja sam bio među rijetkim Evropljanima. Trebalo se i predstaviti, profesiju, interesovanja i ostalo što je već u takvim prilikama uobičajeno. To što sam im rekao da sam Hercegovac baš i nisu razumjeli, niti što ne reagujem na Bosnia, a ja im se ne čudim jer i u Sarajevu kažu da je Neum bosansko more.  Morao sam da im objasnim da su Hercegovci snažni ljudi, ponosni gorštaci, vitezovi, koji se ako treba golim rukama bore sa medvjedima. To je naravno izazvalo smijeh u publici, pa sam morao da im pustim storiju sa interneta o onom Blaži Hercegovcu što se rvao sa medvjedicom. Kada su vidjeli da mu fali pola uha, i ogrebotine po rukama, pogledali su me sa strahopoštovanjem. Ali to nije ništa bilo prema onom kad sam pomenuo da su Hercegovci najbolji pjesnici i da sam pisac. A dokaz – nisam mogao da im ponudim. Ne razumiju oni maternji jezik na kojim pišem. I istog dana napisah pjesmu koja je tokom seminara prevedena i na kineski i engleski.

Shvatio sam tada, u punom smislu, nemoć slanja poruke kroz poeziju (za razliku od muzike ili slikarstva) izvan našeg okruženja i pomislih tada da angažujem vrhunske pjesnike i umjetnike iz cijelog svijeta kako bih napravio knjigu poezije koja može da se čita bilo gdje na kugli zemaljskoj. E onda je ta ideja postala pasija, radio sam to tri godine na tome, hiljadu pisama poslao, nebrojeno ljudi upoznao sa svojom poezijom i namjerom i sve je to sada sasvim pri kraju. Preko stotinu vrhunskih umjetnika radilo je i još radi na toj knjizi. Sve je to njihov trud dar meni, rade pro bono. Neda mi je pronašla izvanrednog pjesnika iz Indije, svestranog umjetnika, koji je bio presrećan kad je shvatio ideju te knjige. Znate li šta su Indija i Kina zajedno? Da znate, dvije milijarde i osamstotina miliona ljudi! Debasish ( tako se zove) je bio toliko impresioniran da je preveo pjesmu ne samo na hindi, nego i na asamski, jezik njegove majke. Naravno ne znate mnogo o tom jeziku – ali govori ga nekoliko stotina miliona ljudi. Lijep čovjek i fizički, javna ličnost, profesor, pisac, kompozitor, pjevač. I samo treba da čujete kako recituje moje stihove dok se u pozadini čuje nestvarni žamor žitelja živahne Kalkute i negdje daleko zavija tramvaj, klopara. Ili, blagoglagoljivi španski mog druga Edvina, u samom svitanju purpurnog neba nad Karibima dok ga bezobrazno i bezobzirno prekida kukurikanje komšijinog pijetla što se orozi više od Žike tapeterijaći svoju teritoriju nad usnulim Santo Domingom. A šta Edvin recituje? Neponovljivu i najčudniju pjesmu magije o najljepšoj ženi Amazona, šamanki koja je začarala sve vode i ogledala, pa se ni Narcis ne može utopiti. Desilo se da sam autore iz Japana koji znaju naš jezik tražio dvije godine po Beogradu, Sarajevu u Tokiju, tragao po katedrama za japanski jezik, kontaktirao dvije njihove ambasade, a Japanka Nana, koja mi je pomogla da sve to realizujem, stanovala je sve vrijeme na nevjerovatnih 20 metara od prozora moje kancelarije u stambenoj zgradi prekoputa, meni pod nosom (ja radim na sedmom spratu i obično sam na sedmom nebu, tako da nisam ni znao za nju). Ne mogu vam opisati njenu radost i predanost tom poslu. Stvarno je posebna. I uopšte uzevši, svima je bila ogromna čast da učestvuju u tome. Na moje veliko iznenađenje jedino što nisam riješio u knjizi je korejski jezik. Govori ga oko 250 miliona ljudi. Imaju prekrasno srednjovjekovno pismo hangul ali za saradnju na umjetničkom planu su nikakvi – to je moje iskustvo. Njihova se ambasada za razliku od japanske nije udostojila da odgovori. Elem, i taj ću problem da riješim. I to bez Korejaca. Potpuno je nebitno što mi je sva tehnika u kući, pa i omiljeni automobil, inspirativnog imena,  sportage, iz Koreje. Baš su se prodali.

Ono oko čega sam se obradovao je saznanje koliko je naš jezik grandiozan kad je u pitanju poezija. Imao sam potpuno pogrešnu predožbu o tome, misleći da je naš jezik mali, kao što nam je mala i populacija. Uglavnom, ono što je tu urađeno, ogroman je posao i svu tu knjigu s nestrpljenjem očekuju. Biće drugačija i formatom i dizajnom i ilustracijama, jedinstvena po svemu, puna iznenađenja i novih ideja. Baš je takva, jedinstvena je i neću više ništa da otkrivam o tome. Da, ja pravim knjigu, ne pamflet. Ta je knjiga moderna Nojeva bajka i ukrçaću na nju sve čovječno što mogu da spasim u ovo doba potopa. Ne zaboravite, novorađam duše.

Pišete u kontinuitetu, kao što i čitate. Bez obzira na to, ne objavljujete često iako imate materijala, verujem i ovog momenta za nekoliko knjiga. Rekla bih da je vaše pisanje kao neprestana molitva dok se pravi brojanica. Tek kad se odbroji svako zrnce ponaosob, tada nastaje celina?

Ima istine u ovom lijepom pitanju. Čitam i zaljubljen sam u tu divnu avanturu u koje me knjige vode još od šeste godine, a do sedamnaeste sam toliko knjiga pročitao da sam tu besplatnu čaroliju morao platiti najskupljom cijenom, vidom i nošenjem naočara za čitav život. Ovo tvoje poređenje se brojanicom mi se jako dopada, posebno što je u mom pisanju veoma zastupljeno pravoslavlje, iako sebe ne smatram odviše religioznim čovjekom. Ja sam to po uvjerenju, ne praktikujem ni molitve, ni postove, ni druge obrede. Ne ljubim ruke popovima (damama, da). Nisam smjeran. Krstio sam se po svojoj volji u četrdesetoj godini. Mora da Bog postoji, tu dileme nema, ko mi je podario ovoliku sreću? Ko me spašava od stalnih pogibelji? Ko mi je darovao ovaj dar? Samo, ja ga ne zazivam zaludu. Priznajem, ponekad, kad igra Novak. Naravno, snažno poštujem druge religije. Na grobu svoje majke trebao sam nešto reći. Dala mi je jezik. Mučimo se. Svi. Muče ljudi. Svi. Grla se suše, jer se oči vlaže. Svijeće se tope. Pahulje padaju po Pobrđu. Sijede mi kosu, do tog dan bejah samo crn. Otac nije imao snage za govor. Pop je rekao svoje za spas njene duše. Monotono. Plaćen je za to, zašto bi plakao. Mada, da ne griješim dušu, bio je tužan, tražio je poslije daće još novca. Kad je već daća, moj ražalošćeni otac ga je „utješio“. Kako da bez riječi i bez poruke predam Bogu onu koja me je predala Zemlji? Prišao sam odru, preko kojeg je vijorila zastava mog srca i nad krstom rekao samo jednu molitvu - Moju pjesmu „Vjerovanje“ (Molitva za Zlatoustu) rođenu iz tri najljepše pravoslavne molitve. Tom pjesmom završio je njen nadzemni život ali počinje moja knjiga. Molitva ljubavi nikada ne prestaje. Novorađa mi je sjećanje. Carstvo nebesko.

Materijal? Jeste, pisanje knjige je kao zidanje kuće. Pročitali ste da maloprije sam pozvao ljude iz cijelog svijeta na mobu. Ali - materijal? Ma gotovo da nije potreban. Sav materijal koji mi je potreban ima dvije komponente: inspiraciju i ideju. Reci mi Nedo, bilo koju riječ, rječicu, znak, interpunkciju, pokret, mimiku, pokaži, neku glas pusti, zapjevaj „Ako znaš bilo što“ i ja ću od toga napraviti ili esej ili kulu Vavilonsku. Eto nedavno čitah „Tunel“ knjigu Ernesta Sabata. Volim argentinske pisce, čitanje južnoameričke kulture mi je strast. I tako, on pomenu kako je sreo Če Gevaru i ručao sa imenjakom. Jedna jedina rečenica o tome! Ma da je kakva neko samo, izjavna,  konstatacija – pa ja bih od tog ručka, od te delicije napravio roman! Kakvo razočarenje u inače solidnoj knjizi. Istina je, trenutno radim na više knjiga. Gotovo da je završena knjiga priča za koju sam dobio nagradu na Drinskim književnim susretima, imam još nešto da radim oko neke priče, na pola sam romana o mom ocu, to ide jako dobro i jedinstveno je opet, mislim da će to biti moje najbolje djelo, a pišem i knjigu crtica, kao što je to maestralno radio Ivan Cankar (sad tako malo ljudi zna ko je on). Računajući knjigu poezije o kojoj pričasmo i moje autorstvo na prelijepoj i obimnoj monografiji  koju sam uradio kao multimedijalno djelo posvećeno kući u kojoj radim, a o kojoj si zbog njene posebnosti pravila i reportažu, to je istovremeni rad na 5 knjiga. Upravo počinjem da pišem nešto najnovije, knjigu o srpskoj azbuci tako da... Bože daj mi vrijeme za moje ideje, inspiracija mi ne da dišem.

Pored poezije, pišete i prozu. Jednako dobro i jednako jedinstveno. U čemu ste     „komotniji“, gde vaša misao i emocija najviše dođu do izražaja?

Imaš li ti, Nedo, živu neku babu tamo na Bočcu, odakle su tvoji? Vr'ovkinja si, oštre su zime pored Vrbasa, duvaju vjetrovi s Kočićeve Manjače. Treba imati tople čarape. E tako, kako ta baba plete te čarape, pjevušeći usput i ne brine kako će ih prikrajčiti, sa istom sigurnošću pišem, samo ja ne pjevam, nego ritualno slušam Leonarda Koena ili Johana Sebastiana. Vodi me viši um od mojeg i jedina značajna razlika između mene i pomenute babe je što sam tad ustreptao, a baba tek ponekad trepne. Kad sjednem da pišem, ja ne razmišljam, kao da imam neki autopilot, ne upravljam sopstvenošću, ni djelom, misli i emocije se same nižu. Mislim da sam bolji u poeziji, a svi tvrde da bolje pišem prozu. To može biti samo iz jednog razloga, linije manjeg otpora. Jer svi hoće da se nešto događa, to je u prozi jasnije, prijemčivije, a u poeziji se događa mnogo više toga, gušća je, samo tamo ima i metafizike, pa je baš i ne razumije svako. No, ono što je sigurno, ko jednom moju pjesmu pročita, sjećaće je se uvijek, ne stihova nego slika i poruka. Recimo stih... „tvoje grudi savršene kao kupole hramova pravoslavnih moj su izlazak i zalazak Sunca“.  Kako to možeš zaboraviti? Nisu ništa prema tom osjećaju života i ljubavi čuveni zalasci sunca na Santoriniju ili Sorentu. Ili, početak jedne od meni najdražih pjesama „Možda si mislila da želim da ti ubijem muža?  Kome bi smetala ta primisao?“ Publika lagano poskoči svaki put, zgledaju se ljudi, kad recitujem tu ubistvenu pjesmu, ali ti stihovi su samo kontrapunkt poente pjesme.

Књиге Велиира Савиће пријатне за читање уз кафу

Većina mojih proznih djela  su zapravo pjesme u prozi. Kad pišem, nagonski već biram riječi po muzikalnosti, uklapam ih u kompoziciju rečenice kao lego kockice. Zar ona epizoda s Anom nije pjesma? Po svemu jeste, po slikama, stilskim figurama, igrama riječi, osjećanjima ali tek po ritmu je proza, dio nekog intervjua. Zašto je Rađanje Venere remek-djelo, a ta epizoda nije, kada se sve ionako što vidimo ili izmaštamo reprodukuje u mozgu. I moja Ana i  moja Simoneta.  Ta nećemo rađanje Venere nositi kući. Naravno, većina čitalaca nije ni bila u toj galeriji, čak pola od onih koji su putovali u Firencu nisu posjetili Ufici, jer redovi pred galerijom su ogromni. (Ja recimo nisam stigao da obiđem galeriju u palati Piti). Kod te slike možete da se zadržite manje od minuta, zvirnete je preko nekoga, ili se probijete ako imate dobre laktove, uskoro će da vas masa znojavih odnese. Niti smijete da je dodirnite ni da je fotografišete, a prošli ste, zureći tamo, u istoj toj sobi, slike Leonarda i Mikelanđela. I sad moram da vas razočaram... Taj original je jako blijed, boje su se umorile od tolikih vijekova i pogleda, a  reprodukcije koje gledate su kompjuterski dotjerane (najčešće u svrhu reklama za kosu ili štampu) i djeluju puno ljepše. Botičeli je je slikao temperom na platnu, dobro da još boje ima. Sa druge strane, ja vam nudim da koristite bogatstvo svog uma i Anu sami naslikate i zamislite. Neka vam boje budu žive, koristite laneno ulje, nikako terpentin, neka se vidi koliko je Ana naježena, kako su joj bradavice uzvišene, dostojanstvene, kako je putena i ženstvena, dok okolo padaju crijepovi klizeći sa krovova. Znam da su bili marke „ Dilj“ Vinkovci (ti su tad bili najbolji), a vi izaberite kakve hoćete. Vidite kako je sve relativno! Razlika između vaše slike i Botičelijeve je što je ova vaša, a ona Botičelijeva, što znači da vam nedostaje ili samopouzdanje ili majstorstvo. Ja sam vam dao bojanku. Ono što za mene predstavlja istinsko remek-djelo je snaga ideje i snaga vještine. Komercijalnim detaljem sa proizvođačem crijepa srušio sam vam sliku. Zašto? Da pokažem šta je književni postupak. Komotan sam tu sasvim. Zašto ne bih bio? Kad pišem, imam bezbroj mogućnosti. Moje je samo da odaberem one koje hoću.

Koliko je objavljenih knjiga do sada i koliko je vremena prošlo od prve objavljene knjige?

Nisam objavio puno, toga, tek pet knjiga “Piano”– pjesme, Ruma 1999, “Seansa” - eseji Banjaluka 2022, “Svirepa ceremonija”– priče 2007, Monografija – 20 godina Zavoda za statistiku Republike Srpske Banjaluka 2012, Monografija “Statistika novog doba” 2022. godine. Pored ovih djela koje smatram književnim, napisao sam dvije publicističke knjige “Otvorena knjiga o popisu” 2016. i drugi dio te knjige 2017. godine, obje objavljene u Banjaluci. Kao što možete primijetiti, jako su veliki razmaci između objavljenih djela, malo je to za 24 godinje stvaranja što je smatram, neoprostivo, ali te knjige su mi donijele veliki lični uspjeh. Svuda su mi otvarale vrata. Iskreno rečeno, kajem se što više nisam pisao. Bio sam indolentan, kao onaj mužek u redu na kasi. Probaću da opravdam sebe, u Banjaluku sam došao iz Sarajeva, poslije rata, i tu nisam imao rodbine, ni prijatelja ako ne računam roditelje koji su tu izbjegli i srećom, zamijenili kuću. Samo, zidove nisu mogli jesti. U međuvremenu sam uspio da stvaram, dosta toga životnog, materijalnog, radio sam na izgradnji  dvije zgrade, bavio se sportovima, jačao svoje tijelo, bio dio tri tima koja su zastupala odbranu pred Tribunalom u Hagu (i tu požnjeo stvarne uspjehe dokazajući istinu – jedna je presuda bila oslobađajuća), a bio sam i prvi urednik najvažnije statističke publikacije koja do tada nije postajala u Republici Srpskoj, Statističkog godišnjaka. Veoma sam ponosan na to, s obzirom da je to vrlo kompleksno, obimno, stručno i značajno izdanje i nije čudo što se ta enciklopedija života sa stotinama hiljada dragocjenih podataka godinama nije mogla da proizvede. Urednik sam publikacije “Ovo je Republika Srpska” i jako sam srećan što sam publikovanje u kući u kojoj radim uz pomoć mojih kolega podigao na nivo koji je i međunarodno zapažen. Iskoristio sam tu iskustvo pisca, pravnika, a i ono koje sam stekao radeći kao novinar. Da ne bude “hvalite me usta”, korim se, bilo je tu, u tim godinama letargije i lijenosti čak, što je ponekad i preduslov za književno stvaranje, jer niko ne vidi kako se pod zemljom klica života budi a onda, odjednom, proljećem bukne. Ipak, rekoh, prekorijevam sebe. Mada, svega je bilo, samo ljubavi nije nikad nedostajalo – a kad je čovjek srećan, što bi pisao, ako ne živi od toga? Umjetnost jeste bol suvišne ljepote.

Dok se čitaju vaše priče, teče ceo jedan film, ceo jedan život. Svaki lik možemo kao rukom dotaći. Tu „stvarnost“ koju donesete dok pišete, čitaoca nikako ne ostavlja ravnodušnim. Čini mi se, da kao i u  poeziji, tako i u prozi, pažljivo birate koji lik ćete oživeti svojom olovkom i koji karakter prikazati? Malo je ljudi koji ozbiljno pristupaju pisanju u smislu odgovornosti šta će preneti na papir i ostaviti kao „trajni dokument“.

To slikanje likova jeste moja karakteristika, ali na jedan poseban način, opet bih rekao renesansni.  Ne biram ih, izrone odnekud iz podsvijesti. Za omaž  dragom Milanu  Kunderi, to je nepodnošljiva lakoća stvaranja. Nesvjesno si upotrijebila riječ olovka, preneseno je to značenje, ali ovo je olovka koja piše srcem. Nekom je olovka olovo, ali kako sam ljevoruk, naučio sam da olovku dok crtam po potrebi prebacujem i u desnu ruku. Takva mi je i podjela moždanih hemisfera. Za mene je svijet zapravo slika u ogledalu, možda zato volim da kasnim i pišem oglede, jer ovaj intervju je već odavno i namjerno prerastao u esej o životu. Kad smo već kod ljevorukih, Leonardo bi ostavljao nedovršene crteže, namjerno, da ih ljudsko oko docrtava po svojoj volji. Tako i ja radim. Volim vinjete. Zašto je ovo pitanje tako dobro? Zato što potencira upravo ono jedino istinsko mjerilo koje čitaocu odvaja pisca od onog koji samo piše ili to pokušava. Ako nemate tu sposobnost da svog čitaoca izvedete iz sobe ili iznesete iz sofe na kojoj čita, odnesete ga s ležaljke na moru, maknete ga sa interneta i povedete na snježne vrhove o kojima pišete – vi niste pisac. Svako dobro pisanje je putovanje ili buđenje emocije, samo ne ono koje porađa dosadu. I evo tvrdim, svaka od mojih 80 pjesama u novoj zbirci nudi ideju za dramu ili filmski scenario, a gdje su tek priče! Objašnjenje je je jednostavno – u njima su sekvence uzbudljivog života i emocionalno bogatstvo što sad tako nedostaje u ovom svijetu i vremenu što se rado lišava svega što nije instant. Imaćemo neuke unuke. Šta će im inteligencija – imaće to vještačko. A što se tiče odgovornosti, ona mora postojati, jer kada nešto objavite napisaćete na tome svoje ime – a to obavezuje.

Pišete, između ostalog, i zakonske tekstove, statute...

Napisao sam tekstove nekoliko zakona, a i dosta statuta, među njima i statut Udruženja književnika Republike Srpske. Smeta mi što su taj statut kasnije  pojedini ljudi ilegalno prilagođavali sebi – da sam znao ne bih ga ni pisao. Zato mi je žao vremena koje sam uložio na to, jer sam to toliko studiozno uradio da sam mogao napisati neku novu knjigu. Bio sam ne malo razočaran nekvalitetom Statuta Udruženja književnika Srbije. Takav esnaf zaslužuje bolje. Govorim ovo sa profesionalnog, pravničkog stanovišta i čovjeka koji ima osjećaj za jezik, pravno normiranje i retoriku. To je ono za šta sam školovan. Moja profesija. Naravno imam i pravosudni ispit, kad već pitaš. Ima to  sve dodira sa književnošću, itekako, ali zakonska norma ili odredba nekog pravnog akta mora predstavljati smislenu i logičku cjelinu, pritom nedvosmislenu, da se ne može različito tumačiti. Nasuprot tome, u književnosti često koristim riječi ili rečenice, stihove, koji su višemisleni, kao i igre riječi. No, ako dobro poznaješ riječi zakone svog jezika, ni zakon nije problem.

Sport je za vas neizostavan u svakodnevnom životu. Iako niste profesionalni sportista, slobodno mogu reći da ste sportu posvećeni i ulažete sigurno više sebe i vremena od mnogih sportista koji se profesionalno bave tim pozivom. Gotovo da ne postoji niti jedan maraton u regionu a da vi niste učesnik, ali i jedan od najboljih. To naravno iziskuje mnogo truda, odricanja, zalaganja. Kako sve uskladite?

Osnovna razlika između maratona i pisanja je što dok pišete možete da predahnete, jer sve vrijeme morate imati svoju dušu, pa čak i novorađate umrle duše, a kad trčite i kad stignete, znate da ste predahnuli i dušu izgubili već na prvim kilometrima i čekate pola dana dok je pronađenete, ako to ona ne učini prije vas. Kako naš svijet to lijepo kaže  – „trčao je kao bez duše“. Da, pripreme za polumaraton su teške, najmanje 60 km sedmično. Probudite se ujutro, napolju je minus, ili neka kišica, zima, mrkli mrak, a vi trebate istrčati taj dan 25 km, pošto ste juče istrčali tek 15 km. Ništa, slušalice u uši i samo hrabro. Dakle, imate dva sata na raspolaganju u kojima vas niko ne ometa. Onda, dok trčite i drugima djelujete blesavo, razmišljajte, kujte planove, sanjarite na toj hladnoći o ženi sa Taumotu ostrva sa vijencem oko glave, bijelim širokim osmijehom kako vas grije mrkim dojkama – ma slobodno trčite i erotičite, ko vam brani, niko vas i ne čita ni kad pišete, što bi vam neko misli čitao, zato uprkos tome „pišite“ stihove i razmišljajte, razmišljajte, jer vam tad najbrže kola krv. Donesite odluke oko kojih se dvoumite. Kada trčite usporavate život i starenje, jer ta dva sata nikako da prođu. Najiskrenije, volim da vježbam da dižem terete, da igram košarku, volim da sam snažan i da je moje tijelo prostrano, jer to je dom moje duše.

Велимир Савић као маратонац

Kako hedonisti i dolikuje, volite mnogo da putujete i upoznajete svet koji nas okružuje. I kao turista, na jedan poseban način pristupite svakom putovanju ponaosob. Šta za vas zapravo predstavlja putovanje?

Andrić je toliko volio da putuje da je rekao da ništa ne bi ni napisao da nije zaustavljan. I to je živa istina. „Ex ponto“ i „Nemire“ je napisao na robiji, kao član „Mlade Bosne“, a „Na Drini ćupriju“, „Gospođicu“, e sad „Travničku hroniku“ ili „Prokletu avliju“, koju od njih nisam siguran (da ne preturam po internetu) sve to napisao je za vrijeme njemačke okupacije Beograda. Nijemci ga kao diplomatu po Hitlerovom naređenju nisu dirali, komunisti ga nisu streljali, za divno čudo, jer ostale intelektualce uglavnom jesu, i tako imamo ta njegova djela. Pročitajte „Esej o Goji“, ako već niste, preporučujem, objašnjenje za putovanje je tu. Zato ću odgovor da skratim i da kažem:  sa svakog putovanja donosim svjetlost i za to vrijedi živjeti.

Велимир у Египту

Kada bi morali odabrati samo jednu reč sa kojom bi ste morali opisati šta za vas predstavlja sreća, koja bi to reč bila i zašto?

Za mene je sreća upravo to - sreća. A sreća je već i ono što nije nesreća. Ako čovjek ima sreće ima i ljubav i zdravlje i blagostanje i znanje i zadovoljstvo životom.

Sa kojim planovima i željama idete ka njihovoj realizaciji u narednom periodu?

Imam ja, Dorijan Grej, dosta godina. Najviši umovi ljudske inteligencije nisu mogli dati odgovor šta je to smisao života. S tim se bori istorija filozofije i filozofija kao nauka. Za nas ne postoji svijet izvan naših glava i umova, a skroman je to prostor, skučen. Nešto izvan toga ima, sigurno, a mi ne znamo šta je to. Jer ako je i nemanje, i to je saznanje imanje.  A možda je naša galaksija, Kumova slama ili prsnuto mlijeko iz dojke kojom je Junona Herkula dojila, tek neko vanzemaljsko stakleno zvono u kojem nas neko tako tako nevješte i nemušte drži i smije nam se dok se međusobno satiremo. Svaka nova godina koju doživim, svaki rođendan koji proslavim, svaki novi dan koji se rodi u mojim plavim očima, recesivnog gena, me bogati i ne žalosti. Jer, mogao sam imati mnogo manje od ovog, a kad tako mislim teško da ko ima više od mene, na čemu bih mu zavidio. Volim ovo Sunce, koje onih 22 miliona u Pekingu ne vide nikada, samo znaju da je tu, žuta tačka koja prži. A možda je ona svrha života o kojoj sam govorio već samo traganje za tom svrhom.

Planovi?

Idem dan po dan. Nemojte da zaboraviti da Ana nije planirala da istrči bez suknje. Ja nisam planirao da o njoj pišem. Imaš rok do srijede rekla je Neda. Danas je srijeda Izronila je Ana srednjicom iz ovog mog skučenog prostora. Sve ove godine tamo je bila moja podstanarka. Čudim se kako je još uvijek tako lijepa. Nešto ima izvan mene, ja ne znam šta je to. Postarao sam se da Ana ne postara. Ja sam ipak Domeniko Marinero, Botičelijev učenik.

Bog vas blagoslovio. 

PODELITE OVAJ TEKST NA: