detalj slike: KRK Art dizajn

21. januar 1671. Ostrovica kod Benkovca

ZOV BRIBIRA

Po završetku Kandijskog rata svako osjeti neko olakšanje, međutim, Stojan je sve više zauzet obavezama u Zadru. Svakog jutra ustaje rano i odlazi na svoje redovne dužnosti oficira konjičke jedinice, kako za potrebe obuke, tako i za potrebe počasti. U kasno popodne vraća se kući, a usput svraća do svog novog imanja, da obiđe i vidi kako napreduju radovi.

Angažovao je četiri radne grupe. Jedna čisti objekte, druga dograđuje stare i izgrađuje nove, treća čisti njive i živice, a četvrta uređuje voćnjake i vinograde. Već je kovao planove da proširi vinograd i organizuje proizvodnju vina, ali samo kada bude boljih uslova i dovoljno vremena za to.

Jednog dana Stojana pozva u svoj ured na razgovor Petar Ćivran (Peter Chivran), zamjenik glavnog providura Antonia Priulija (Antonio Priuli) zadužen za sve parade, počasti i proslave u krugu glavnog štaba mletačke vojske u Zadru i Stojanov prvi pretpostavljeni.

- Vidim da imaš mnogo obaveza i jedva sastavljaš kraj s krajem – reče mu. - Možda bi ti bilo lakše da za put koristiš malu kočiju umjesto jahaćeg konja. Mala kočija je laka i jedan konj je lako vuče. Svog jahaćeg konja ostavi kod kuće, a odavde iz ergele uzmi jednog vučnog i danas već kreni kočijom, jer je nešto udobnija, pa ćeš se usput bar malo odmoriti do svog gradilišta. Možda bi to bilo samo privremeno rješenje, jer kako vidim, najbolje bi bilo da se sa porodicom smjestiš u Zadar. U stvari, to ćemo tako i upriličiti, ali za sada učini kako ti predlažem. Pomozi sebi, pomoći ćeš i svima oko sebe.

Vidjevši da čovjek zbori prihvatljivo, Stojan pristade i već je poslije podne išao kući kočijom, za kojom je lagano kaskao i njegov vranac. Kad stiže na gradilište svi se iznenadiše, ali kad stiže kući još i više.

Sada je, prije raspremanja konja i odlaganja kola najprije morao dobro provozati Nikolu i Đurđa. Dječaci su se toliko radovali tome da su sve vrijeme usput pjevali. Opet novost kod Mitrovića.

I sljedećih dana kako bi Stojan stizao kući, bez obzira na umor, sinovi su ga salijetali zahtijevajući vožnju, a on im je i umoran činio zadovoljstvo. Opet pjesma i veselje djece, ali sada još i mala Anastazija, tako da Stojanu ne bijaše ni komotno ni prijatno pored njihove galame i urlika. No, bez obzira na sve, nije ni pomišljao da djeci uskrati veselje, makar njegov odmor čekao koliko čekao.

Tako potraja sve do jeseni, a onda jednog dana, po povratku s posla, Stojan kod kuće saopšti da je dobio porodični stan u Zadru. Sljedećeg vikenda s njim će preseliti svi, žena Vinka i sve troje djece, Nikola, Đurađ i mala kćerkica Anastazija.

I čim je završeno krečenje i dopuna nekog osnovnog namještaja, Stojan prevede porodicu u Zadar.

Stan je bio na spratu jedne fine kuće, korištene samo za smještaj oficira i njihovih porodica. Nalazi se u mirnom dijelu grada, među mnoštvom kuća sa velikim travnatim dvorištem i u pozadini s prostorom za malu baštu. Ovdašnja baštica je omeđena visokom živicom, uz koju se razgranava nekoliko smokava i jedna hladovita lipa. Ispod lipe hladuje jedan drveni sto s dvije kratke klupe, a sve prikrivajući se iza nekoliko grmčića ribizle.

Prizemlje kuće je ekonomski prostor, sve neke ostave koječega, od namirnica do drva, a u dvorišnom objektu na kraju bašte, lijepo je uređen smještaj za dva konja. Na prilaznom uglu zida iznad kapije stoji povelika tabla s natpisom: Ulica Rajska 16.

Dani su prolazili, a Stojan je u svojoj službi sve više angažovan dvojako, kao oficir u konjičkoj jedinici u Zadru i kao čuvar reda i zakona u široj okolini Zadra, odnosno u Ravnim Kotarima i Bukovici. Prvi i glavni saradnici u čuvanju reda bijahu mu članovi uvaženog doma Smiljanića u Ražancu, kao i Pavle Unčević i Matija Miljković, a u konjičkoj jedinici u Zadru, bijahu mu potčinjena dva brata rođena, po imenu Petar i Mitar Nikolić. Vidjevši da se obojica razumiju u mnogo šta, da su veoma sposobni, pouzdani i ljudi na koje se može osloniti, Stojan je sa njima postajao sve otvoreniji i bliskiji.

Jednog dana, kada je kretao kočijom da obiđe jesenje radove na gradilištu i u vinogradu, dvojica braće ponudiše svoju pomoć. Onako usput dok je on u kočiji, a oni pored njega u sedlima, malo po malo, razveza se priča. Stojan je bio znatiželjan:

- Nikad vas ne upitah, otkud vas zovu Pivljanima, kada ste prezimenom Nikolići, i da li ste u srodstvu sa čuvenim Bajom Pivljaninom?

Odgovoriše gotovo uglas:

- To nam je rođeni brat. Njegovo pravo ime je Branko Nikolić. Nadimak Bajo je dobio od nas dvojice tokom ranog djetinjstva, još kad nije znao izgovoriti svoje ime Branko, već Bajo. Nadimak Pivljanin, dobili smo po rijeci Pivi u Crnoj Gori, gdje nam bijaše i rodni dom.

- Otkud da se nađete u Zadru?

- Rodni dom nam bijaše na obali Pive, tek jedan kilometar uzvodno od ušća u Drinu. Sav naš svijet bijaše na nekoliko njiva na maloj zaravni između obale rijeke i karavanskog puta. Tu živjesmo srećno i mirno, sve dok u jednom prolasku Turci ne pokušaše silovati naše sestre. U kući smo uvijek imali oružje i stalno bili pripravni na najgore. Tog kobnog i nesrećnog dana, nekim slučajem, bili smo svi kod kuće. Naš otac i nas trojica još golobrade braće, doletjeli smo kao vjetrom nošeni i sve ih sravnili sa zemljom. Bilo ih je sedmorica a među njima i dva bega.

Iste večeri smo se spakovali i krenuli u bijeg od osvete. I kod nas su isti uslovi kao i širom Balkana. Čim ti je neko od familije napadnut, istog trena već moraš da se boriš na život i smrt. I kada preživiš i kad ne preživiš, nisi preživio. Nisi preživio ni opstao na svom imanju, pa se osjećaš kao da više i ne postojiš. To je ta naša nesrećna sudbina, nesrećni usud, u kom nije kriv onaj što te ni kriva ni dužna napada pred tvojom kućom, već si kriv ti koji se braniš. To je ta naša nesreća vječna, balkanska.

Zaustavljali smo se više puta, sve uz Dalmaciju do Istre, Pule i Naselja Peroj. Tu se zadržasmo kod poznanika i rođaka, ali utaman, bez ikakvog zanimanja i korisnog rada, te se vratismo skroz do Zadra dok ne nađosmo zaposlenje. Nas dvojica u ovoj konjici, a najmlađi Bajo, kao najveći buntovnik, ode u hajduke, pa u Morlake, a sada je nakon dvije godine već serdar serdarije Morlaka iz reda srpskog naroda u gradu Zadru. Eto sada je malo jasnija slika o našoj nevolji i potucanju.

- Često se pitam, ima li iko od našeg naroda da živi srećno, spokojno, mirno, normalno? Ima li ikog da nije krvario i gorio, progonjen poput divljači, a da u stvari ni sam ne zna zbog čega? Progonjen vječno od istih pohlepnika, koji vječno pravdaju svoj zločin, a istovremeno optužuju i osuđuju tvoju odbranu. Najsrećniji dan za naš narod biće kad otjeramo dušmane, kada ih razbijemo toliko da se ne mogu ni oporaviti ni vratiti.

- A, kad će to biti?

- Vjerovatno kada naš narod rodi sinova i izgradi kuća više nego što ih dušmanin može uništiti.

Petar Nikolić ga ćutke pogleda ispod oka, dok Stojan nastavi započete misli.:

- Jer brojan narod je i moćan, bez obzira na to kolika je teritorija i kakve su okolnosti...

Stigoše i u Islam Grčki, na gradilište Stojanovo.

Bijaše tu mnoštvo ljudi u akciji. Jedni su zidali i malterisali, drugi pokrivali već ozidano, treći detaljno čistili dvorište i širu okolinu, četvrti uređivali živice, voćnjake, njive. Sve imanje je bilo u velikom zamahu uređivanja. Kako su mnogi u razgovoru umjeli reći: „Sve za Stojana“. „Konačno da i mi učinimo nešto za njega“. „Dobro je da nam se ukazala ikakva prilika, da se bar djelimično odužimo, za sav taj njegov nesebični odnos prema nama“.

Majstori nisu dozvoljavali ništa da im se plati, sve su usmjeravali na kupovinu materijala i samo gradili. Između sveg dešavanja, tog dana na tom mjestu srela su se i dva pogleda. Taj dan je mijenjao tok života Mitru Nikoliću, Pivljaninu i Ankici Mitrović, Stojanovoj sestrii starijoj. Oboma će se pojaviti onaj čudni i mio osjećaj, nakon prvog pogleda. Ankicu će zadiviti Mitrova ljepota. Mitru će se pojaviti osjećaj kao da tu osobu poznaje već odavno. Naročito nakon njene otvorenosti u prvom šaljivom razgovoru, kada je prozborila na svoj način:

- A ne, ne, ne šali se, ne nadaj se. Moja mlađa sestra Manda i ja dogovorile smo se da se udamo za dva brata rođena, kako bismo vječno ostale bliske. Budući da je tvoj stariji brat Petar već oženjen, nemaš nade za bilo kakvu mogućnost i ne dolaziš u obzir za bilo kakve moje planove. Druži se sa zaboravom, kako ti je i suđeno.

- Ne možeš presuđivati na osnovu polovičnih saznanja. Vi žene ste čudan svijet i mislite da sve znate i da se sve vrti oko vas.

- Šta hoćeš da mi kažeš?

- Imam ja i mlađeg brata, i to kakvog!

- Da čujem?

- Možda još nisi čula za Branka Nikolića, ali za Baju Pivljanina vjerovatno jesi.

- Za tog tvog Branka Nikolića baš i nisam čula, ali za tog čuvenog zadarskog uskoka i serdara Baju Pivljanina ko još nije čuo, ako misliš na njega.

- Da, upravo tako.

- Ne hvali se. Bila bi tebi velika čast da si njegov brat. Za njega je čula već sva Dalmacija, za tebe niko, a on je još mlađi od tebe. I još bi htio da ja povjerujem u takvu priču. Ma, hajde bogati, ne šali se sa mnom.

- Niko te ne tjera da mi vjeruješ. Sljedeći put ću pokušati lično ga dovesti na ovo imanje, samo da se uvjeriš u istinitost svega i da nisam lažov i petljanac kako si već zamislila. Jer Nikolići, ili Pivljani, nikad ne lažu, u to ćeš se sama uvjeriti. Uostalom, dovešću ga iz poštovanja prema Stojanu. Želimo da mu pomognemo i učinimo da što prije dođe do svog krova nad glavom. A ti misli kako hoćeš, to je tvoje puno pravo.

Ostaše njih oboje u nekom čudnom razmišljanju i nadanju da će se opet vidjeti.

No, kad i Baja ču za tu priču, ote mu se neodređen smiješak, ali u svakom slučaju radi Stojana obeća sljedeću subotu i on u akciju na njegovo imanje.

Bilo kako bilo, sljedeće subote na imanju Stojanovom pojavi se i Bajo Pivljanin i zapodjenu se ponovo priča između Mitra i Ankice. Na kraju su se već šalili na račun Baje i Mande, koji nisu ulazili u šale, ali nisu se ni ljutili. Tako se nekako otvori jedno bliže raspoloženje između Mitrovića i Nikolića, odnosno Jankovića i Pivljana.

Te jeseni, 1670. ljeta gospodnjeg, Pivljani su mnogo puta dolazili na akcije, a potkraj se već osjećala velika bliskost između dva brata i dvije sestre.

Stiže i zima, hladna, maglovita, podburila. Smiriše se radovi na imanju Stojanovom. Smiriše se i njegovi česti odlasci u varošicu Mitrovića u Budimu. Većina Mitrovića se već prije zime vratila u oslobođeni Žegar, u Nadvode. Uspjeli su nekako da ponovo okupe i sviju ta svoja dvorišta da za početka podignu makar kolibe za svoje familije, kao i za blago. Sve su to živa bića, valjalo je pred zimu dobro zapeti iz petnih žila i sve organizovati i ponovo sviti u postojbinu, u korijen odakle i iznikoše.

Svi bijahu jako izmučeni i preumorni, ali zadovoljni i prezadovoljni. Na kraju svih muka okupljali su se na prelima gdje se uvijek čula jedna posve domaća priča: Neka Stojana... Bog mu sreću dao. Ruke mu se pozlatile. Da ne bijaše njega i njegovih uskoka, još bismo mi bili u izbjeglištvu. Koliko li samo čovjek ima ideja, ugleda i moći. Od nemogućeg napravi moguće. Već pod zimu, kada niko ne bi ni povjerovao, on pokrenu akcije na sve strane. Pokrenu mobe i pomoć jednih drugima, kako se niko ne bi ni nadao. Sve se pokrenu u obnovu, kakvu nikad niko nije vidio. Koliko li nam uskoka posla u pomoć. Tokom septembra i okrobra sve se izgradi i ljudi se vratiše na svoja ognjišta. Tako nešto još nikad niko nije uspio. Sve osloboditi, sve obnoviti, svima na lice vratiti osmijeh. Od Boga je dat. O hvala ti, Bože, na ovakvim poklonima! O hvala ti, Bože ,na ovakvim ljudima!

Mnogo je puta Stojan otišao i u svoje rodno dvorište, ispod tri lipe. Dugo bi čistio i glancao sve zidine, ostatke velike spajlene očeve kuće. Čistio je sve dvorište i okolinu po njivama, iako zbog obaveza nije tu i nema mogućnosti da ih obrađuje i časti usjevima. I te njive bijahu posebno drage, isto kao i rodna kuća i ognjište, jer bijahu one i hljeb nasušni i kolijevka. Bijahu one sve najdraže u srcu i duši, na posebnom mjestu spakovano i ušuškano, baš kao i sva djedovina, što se uvijek osjeća i voli više nego što bilo koja riječ može reći.

Dok god je zimsko vrijeme ili nevrijeme dozvoljavalo, Stojan je subotom i nedjeljom odlazio u Mitroviće, a kad oko Zadra sve zastudi i zasniježi, ostaše draga sjećanja.

Jednog hladnog dvadeset prvog januarskog dana, Stojana pozva providur Dalmacije Antonio Barbaro, i pruži mu saopštenje u kom je jasno pisalo:

„Zbog potrebe učvršćivanja odbrambene moći odlučili smo se na formiranje jakog uporišta na najznačajnijoj strateškoj tački za Ravne Kotare, Bukovicu i srednju Dalmaciju, na Bribirskoj glavici. Tu namjeravamo osnovati jaku konjicu, od nekoliko stotina, a najvjerovatnije i više od hiljadu konja. Za glavnog i odgovornog zapovjednika planirali smo Janković Stojana.“

Stojanov pogled iznenađeno kliznu sa papira na Barbarovo lice, koji samo uz blag smiješak progovori:

- U ime toga, oslobođen si obaveza u konjičkoj jedinici u Zadru, a obaveze u oblasti čuvanja reda i zakona ti ostaju. Molimo te da ovu ulogu prihvatiš bez pogovora. Za uzvrat ćemo ti omogućiti povećanje plate i sedmični prevoz od Bribira do porodice u Zadru i nazad. Možda bi još i najbolje bilo da jednu sedmicu boraviš na Bribiru, a drugu kod porodice u Zadru. Tako bi bez problema mogao obavljati i ovu funkciju i novu koja ti se dodjeljuje.

Stojanu ne osta ništa drugo, već da prihvati. Ma koliko je naporno, ne može da odbije, jer od toga živi, od toga se nada, od toga i primirje dođe.

Sutradan ujutro je već bio na konju, a po podne i na Bribiru. Tu je već bilo jedno veliko gradilište. Ljudi su posvuda žurili kao u mravinjaku. Nastojali su da što prije pripreme i urede smještaj kako za ljude, tako i za konje.

I tu je već bio njegov prvi pretpostavljeni, Antonio Barbaro, providur Dalmacije. Kako ga Barbaro ugleda, tako mu priđe i prozbori:

- Dobro došao! Da onomad ne bijaše tebe i tvoje čudne ideje za oslobađanje Bribira, možda ni ovog svega danas ne bi bilo. Ali ovako neka sve bude, kako tvoj narod kaže, u slavu i čast, tvoju i našu. U znak naše pažnje prema tebi i tvom velikom i nesebičnom djelovanju, odlučili smo da ti dodijelimo ulogu zapovjednika sveg ovdje što vidiš. Mislim da ne namjeravaš odbiti. Mislim da ti je ovu tvrđavu i ovo fantastično mjesto mnogo draže gledati odozgo, nego odozdo i sa tvojom zastavom negoli sa tuđinskom, turskom. Sjeti se samo tih nekoliko ojađenih pogleda prije oslobađanja i ovog sada, pa odluči sam šta ti je bolje. Ovaj mladić do mene je Antonio Zeno. Njega već znaš iz konjičke jedinice u Zadru. On će ti biti zamjenik, odnosno desna ruka u svemu i glavna veza sa nama u Zadru. Želim ti sto sreća, i tebi i njemu, te da dogodine razvijete i uvježbate bribirsku konjicu, tako da postane čuvena. Mislim da to niko drugi i ne bi uspio u ovom trenutku kao ti. Tako je i pao izbor na tebe.

Zeno je bio veoma mlad, srednjeg rasta, smeđ, mršuljav, otresit i neobično energičan, ustvari, rođen za oficira. Sva njegova pojava je bila takva, odisala vođenjem i upravljanjem, ali i iskrenim poštovanjem prema Stojanu.

Dani su prolazili, konjica je već kompletirana i opremljena, česte vježbe dolje u polju i oko potoka sve više su izražavale sliku jedne veoma uvježbane i istinski moćne konjice. Ubrzo ona postade, ponos sveg dalmatinskog naroda, ali i Mlečana, kao važno uporište prema Turcima. Bijaše to jedna velika odbrambena moć, zlu ne trebalo.

※ Istorijski podaci:

U vremenima mirnim Stojan Janković je nastavljao da vrši službu u interesu Republike Svetog Marka. On je, na primer, zajedno sa ražnačkim i posedarskim harambašama bio zadužen da otkriva pljačkaše i ubice na svojoj teritoriji i da ih privodi pravdi. Takođe, vršio je plenidbu opljačkane robe i druge poslove, koji danas spadaju u domen policijske delatnosti. 22. januara 1671. godine je postavljen za zapovednika tvrđave Ostvorice.

Izvor: Nenad M. Jovanović (objavljeno „Zbilja“ br.81-82-83; jun - jul – avgust 2002; str.9-12 pod naslovom „Knez među književnicima i književnik među kneževima“, s osvrtom na rad književnika Vladana Desnice i istraživački rad njegovog oca Boška Desnice. ※

Стари град Брибир - рушевине

PODELITE OVAJ TEKST NA: