|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
MOJ DJED
Ja od svog djeda kožun ne omirisah, zaklaše ga ustaše ljeta 1941. Tako je to bilo u vrijeme Nezavisne države Hrvatske. Svirepost, mržnja, zločin, nasilje i svaka druga neljudskost tih hrvatskih zlotvora imala je za cilj da usmrti što veći broj Srba na teritoriji novoproglašene fašističke tvorevine. Baka je nekim čudom preživjela i sačuvala nejaku djecu, tri sina i dvije kćeri. Odgojila i izvela na put. Oni se potom poženiše i poudaše, izrodiše joj sedam unuka, sve momak do momka: Đorđa, Nikolu, Gojka, Željka, Iliju, Marka, Dragana. Okućiše se i postadoše domaćini. Sjećam se bugarenja kad bi baka išla na mjesto zločina, gdje je sa mojim djedom ubijeno još nekoliko stotina Srba, muškaraca iz našeg kraja, i znam kako mi je bilo teško biti sa njom toga dana. I sjećam se kad sam pošao u školu pa me učiteljica pita šta sam juče radio, a ja kažem da sam čuvao krave i ovce. Neka su se djeca znala nasmijati, a ona ih pita jesu li oni čuvali krave i ovce te oni kažu da to umjesto njih radi njihov djed. Bilo je i onih koji su se hvalili da su donijeli dinar u školu, kad ih pitam otkud im dinar, oni mi kažu: „Dao mi djed“. I tako ja počeh oplakivati svoga djeda, a on mi se poče javljati u snovima. Kad sam ga prvi put sanjao, ujutru pitam baku, je l’ moj djed Đuro ima smeđe prtene hlače koje su mu bile malo okratke. Ona će meni: „Otkud ja znam za te njegove hlače“. Kažem da sam ga sanjao i vidio u tim hlačama, a moja baka odmah počne plakati i čitati mi uroke jer se prepadne da nešto sa mnom nije u redu. Potom je pitam je l’ đedo imao smeđu rutljavu kosu. Ona se još više prepadne, misleći da se sa mnom nešto desilo. Kako su moji snovi bili češći tako su i pitanja bila učestalija, a baka je sve otvorenije sa mnom razgovarala o djedu. Jedne godine dobijemo zadatak u školi da napišemo priču o djedu. Napisao sam priču kao da mi je djed živ, da je učitelj matematike, da mi pomaže da pišem domaće zadaće i da me uči sve ono iz čega imam petice, kao i da on daleko putuje do škole u kojoj radi. Zatim sam napisao da moj djed ima najviše đaka u svom razredu i da svi koji kod njega završe poslije budu doktori, profesori i inženjeri. I još sam svašta dobrog napisao o mom djedu. Taj rad mi je stajao tri nedjelje na tabli literarne sekcije. Svi koji su ga pročitali, divili su se mom djedu i željeli da ga upoznaju. Čak i oni koji su me dobro poznavali počeli su vjerovati da stvarno imam živog djeda. Djed mi je i dan-danas živ u mojim mislima i živjeće dok i ja budem živio.
|
