detalj slike: KRK Art dizajn

Danilo Marić: Svaki čovjek treba upoznati sebe

Danilo Marić je rođen 1938. godine u Kosoru, Mostar. Diplomirani je inženjer strojarstva, magistar tehničkih nauka, akademik i književnik. Školovao se u Blagaju, Mostaru, Trsteniku, Sarajevu i Los Anđelosu. Član je Srpske duhovne akademije, Udruženja pisaca „Desanka Maksimović“ iz Toronta, Udruženja književnika „Charlotte Writers Club -“ Charlotte, Društva pisaca BiH, Udruženja književnika Srbije i Udruženja umetnika Mostara. Dela su mu prevođena na turski, engleski, francuski, nemački, švedski, španski, katalonski, ruski...

Književna radionica Kordun, Neda Gavrić, Banja Luka - Mostar, 12. Maj 2023.

Šest decenija pisanja je iza Vas. Iako ste mnogo vremena u svetu književnosti Vaši prioriteti nisu bili konstantno objavljivati već konstantno pisati. Koliko nas zapravo shvata tu važnost a i pobedu kvaliteta nad kvantitetom?

U vrijeme mog ozbiljnijeg početka pisanja bio sam mlad inženjer. U mom okruženju bilo je shvatanje da su pisci samo nastavnici i državni službenici. Bio je jedan inženjer, moj kolega, koji je pisao pjesme i u okruženju se govorilo: ``Tamo neki blesavi inženjer piše pjesme``, i niko ga nije shvatao kao pristojnog inženjera. Pod ovim okolnostima pisao sam ali nisam objavljivao, objavljivaću kasnije, rekao sam sebi i tako se ponašao. Jednom sam se drznuo, 1973. Godine, i poslao propovjetku na konkurs priče Ivo Andrić u listu ``Oslobođenje``. Od 612 prispjelih priča moja je osvojila treće mjesto. Bio sam naružen od direktora Tome Todorovića... Drugima sam se branio govoreći da je to neki drugi moj imenjak. Ja sam želio objavljivati, uvijek, ali ne po svaku cijenu. ``Plaši`` sam se kritike.

Vašu prvu knjigu unijeli ste u računar 1981 god. , u doba kada je malo ko na ovim prostorima i znao za računar. Zapravo ste godinu pre formirali Računski centar u preduzeću ``Aluminij``, a informatikom se počeli baviti i mnogo pre toga. Recite nam nešto više o tom periodu?

Bio sam 1973. Godine u Francuskoj na specijalizaciji primjena kompjutera u upravljanju proizvodnjom. Na postdiplomskom studiju 1976. godine odslušao sam 4 predmeta iz informatike. 1980. formirao sam kompjuterski centar u ``Aluminiju`` (računar platio 750.000 dolara) i u kancelariji imao terminal. 1988. kupio sam lap top. (Firma DEL je uvezla 8 laptopova u Jugoslaviu, cijena je bila 8.000 njemačkih maraka, a nama kupcima dato za 4.000.) Do 1992. godine, kada sam emigrirao iz Mostara, imao sam u računaru oko 70% svojih djela. Ono što nije bilo u računaru bilo je u ormanu u mojoj kancelariji. (U to vrijeme bio sam savjetnik generalnog direktora, a kako je malo ko trebao savjet, ja sam imao na pretek slobodnog vremena, pa sam na radnom mjestu unosio djela u računar, i pisao nova, i slovio kao najradniji čovjek u preduzeću, što sam i bio.) Kad sam krenuo u bježaniju ponio sam laptop, i što je bilo u njemu i sačuvano je.

Vaš prvi roman bio je Majstor Đuro, koji sa sobom nosi jednu zaista interesantnu priču i sudbinu. Davno napisan ali pronađen tek posle dvadeset i tri godine. Koja je , zapravo, istorija nastanka ovog romana a koja pronalsaka rukopisa?

Preduzeće ``Fabrika aviona SOKO Mostar`` imalo je oko 7.000 zaposlenih. Jedan radnik, Đuro Morjak, znan kao Majstor Đuro, bio je aviolimar kojega je poznavao svaki zaposleni i prihvatao ga kao daleko najstručnijeg u preduzeću. Što oči vide Đuro napravi, govorilo se. I ja sam se divio njegovim majstorijama i bio mi je inspiracija da napišem roman o razvoju vazduhoplovstva na Balkanu. Srbija je, između dva rata, imala fabrike aviona u Vršcu radionicu, fabrike `Rogožarski`` u Novom Sadu, ``Rogožarski i drugi`` u Zemunu, ``Zmaj u Zemunu, Fabrika Aviona! U Kraljevu. Prva vazduhoiplovna vojna žrtva bila je u srpskoj vojsci 1912, u Blkanskim ratovima, kada je vjetar iz kabine izbacio i usmrtio pilota u izviđanju iznad Skadra. Majstor Đuro je radio na svim jugoslovenskim avionima, a u Njemačkoj je bio u logoru i radio u fabrici aviona, i otuda donio velika znanja njemačke tehnike.

Uz pripovjetke, pjesme i drame i rukopis romana ``Majstor Đuro``ostao mi je 1992. U kancelarijskom romanu. Godinama sam pokušavao doći do ovih rukopisa, i kad sam od potrage dikgao ruke, posle 23 godine, dobri ljudi u preduzeću ``Aluminij`` pozvali su me i iznenadili većinom od izgubljenih rukopisa. Naravno, vrh sretne piramide bio je rukopis romana ``Majstor Đuro``.

U ratu ste izgubili dosta rukopisa priča, pesama, drama. Šta ste od toga uspeli da pronađete?

Izgubio i pronašao jedan roman. Ne znam koliko sam izgubio a ne pronašao pripovjedaka i pjesama. Procjenjjujem da je to oko 20 pripovjedaka, oko 50 pjesama i 5 stručnih knjiga. Od 5 pozorišnih drama imam samo rukopis ``Bukov list``, koju sam napisao u vrijeme rata.

U Ameriku ste otišli u zrelim godinama, kao već ostvaren čovek i na privatnom i na poslovnom i profesionalnom polju. Kako je bilo početi sve ispočetka, pogotovo u toliko dalekoj zemlji, bez poznavanja jezika, kulture i običaja tog naroda?

U Ameriku sam dospio u svojoj 58-oj godini života bez znanja engleskog jezika. Šta sam mogao raditi bez jezika, mogao sam samo fizičke poslove, a ko će za fizičke poslove zapšosliti starca. Početak je bio užasan. Supruga i ja smo čistili stanove i prali sudove po raznim kuhinjama. Kad sam se zaposlio kao čistačica u jednoj crkvi u Los Anđelosu obradovao sam se kao tom daru s neba. Čudnim okolnostima postao sam menadžžer 32 luksuzna stana u Pasadeni i onda je krenulo sve putanjom gospodina čovjeka.

U Americi objavljujete trilogiju, tri romana: Vule Jelić, roman o Amerikancu Srbinu, Palata iznad Bel Kanjona i Lešinarke. U kom periodu Vašeg života u Americi nastaju ovi romani?

Kao čistačica u crkvi `` Svetog Stefana Prvovjenčanog`` u Los Anđelosu, gdje je za ručkom sjedalo po 1.200 ljudi, upoznao sam ih mnogo. Poznanstvo sa Vukadinom Vulom Jelićem, jugoslovenskim pilotom, njemačkim logorašom, američkim milionerom i masonom 32 digria, inspirisao me je za ovaj roman. Kad je pročitao rukopis oduševio se i odmah odnio u štampariju. Na promociji knjige bilo je 27 masona, a on pri čestitanju daje mi ključeve od čudesnog automobila ``Kadilak``. (Na 100 kilometara trošoio mi 24 litra benzina.)

Drugog čovjeka, Dragana Đurkovića, koji je i mason i Srbin i milioner i Amerikanac, upoznao sam na jednom crkvenom ručku koji se plaćao 20 dolara. Djeca nisu plaćala. Dragan je navodio dvojicu dječaka, starih po 7 godina, da i za njega ukradu jedan ručak. Ja sam bio jedini koji je to uočio i pratio. Sjeo sam do njega i raspitivao se o njemu. Frapirao sam se kad sam shvatio da mu je jedan dječak unuk a drugi sin. Nastavio sam se družiti s njim, u svemu je krajnje neobičan. Počeo sam pisati roman o njemu, ``Palata iznad Bel Kanjona``, za koji sam dobio nagradu Akademije Ivo Andrić, kad sam malo poodmakao morao sam razgovarati s njim. On mi je predložio da otputujemo u Meksiko na desetak dana, on tamo ima ljubavnicu, i tamo će mi ispričati o sebi sve što me bude zanimalo. I otputovali smo i napričali, i do 2 mjeseca bijaše i roman napisan.

Treći roman ``Lešinarke`` govori o Srpkinjama starosti oko 50 godina, koje po Americi traže i nalaze onemoćale samotne starce, lešine, kako ih mazivaju, i sa njima prave brakove, da bi naslijedile bogatstvo.

Romani su objavljeni 1997. i 2004 godine, a pisani su, prvi u mojoj 58-oj, godini života, drugi u 60-oj i treći u 62-oj godini života.

Za ovaj drugi roman, 2006. godine dobili ste Visoko internacionalno priznanje Akademije Ivo Andrić, i dve godine kasnije dobili zahvalnicu od bračnog para Laure i Džordža Buša, prve dame i predsednika SAD-a. Vaš status u Americi, kao stranca, bio je na zavidnom nivou. Iz ove perspektivne gledajući, koliko ste na samom dolasku u Ameriku mogli i da zamislite sve ono što ste boravkom tamo uspeli?

Prije polaska za Ameriku imao sam bogato internacionalno iskustvo i dobro sam procjenjivao šta me čeka u Americi. I kad bi bilo biranje samo za mene i suprugu nikad ne bih otišao u Ameriku, koja je surova zemlja sa istinom i da nudi mnogo, i da je stvar individue koliko od tih silnih ponuda umije zagrabiti. Međutim, poći u Ameriku sa 6 decenija života i bez znanja jezika, ocjenjivao sam da je to budalaština. Međutim, ako sam svakako već izgnanik, a u Americi me čeka kćerka i unučad, onda odlazak u Ameriku je iznuđen i od dva zla ipak je manje.

U Vašoj književnosti negovali ste Hercegovinu, kao i hercegovački humor, te likove ljudi iz tog dela BiH? Koliko književnici danas uopšte žele da neguju kulturu, običaje i karakter iz svojih rodnih krajeva? Mnogo čitate, srećete li se često sa sličnom tematikom?

U životu sam imao mnogo posebnih životnih okolnosti koje su oblikovale moje životne okvire. Jedna od tih okolnosti je i prva godina života izvan porodice. Imao sam 11 godina kada sam pošao u prvi razred niže realne gimnazije, iz sela preselio u grad i živio kao podstanar. Gazda mi je dozvolio prvi put da posjetim porodicu tek nakon 3 mjeseca. Svaki dan sam plakao za majkom. Plakao sam sa sestrom, braćom... Plakao sam i za kravom Šaruljom oko koje sam godinama čobanovao. U ranom djetinjstvu me jutrom budila sunčeva zraka koja se probijala kroz procjep raspuklih sobnih vrata. U porodičnom izgnanstvu su mi se grudi grčile i oči suzile, noći su se pretvarale u snove tuge i žala za rodbinom, za kravom, konjem, psom, kokošima, patkama i mačkom. Sanjao sam krušku na kojoj sam vješao ljuljašku i ljuljao se, sanjao sam zekana na kome sam jahao i kasao, sanjao sam i trešnje ranjke i vinogradske grozdove slatke. Sanjao sam i baku Ilinku koja nikad u životu nije otišla od kuće dalje od pola kilometra, ali koja mi je napričala nebroj divnih narodnih priča.

Živeći u Americi, naročito ona prva 3 mjeseca, u meni je živila ona tromjesečna tuga jedanaestogodišnjaka i vapaj za rodnim krajem je kao mostarski vjetar veleštak strujio i u meni i oko mene.

Bio sam šestogodišnjak kada sam slušao starije kako raspravljaju o jednoj od šala mostarskog veseljaka, liske, po imenu Vasa Kisa, i ta zagonetna šala me obhrvavala danima, a glasila je: Riba ipo dinar ipo koliko je pet ipo riba pita Vasa Kisa. Mostar je imao posebne fele ljudi koji su živjeli sa željom da nasmiju ljude. Najsmješnije su liske, a Vasa Kisa im je rodonačelnik, njihovo je bilo da svakoga namagarče, ali da to bude toliko duhovito da se namagarčeni ne smije naljutiti već će se najviše smijati. Malo lošiji zasmijači su mostarski trehaši, a dosta lošiji su mostarski ublehaši. U Mostaru se svaki dan svako smijao, ovo me doseljavanjem u Mostar čudesno dojmilo. Do danas me nije napuštalo. A kad sam počeo da se bavim prozom počeo sa da istražujem i bilježim liske, trehaše i ublehaše, te napisao roman Vasa Kisa, roman Radost i tuga mostarskog duha i zbirku priča Mostarska treha.

U ovo nesretno doba Informatičke revolucije dolazi do baznih promjena okolnosti i načina ljudskih života, gdje se gasi porodična toplina, gdje nema mjesta dangubi i zasmijavanju i kolektivnoj radosti, u Americi se djeca odvaju od porodice nakon srednje škole, upoznao sam mnogo ljudi koji ne znaju broj telefona svog djeteta, čak ne znaju ni u kom gradu žive. Sve je novo i otuđeno, a ja, a ja nisam mogao izdržati da se ne vratim iz takve Amerike... I da se ne zavaravamo, naši iseljenici samo u početku njeguju svoje, a kasnije, pogotovo druga i treća generacija, potpuno zaboravljaju i odbacuju sve svoje.

Vaš roman Čemerika napisan je čak na 1500 stranica. O Čemu nam Čemerika tako „detaljno“ govori?

Roman ``Čemerika`` prati dva ipo stoljeća život porodice Soldo iz bilećkog sela Plana, a koja se razvijala i živila na 3 kontinenta i 4 religije. Naravno, u njemu su istorije Hercegovaca, Balkanaca, Indijanaca, američkih doseljenika, Zlatna groznica, desetine ratova, raskol srpske crkve i naročita bijeda i raskoš u Americi. Posebno je obrađen jad Indijanaca i AfroAmerikanaca, Crnaca, i posebno istorija Kalifornije. U romanu je glavni lik imao, ne zna se tačno, ali svakako oko dvije stotine djece.

U svim mojim djelima bio mi je cilj da čitalac sazna nešto novo, a ovo je najbolje objasnila jedna studentica iz Mostara koja je rekla: Najviše sam u životu naučila čitajući Marićev roman ``Čemerika``.

Iako ste u Americi bili veoma cenjeni i uspešni Vi ste ipak, čini mi se, prvom povoljnijom prilikom, vratili se tamo gde su Vam koreni?

Na ovo pitanje sam već odgovorio, ali ću i dodati i ovo, bio sam u tridesetak država, ali na prste bih mogao izbrojati bistre rijeke koje sam vidio, a u mom mostarskom kraju, u prečniku desetak kilometara huče bistre rijeke: Neretva, Radobolja, Jasenica, Posrt, Buna i Bunica. E može se samo zamisliti koliko uz te rijeke pjeva i cvrkuće ptica, talasa behara, odliježe pjesama i smjehova... Pa kako da se ne vratim i uživam u ljepotama moga zavičaja.

Sa Ilijom Šaulom književnikom i slikarom 2009. osnivate Književnu radionicu „Kordun“. Odakle je potekla ideja za osnivanjem? Do današnjeg dana, književna radionica Kordun ima ogroman broj saradnika, autora, promocija, publikacija, časopis...Šta je ono na šta ste vi posebno ponosni, od dana njenog osnivanja do danas?

Ovu izdavačku kuću, ipak, treba vezati za ime Ilije Šaule, a mene kao njegovog pomoćnika. Ilija je vrlo zanimljiv lik srpske kulture, koji se stalno od rane mladosti uspinjao i postajao kulturni radnik sa širokom lepezom mnogih djelatnosti. Jedna od njih je i izdavaštvo. U početku on je ulagao zadnji svoj zalogaj da objavi knjigu mlađanog početnog pisca, a ja sam mu bio od ruke u uređivanju i priređivanju tekstova, vršio prelom, pisao uvodnike i recenzije. Koristim priliku da ovoga puta prijatelju Iliji šauli čestitam na rezultatima koje je postigao u našoj kulturi.

Bilo bi dobro, pogotovo za mlade ljude, da nam kažete i podelite sa nama, kako da negujemo svoj talenat i ljubav prema pisanoj reči? I naravno, na koji način da čuvamo svoje korene?

U životu svakog čovjeka, bez obzira čime se bavi ili će se baviti, bazno pitanje i zadatak je upoznati sebe. Nažalost, ovo, ma koliko izgleda jednostavno pitanje, pitanje je na koje ima putpun odgovor veoma mali procenat ljudi. Zbog nepoznavanja sebe mnogi ljudi kroz život vuku teške probleme, jednako bravari i zidari koliko i pravnici i političari, a posebno umjetnici, dakle, i pisci. Pisci, koji imaju potpunu spoznaju o sebi, već poslije par prvih radova, upoređujući svoje radove sa radovima afirmisanih pisaca, prepoznaje svoj rejting i čini napor da ga podiže.

Сабрана дјела Данила Марића у издању АЛМА, Београд и Књижевна радионица Кордун, Вест Честер, 2022.

PODELITE OVAJ TEKST NA: