detalj slike: KRK Art dizajn

SAGRADA FAMILIA

Sumorni dani kovitlaju nebom već godinama. Razljevaju se emocije kao boje natopljene grijehom. Sa sjevera vjetar donosi hladoću pod kojom pretkomore i komore neujednačeno rade. Retrospektiva života grca u suzama miješajući se sa ponekim osmjehom, a sretni dani magle u prošlosti. Tišina postaje sve glasnija dok kroz vene teče nepresušna tuga sudarajući se sa krvi koja se srami tog nosioca nasljednih osobina.

Rođen nisi sam. Na svijetu ne egzistiraš sam. Čovjek je društveno biće poteklo iz porodoce u kojoj je pustio korijen i raširio grane. Familija je oslonac kad izgubiš tlo pod nogama pa umjesto pada dočeka te stolica za sjesti. Bar tako bi trebalo biti u teoriji. Praksa je u većini slučajeva pokazala da se dijametralno razlikuje od teorije. Kao voda i vatra neke porodice i familije nikada nisu mogle opstati u zajedništvu. Rasapad se uglavnom događa kada se spomenu novci, kada imovina dođe na podjelu, kad ti postane važnije materijalno od tog gena kojeg nosiš u sebi. I čini mi se da je ta korist odavno postala neizlječiva bolest od koje se broj oboljelih svakodnevno uznemirujuće brzo razmnožava. Ta potreba da izostaviš onaj dio nasljednih gena koji preživljava od danas do sutra postala je tako bijedno očigledna ne znajući da te u budućnosti možda čeka ta ista strana nedovoljnog imanja za kupititi i platiti neiskrenu ljubav. A ona prava, iskrena, neuprljana, pregažena je i ostavljena da ispusti dušu.

I evo, po ko zna koji put naiđe ova gorčina što mi ne da progutati nepravdu i udhnuti zlobu govori Julija dok je sluša samo spokoj rodne kuće. Izgleda da je većina previše zagledana u nebo pa ne zna da je svakom dato isto pravo da uživa pod njegovim svodom, da je kora kruha dovoljna da bi pokazao poštovanje prema svakom, da je život koji  nam je dat dug koji se prenosi sa koljena na koljeno, da sa ovog svijeta ne možeš da odeš  na drugi, onaj bolji, dok ne dođe sudnji čas, da kad letiš visoko možeš nisko pasti i tako jako glavom udariti o tvrdu zemlju i taj ožiljak ponijet ćeš sa sobom u raj ili pakao.

Julija se udala u kasnim tridesetim. Iako nije imala preveliku želju za udajom njeni nisu dozvolili da ostane stara cura pa da služi za ruglo onima što ne vide dalje od svog nosa. U porodici u kojoj je živjela i iz koje je otišla majka je imala ulogu oba roditelja. Naučena da radi i da bude sluga svima Julija je taj gen ponijela sa sobom.

„Nisam birala, izabrali su me, a ja sam pristala otići ne znajući kuda idem ni šta me tamo čeka“ govori sad već nakon četrdeset godina braka. Rodila sam i odgojila dijecu. Neka su bila uz mene, neka nisu, nekima su branili dolazak jer sve je bilo bitnije od majke. Na vrata su dolazili i kucali bespomoćni u potrazi za utočištem, prevaranti i lopovi u želji da ukradu, rodbina sa riječima u imperativu kao kazna koju treba dočekati, kao robija koju treba odležati. Ta stolica, preko potrebna, uvijek se izmicala, namjerno ili slučajno, zar je sada bitno? Bila je bez podrške, prepuštena nemiru koji je opkoljavao sa svih strana, nemoćna da promjeni sutra, ako ne može ovo danas, a na svakom sutra je pisalo danas. Otimali su od nje ko je šta stizao, podmuklo, nemoralno i bez kajanja, a ona je svima poklanjala osmjeh jer jednog dana, znala je Julija, njen osmjeh će biti oružje koje će raniti i ostaviti trag. Uzalud će biti kajanje, uzalud će tražiti oprost gledajući njenu uramljenu sliku, uzalud će pognuti glavu i spustitit pogled pred koljena. Oprost nije oprost ako sadašnjost brani prošlosti da ode u zaborav.

Genetika nosi krst sramote na svojim leđima jer nevinost duše koju je Julija imala lomit će im nečistu savjest do srži kao koru kruha koja život znači. Čitat će se riječi kao pisma, prepričavati i izvrgavati ruglu bol kojoj nisu dali da oplakuje, žali i umre. Muzika njihovog gnjeva postat će glasna, jutra će im biti neprikladno obučena za buđenje, pratit će ih nesanica kao sjena ali nikada neće priznati da su poraženi njenom moći da trpi, živi i nadživi njihovu zlu krv.

„Ne. Ništa mi ne treba“ odgovor je kada je pitaju. Ne očekujem, ne tražim, iako Bog kaže „traži i daće ti se“, oslanjam se na sebe i plutam na površini vjerujući samo svojim otkucajima koji ponekad preskaču. Živim sa svojim bolovima, sa ranama koje govore dok se ne umore od pričanja. I čekam svoj red iz kojeg me uporno izbacuju. Niko ne zna kolika je njena snaga da nadjača sebe kad i sama digne ruke od svega što može biti.

Sad vidim, kad čovjek proživi golgotu života, kad kroz prste prođu gubitci, kad u očima plamti ravnodušnost, kad tijelo drhti zarobljeno u sjećanjima, da sve stoji sa ove strane granice, gdje je većina koristoljublje i nepravda, da ne treba tražiti previše razloga niti objašnjenja zašto je krv sebična, zašto su te svete veze grešne i samodovoljne.

„Sve sretne porodice liče jedna na drugu, a svaka je nesretna na svoj način.“

PODELITE OVAJ TEKST NA: