detalj slike: KRK Art dizajn

Nemanja Zivlak: Nema izlaska iz okvira svoga naroda

„Budi radan i vrijedan član Otadžbine, jednom riječju, budi ono što treba da budeš: častan čovjek.” Petar Kočić

Nemanja Zivlak je rođen 17.07.1982 godine u Bosanskom Grahovu. Piše rodoljubivu i epsku poeziju lirske i duhovne pjesme, kao i kratke priče. Objavio je zbirku poezije „Žito i Vila“ u izdanju Književnog ESNAF-a. Stvara i radi u SR Njemačkoj.

Немања Зивлак - пјесник

Književna radionica Kordun, Neda Gavrić, Banja luka - Minhen, 24.03. 2023. 

Nedavno je objavljena Vaša zbirka rodoljubivih i ljubavnih pesma „Žito i Vila“ koju je objavio „Književni ESNAF“ Beograd. Zbirka je podeljena na četiri ciklusa, svi u stihovima, ljubavi, bola, ponosa i vapaja. Ono što je očito je to da ste ste predano i precizno radili na odabiru. Ni podela na baš ovakve cikluse, nije slučajna?

Poštovana Nedo, prije svega želim da se zahvalim na prilici koja mi je ukazana da kažem koju riječ o knjizi “Žito i Vila”, o svom stvaralaštvu i na koncu o samom sebi.

Zbirka “Žito i Vila” sa svojih 96. pjesama je moj odgovor svijetu. Koncipirana kao roman u stihovima, ili bolje rečeno u ciklusima raspoređenim tako da nam ciklusi direktno ukazuju na četiri strane svijeta, četiri strane Krsta, četiri godišnja doba… Sa druge strane imamo ljubavnu poeziju a cijela knjiga je kao pješčanik. S tim sam želio reći da se jedno u drugo uliva, da jedno iz drugog proizilazi i jedno drugo čuva i drži. Kao pjesnik pozvao sam čitaoca da sam donese zaključke o zbirci, da sam dopuni mene ali i sebe u razmišljanju da li smo mi jedini, prvi i posljednji, i da li se sav svijet samo oko nas vrti ili smo zaista samo jedna mrvica koju čeka vječni život ako shvati da je zemaljski za malena. Na kraju, zašto ne i upitati čitaoca, šta je to centar svijeta, neka trivijalnost ili čestit i zdrav odnos, prema rodu, naciji, ženi?!

Sve ovo je u mojoj poeziji prepoznala srbista Milena Radujko i ona je, mene kolebljivog, prije svih “natjerala” da razmišljam o zbirci pjesama.

Sve gore rečeno je msr Stojanka Đokić divno opisala u svojoj recenziji, a književnici Ilija Šaula i Zdravka Babić donijeli svoj objektivan sud o samom djelu.

Izuzetno baratate sa rečima kao i emocijama kada je u pitanju rodoljubiva poezija. Šta je za Vas rodoljublje i šta ga najviše karakteriše?

Zahvaljujem se na komplimentu. Rodoljublje - po mom mišljenju, koje ne mora biti relevantno, ali je moje  - jeste onaj najčistiji primjer zdravog odnosa prema svijetu. Ne znam nijednog čovjeka koji je bio iskreni rodoljub, a ne šovinista, da je ikakvo zlo učinio ijednom drugom čovjeku bilo koje nacije ili konfesije. Rodoljublje koje shvatam i prihvatam jeste ono isto kako su ga praktikovali Šantić, Dučić, Njegoš, Rakić, Tesla, Pupin…  Drugo i drugačije “rodoljublje” ne priznajem i ne želim da ga dovedem u bilo koju vezu sa mnom. Najiskrenije, to drugo i drugačije “rodoljublje” nije nešto čime se naš narod ponosi, naprotiv, to je ideja nekolicine usijanih glava i to ideja koja će sama sebe ugušiti. Naš narod, slobodarski ali i mučenički, nije pobornik te ideje. Na kraju, to i nije ideja, to je više začarani krug mržnje, patetike i očaja bez jasnog izlaza i bez iskre nade, a nada je danas najpotrebnija. Ako bi me iko pitao šta je osnova moje poezije jedino što bih mogao reći je da svaka pjesma bez obzira na temu nosi i poruku nade, iskru koja se ne smije ugasiti. Dakle, šta želim reći, ja svoj pojam o rodoljublju nisam izmislio niti ukorijenio u mržnji prema nekom ili nečem, naprotiv ja samo u dvadesetprvom vijeku svjedočim da je moguće nadzidati zdrav odnos prema svijetu i svome narodu na zdravim temeljima; a gdje ćemo zdravije od nabrojanih!

Danas je sve manje onih koji pišu o rodoljublju, Vas to nije sprečilo da pišete o tome. Po Vašem mišljenju, šta bi mogao biti razlog sve manjem broju onih koji pevaju svom narodu i Otadžbini?

Istina! Sve je manje pjesnika i pisaca koji se bave u pisanoj formi svojim narodom. Istinu govoreći veoma mali broj je pisaca i pjesnika koji žele i smiju zaroniti u to more. Pisati rodoljubivo je uvijek igra na ivici noža. Veoma lako pisac ili pjesnik sklizne u mržnju, šovinizam, osvetu; sve ono što može da naruži jedno djelo. To je prije svega najveći, ali ne i jedini razlog. Dakle, mjeru naći je imperativ svakog pjesnika i pisca. Stoga se zaključak sam nameće. Radije pisati potpuno irelevantno nego nešto što te označi dok si živ.

Ali, neka se ne varaju ti koji misle da je rodoljubivo prevaziđeno. Samo i isključivo djela umjetnika mogu opstati u narodu iz koga je umjetnik. Nema izlaska iz okvira svoga naroda. Svjedoci smo da je jedan Dostojevski prognan, naravno zbog političkih odluka. Nažalost, živimo u vremenima kada samo slijep čovjek ne vidi da svako ko ima “nepodoban pedigre” biva izbačen iz svjetske kulture. Na stranu što ta “svjetska kultura” ne označava većinu svijeta, ali se pod nju podrazumijeva.

Ko onda može živjeti u zabludi da će opstati u nekom drugom narodu?

Hoće, ali pod uslovom da piše ono što govori protiv njegovog naroda, a to, oprostite ni živ, ni mrtav, ne bih učinio!

Da li je rodoljublje izraženije kada se nalazite daleko od rodnog kraja? Koliko je pisanje zapravo spas i lek za čežnju koju sa sobom nosi tuđa zemlja?

Rodoljublje koje u sebi nosim nije inicirano boravkom u stranoj zemlji. Istinu govoreći, jeste pojačano, da se tako izrazim, ali nikako nije vapaj. Spas tražiti u pisanju je uvijek bio lijek, ali i kazna. Sve što pisac napiše on nešto od toga mora i preživjeti, inače je samo obmanjivač.

Nemoguće je napisati djelo a biti hladan prema napisanom! Još je gore kada to što preživljava mora da donese kroz stihove, ali da ne bude patetičan nego više dostojanstven.

Rođeni ste u Grahovu. Koliko Grahova ima u Vašoj poeziji?

Da, rođen sam u Bosanskom Grahovu, ali sam odrastao u selu Resanovci. Iako mnogi to izbjegavaju, ja se, štaviše, tim ponosim. Kako reče jedna moja prijateljica, pisac Snežana Aleksić Topalović – “iz tvoje poezije diše domaćinluk”! Valjda je to taj pečat koji sam ponio sa kućnog praga. Valjda je to Grahovo koje diše iz moje poezije.

Koliko često odete u rodni kraj? Kako živi Grahovo danas?

Prisutan sam, na ovaj ili onaj način. Dovoljno blizu, a potrebno daleko.

Bosansko Grahovo živi, zahvaljujući mladima kojih nema mnogo, ali isto tako odumire. Ne znam čija je to ideja - ali definitivno jeste – da srpski nacion bude što dalje odbačen od Jadranskog mora. Nažalost, Bosansko Grahovo je samo jedan mali primjer, ali nije jedini. Držim da zalaganjem i većom posvećenošću svom rodnom kraju učinili bi da bar za našeg vijeka ne opusti. Ne znam koliko me čuju, ali ako me čuju, onda vi valjalo da znaju da mi nismo Bogom dani da budemo posljednji nego samo jedna alka koja mora da istrpi.

Pored ljubavne, rodoljubive pišete i epsku poeziju kao i duhovne pesme. Imate li u planu i njih ukoričiti u neko skorije vreme?

Ljubavna i rodoljubiva poezija su našle zajedničko mjesto u mojoj poeziji. Ne slučajno. Odnos koji gradim prema otadžbini je identičan odnosu koji gradim prema ženi. Supruzi, majci, kćerci – ženi u najširem smislu. To dvoje se ne izdaje! Nikada! Ne znam kako neko može izdati a potom se praviti kao da se baš ništa nije desilo. Riječ je svetinja, i nju čovjek, ako je čovjek poštuje i pazi. Bilo da se radi o riječi datoj zemlji, Bogu, ženi. Zato su te riječi teške i jedinstvene, ali i obavezujuće, za cijeli život. Znam da zvuči dosadno i neinteresantno, ali to je naprosto moj stav i ubjeđenje. Taj stav sam i zauzeo čitajući, pišući i slušajući epsku poeziju. Što se nje tiče, kao i duhovnih pjesama, one će u nekoj narednoj knjizi zauzeti svoje mjesto koje im i priliči.

Takođe, pišete i kratke priče. O čemu nam one govore?

Kratke priče koje pišem su najčešće produžene pjesme, ili pjesme samo u drugoj formi. Manje-više skoro sve su sa izraženom metaforom i skoro nijedna nije ono što je napisano već ono što je sakriveno. Daću priliku čitaocima da sami odrede, jer se ne slažem sa tim da pisac ili pjesnik treba da otkrije cjelokupno djelo. Čemu onda magija pisanja?!

Živite i radite u Nemačkoj, gde se nalazite sa porodicom. Koliko su naši ljudi aktivni u kulturnim zajednicama?Koliko su integrisani u društvo?

Da, to je i najznačajnija stavka u mom životu. Porodica! Onaj motor koji me pokreće ali i ona snaga koja mi ne dâ da stanem. Generalizacija svega je prijeki put da čovjek kaže neke ružne riječi, ali ovaj put ću probati sagledati sve u globalu. Naravno postoje izuzeci. Naša dijaspora je jedna od mnogobrojnijih na svijetu, ali i žestoko zavađena između sebe. Ne postoje jasna i određena udruženja koja se bave očuvanjem i djelatnostima od nacionalnog značaja. Postoje entuzijasti i pojedinci ali je to premalo. Čini mi se da je integracija Srba poprimila svoju ružnu sliku, i ne liči na sliku koju su nam ostavile pređašnje generacije. Sada je mnogo dopadljivije otići na Tajland nego u rodni kraj, iako protiv Tajlanda nemam ništa. Mislim da je takav odnos uveliko preuzeo maha a posljedično kultura trpi.

Šta je ono što nam pripremate u narednom periodu? Da li možemo i gde očekivati promocije knjige „Žito i Vila“?

Prije svega, da nam Bog da zdravlja i sreće, a svega ostalog će biti.

U dogovoru sa mojim izdavačem Književnim Esnafom u skorije vrijeme pristupiću uređivanju zbirke pripovjedaka. Promocija “Žita i Vile” će biti još u nekoliko gradova u Reublici Srpskoj i Republici Srbiji. Nisam neko ko pravi dugoročne planove, tako da ću čitaoce obavijestiti u razumnom roku o mogućim promocijama.

Do neke nove prilike, zahvaljujem Vam se na srdačnom razgovoru.

Svako dobro i srdačan pozdrav.

PODELITE OVAJ TEKST NA: