detalj slike: Krt Art dizajn

Plavo-bijela zastava

Avion prelijeće Atlantik

po ko zna koji put

društvo mu pravim.

Roletne otvorene

al' vazduha nema.

Turbulencija nas ljulja

ali ne uljuljkuje.

Vidim plavo-bijelu zastavu

prostrtu koliko se okom

doseći može.

Moja zastava!

Plavo nebo,

oblaci kao pamuk tek ubran

Prostranstvo je moja zemlja

sva ova neukrotiva širina.

Treće nebo.

Univerzum ruke širi

i zove me da poletim.

Meni u čast danas

zastava se diže,

srce pjevuši

himnu bitisanja.

Život je iznad

betona ispod.

Bar

Volim te jer si i posle svih ovih godina moj.

Volim te i tvoje planine koje te grle u polumjesecu

i tvoje more koje zatvara krug,

a otvara srce.

Volim te jer je u mom prvom dahu tvoj nemir,

jer tvoj pijesak otiske mojih stopala čuva,

od onih majušnih do ovih nestašnih željnih avantura.

Volim te jer tvoje ulice pamte cvrkut mojih štikli,

jer su tvoje kiše suzile samnom,

jer je tvoja ljubav nadolazila sa mojom kao plima.

Volim tvoje morsko plave oči,

tvoju dušu crvenu od zalazaka,

a bezbroj smo ih zajedno ispratili.

Volim te jer zbog tebe zavoljeh modrinu

i rodih se sa duhom mornara i sanjalice.

Volim tvoj maestral koji mi uvijek duva u leđa

i podstiče moje snove i pustolove.

Volim te i zato što kada god i kakva kod da ti se vratim,

ti širiš ruke, pružaš mi smokve na dlanu,

mrsiš mi kose maslinovom granom

i zašumiš s talasima 'sjeti se Montenegrina...'

Volim te jer iako imaš najuniverzalnije ime,

poseban si i najdrži,

grade moj.

Plima

More.

Pred suton još jedne sezone,

sjedim  i talasam misli.

Oči uprte u pravcu Otranta.

Vrata širom otvorena.

Srce vrata nema.

Samo ključić da zaključa po koji uzdah.

I školjku.

Stopala u vodi.

So pecka ožiljak od žulja.

Njujorškog.

Po pučini odraz neba i ponekog zaostalog oblaka.

Obukli široke haljine "na volane"

kao za flamenko, al' miruju.

Podsjećaju me da su iz neke druge priče. 

Krik galeba me trgnu.

Sprema se plima.

Topla je, al' varljiva.

Nadođe kad joj se najmanje nadaš.

A naučena sam od malena

da dolazi i kad je ne iščekuješ.

Račići izmiljeli.

Ne sluteći zavjeru koju im plima sprema.

Povuče se talas,

ostavljajući sijaset malih rupica u pijesku.

Čitav mali grad.

Tad račići puste korak.

Ubrzaju pa zastanu,

koketirajući sa školjkama

koje lijeno svijetlucaju

na popodnevnom suncu.

Mame!

Al' školjke k'o školjke,

prosute kao klikeri po dvorištu

čekaju neke druge mornare. 

Nekom su san, nekom dom.

Ponekom raku oboje.

Rak voli kuću jer mu je stalno neko ruši.

Al' svojoj školjki se ipak uvijek vraća.

Sa plimom. Bez zavjere.

Nekad se do cilja najbrže stiže

hodajući natraške.

Prateći srce.

More.

Kraj sezone.

 Spiraju se tragovi magrebskih sparina.

Šišarke se rascvjetale kao artičoke.

Poneka skoči u more,

poneka čeka ravnodnevnicu.

Poneku lanjsku more isprati do obale.

Jedna mi se skoro neprimjetno stvori u ruci. 

Stijene vidaju ogrebotine vrelog ljeta.

So na rane.

Pleća im umorna

al' za odmor galebova uvijek meka.

Nema znaka "sleti ovdje".

Ne treba. Znaju oni.

Mali predah

pa galebovi nastavljaju da rovare pijesak.

Traže blago.

Nekada smo zajedno skupljali "smaragde".

Te komadiće zelenih flaša more je oblikovalo u blago.

More ima tu moć. I najobičnije staklo pretvori u smaragde.

I najobičnije sjeme oblikuje u čovjeka.

I more ostane duša duše njegove.

Zanavijek.

Sunce trepnu još par puta.

Kapci mu postaju teški.

Oblaka odjednom družina cijela.

Klize usporeno ka vrhovima planina

da zauzmu što bolje mjesto

za sjutrašnji spektakl rađanja sunca.

Presvukli se u plaštove ljubičastvene

pa se prosuli po platnu kao vez djevojački.

Uljane boje razliše se po pučini.

Titra ona.

Ne, nije je strah. Niti joj je hladno.

Čeka smjenu straže i susret sa mjesecom.

Dođe on i kad ga ne iščekuje.

Nekako baš u taj čas.

Neosjetno, kao plima.

Trgnu me muzika spuštajućih škura

kojima je so iscrtala bore.

Zatvaraju se.

Kao kapci.

Smjena straže.

Dunuh poludaškom

u usnulu kandelabru dok je guta mrak.

Pučina tone u san.

Neće ni primijetiti kada mjesec dođe

i pospe joj zlatni zvezdani prah

po titrajućim bedrima.

Kao ogrlicu.

Probudiće je tek njegov dodir po vratu, gdje se kopča.

Možda ga baš noćas zavede.

PODELITE OVAJ TEKST NA: