Mart 1666. godine.

ODAVDE DO GOLGOTE

Nakon spuštanja s drugu stranu kamenitog visa, kolona zaprega zastade u niziji pored omanje rječice. Bijaše to prvi odmor od početka putovanja.

Ravnim livadama rječica neobično mnogo vijuga, a preko nje se nadvio kameni most, čvrst, stamen, sa nekoliko fino izvedenih lukova. Svud okolo zategla se golet, bez ijednog zaklona i nade za bijeg. Kada i zarobljene izvedoše iz kola da protegnu noge, stražari im staviše bukagije na noge i vezaše ih međusobno. Nikakve prilike nisu imali ni da pokušaju bjekstvo.

Kada se i vučni konji, onako pod zapregama, malo odmoriše, kolona krenu dalje.

Tako su se na sličnim mjestima zaustavljali još dva puta, a kada ih je već i mrak obavio, umorni stigoše u Prozor. Tu i okonačiše.

Zarobljenici cijele noći ne mogaše zaspati. Na nogama su po svu noć imali bukagije. Povremeno su ih izvodili da protegnu noge. Ni šapat im nije bio dozvoljen, a kamoli razgovor. Stražar im stalno stoji pored kola. Tako prođe prilično prohladna martovska noć, bez snijega, ali sa jutarnjim mrazem. Pred zoru stražari naložiše vatru. U zoru se Stojanu oteo san, ali kada se trže, vidje da je to trajalo samo jedan tren. Tako se dešavalo još nekoliko puta. I Matija se mučio sa umorom. Dva dana nisu ništa jeli, samo su gledali glavi mjesta. Bijaše previše i za najjačeg.

Kako jutro odjutri, svi se spremahu za pokret. Tek što krenuše, jedan stražar na konju priđe kolima s kavezom i između drvene ograde proturi ruku, koja je držala dva komadića kukuruze...

- Na!

Čim oni uzeše komadiće, on pogleda oko sebe, dotače konja mamuzom, brzo se odmače i nastavi, kao da ništa nije ni bilo. Nakon nekog vremena, opet priđe onaj isti i, ne gledajući njih, već ispred sebe, upita tiho:

- O′š vode? Evo, napijte se malo. Na!

I odmah kroz rešetke pruži drvenu posudu sličnu ploski. Zarobljeni su ćutke gledali u pruženu posudu, kad on ponovo progovori:

- Evo, pogledajte...

Nagnu iz posude i bučno otpi dva gutljaja, pa pruži ponovo...

- Nije otrov. Ne bih ja imao ništa iz toga.

Stojan ga malo bolje pogleda. Imao je dobroćudno lice i oči. Izgledao mu je iskren. Pokušao je da razmišlja razumno. Ako ne prihvati, samo se žeđu iscrpljuje još više.

Uze i otpi dva gutljaja, a zatim doda i Matiji.

Kako li je prijalo. Zadnji put se napiše na rječici kod kamenog mosta, prethodnog dana, pred podne.

Kola su tandrkala cijeli dan, do sumraka. Bijahu usputno dva odmora, a sada i treći, konačište pored same varošice i rijeke. Spominju Konjic. I ovdje njihov kavez natkriše nekakvom ponjavom, valjda da ih ne kvasi rosa. Izmučiše se i izlomiše na svojoj klupi, pa u mraznom jutru krenuše dalje.

Opet je bio u blizini onaj isti konjanik i postupio je na sličan način. Sada im ponudi malo pogače i vodu.

Očajni put se produžio cijelog sunčanog dana, a kada se potpuno smrači, oko puta se ukazivalo sve više kuća. Otvori se ravnica sa kućama na sve strane. Svuda su svijetlile lampe i fenjeri. Po sokacima je bilo mnogo naroda i prolaznika. Ponegdje čak i u kolonama. Sarajevo.

Čitavu su noć proveli opet u svom tijesnom kavezu, natkriveni ponjavom. Kolona je zanoćila na nekoj omanjoj livadi, okruženoj živicama.

U mraznom jutru, od vatre stražara dopirao je miris čaja. Jedan stražar im priđe i pruži dvije limenke iz kojih se pušila vrela tečnost. Vidjelo se da su i u te posude sipali istovremeno kada i sebi.

- Na, okrijepite se malo.

Dva-tri gutljaja čaja bili su okrepljujuća. Kao da im se neka toplina vrati u noge i ruke.

Ne prođe dugo, odnekud se stvori onaj isti što im jeusput davao hranu i vodu, i opet pruži po komad kukuruze.

- Kako je jutros? A? - priupita u prolazu, tek da ne prođe ćuteći.

Gleda ga Matija, gleda i kao sam za sebe, napomenu:

- Jedini on s nama riječ prozbori. Jedini nam pruži koru kruva i gutljaj vode. i nije se tada loše osjećao. Jedini od toliko ljudi. Imam utisak da bi takvog mogao tražiti fenjerom među hiljadu ljudi, i biti srećan ako sretneš jednog koji ima svoj stav, koji cijeni svoj um, raspolaže njime, ne dozvoljava da u njega bilo ko ugurava kojekakve gluposti, mržnju, netrpeljivost...

- Zar ti to ništa ne govori? Svuda imaš i ovakvih i onakvih. I loših i dobrih. To govori da nijedan narod nije loš, već samo pojedinci. Ima njih tu još koji bi nam pružili zalogaj hrane, ali ne smiju. Tako je to. A ima i onih koji bi te smakli, a da ni sami ne znaju zbog čega. Čudan je svijet.

Najednom i neko drugi progovori glasno:

- Mi na utovar, vi na istovar!

Kada se obazreše, zarobljenici spaziše istog čovjeka kako odnekud, pristiže žurno i nekim nepoznatima ljudima dovikuje:

- Evo ih ovdje!

Dok je otvarao kavez, Stojan samo uspje da ga priupita:

- Kako ti je ime?

On se malo začudi, ali ipak odgovori:

- Osman. Ako bi ti to moglo nešto značiti.

Čim se vrata otvoriše šire, četiri krupna mladića pristupiše, izvukoše zarobljenike iz kaveza i grubo povedoše prema obližnjoj i podužoj kući spratnici. Bili su međusobno povezani lancem između bukagija na nogama i rukama.

Uguraše ih u podrum, memljiv i vlažan, iz kog guši nekakav težak miris i apa nepodnošljiva.

Zaključaše ih i odoše.

Na kamenom podu bijaše malo satrvene slame i tu zarobljenici posjedaše.

Odnekud je strujao vazduh, kao iz podzemnog hodnika, opor, ustajao, danima neprovjetren. U daljini su se čuli povremeni glasovi ljudi, odjekivali su kao u tunelima. Izgledalo je da je ovaj podrum povezan sa mnoštvom drugih podruma, ili podzemnih prostorija. Nakon dužeg osluškivanja, Matija progovori:

- Možda odavde nećemo izaći dok ne istrulimo?

- A možda nam tada ne bude ni značajno - odgovori Stojan i u svoj muci poče da se smješka. - Na svu muku moram da se i našalim. Pa znaju li ovi ljudi zbog čega nas vuku dovde? Šta veliš Matija, kako ti se sve ovo čini?

- Prilično glupo, besmisleno. Krivicu izmišljaju, a po mržnji sude. U očajnoj smo situaciji, a ništa ne možemo učiniti. Makar su mi se rane skorjele i krenule u zarastanje, pa vidjećemo šta će biti dalje.

U međuvremenu je jedan čistač prilazio hodnikom i čistio kameni pod. Sitne i mršave građe, sredovječni čovjek je vješto baratao brezovom metlom. Jedna noga mu je bila veoma kriva i na nju je jako hramao. Svejedno, čistio je okretno i hitro. Snažno zamahujući, prašina se na sve strane vijorila, dok je on spokojno pjevušio. Kako pristiže pred vrata novih zarobljenika, zastade, osmotri ih, i kao sam za sebe, izusti:

- Momci moji, moji momci... Što li ste i vi ovdje došli?

Kada ne dobi nikakvoga odgovora, opet nastavi:

- Zar niste imali nikud pametnije, no baš ovamo? Pa, da, ... svako ima svoju sadaku, kao i ja svoju.

Nastavi on čistiti, a kada počisti sve ispred vrata, opet zastade, zagleda se u zatvorenike, pa nastavi svoj govor:

- Kud ćete ovamo, kada se iz ove hapsane ne izlazi? I da ne zaboravite još, što ću vam sada reći: čuvajte se Ragiba. On ovdje svakome uzima mjeru. Naročito kada je nešto ljut i pripit.

Ode čovjek čisteći niz hodnik, zviždućući i pjevušeći. Ode on, žešće vitlajući metlom kroz onu prašinu, koja se sve više vijorila, dok je on sve više zamahivao i sve glasnije pjevao.

I dok još nije ni zamakao na kraj hodnika, odozgo, niz kamene stepenice pojaviše se krupni koraci u još krupnijim čizmama iznad kojih progovori još krupniji glas od kog sav hodnik odjeknu:

- Opet si dolje sve zaprašio, nesrećo od Zejnila.

A ja trebam da pozdravim novajlije.

Kako stiže pred vrata tako stade, zagleda se pijano u zatvorenike. Izgledao je ogroman, čupav, razdrljen, bazdio je na znoj, alkohol i neku memlu iz ovog podruma. Oči su mu čudno i bijesno sijevale. Ličio je na čuvara koji nije u smjeni, ni na dužnosti, jer nije pod oružjem. U stvari, na prvi pogled on pojavom i ne liči na čuvara bilo čega, jer više liči na razbijača svega i svačega. Njegovom naprasitom izgledu pun doprinos daje činjenica da je veoma lako i brzo dogurao visinom do dva metra i težinom do sto trideset kilograma, ali čelo mu nije raslo srazmjerno. Između gustih čekinjastih obrva i guste kose šiljkom uklinute među obrve, nije ostalo ni dva prsta širine, a baš tu su se uglavile i sve popunile dvije mesnato izvijene bore, tako da tu za ravno čelo ne ostade ni najmanje prostora. Sam pogled iz takve glave govori da se ona rijetko kad trijezni, te da to tako traje još iz rane mladosti, ako ne još i iz djetinjstva, obavještava da tu nema mjesta za bilo kakve brige i razmišljanja, već samo za ono nagonsko “u seⁱ, na seⁱ i poda se“.

Otključa vrata i kažiprstom, ćutke, pozva Stojana da izađe. Tek što Stojan stupi na vrata, on ga žestoko sastavi šakom u stomak i promrmlja:

- Samo da provjerim jesⁱ ruč′o. Možda ti još nisu dali, a vidim da si ručak odavno zaradio. Već danima se izležavaš i čekaš, pa ja dođoh da ti ga dam. Je l′ sad′ ljepše? A? O′š još jedan?

Podrumskim hodnicima sve je odzvanjalo od njegovog urlanja. Žestoki udarac silno se sručio na već izmučenog čovjeka koji sada već krajnjim naporom jedva uspijeva da se pridigne. I nehotice se zakrenu očekujući i drugi udarac, pokušavajući koliko je moguće da otrpi, da se stvar ne pogoršava. Nasrtljivac nije imao namjeru zadovoljiti se jednim udarcem. Prije nego što na isto mjesto stiže i drugi udarac, Stojan se gotovo nagonski izmače i protivnika dohvati jednom šakom u pijano lice, dok drugom omota lanac, kojim su mu rike bile vezane. Omota ga oko napadačevog vrata, snažno zategnu, rvačkim se zahvatom izvi ustranu, obori protivnika. Budući da je bio pripit, izmučeni Stojan ga prestiže i još ga nogama steže oko vrata.

U tom trenu već su obojica bili u prašini kamenog poda, u čudnom zahvatu. Stojan je nekako sjedeći uz rešetku svoje ćelije, rukama i nogama držao oborenog protivnika, sputanog tako da se nije mogao ni pomaći. Samo se čulo krupno disanje, dok su obojica pokušavali doći do daha.

I dok je čistač ukočeno stajao tek nekoliko metara udaljen i nijemo zurio u njih, odozgo se začuše povici. Nekoliko ljudi je pritrčavalo. Stojan pomisli da će ga oni dokusuriti i već bijaše spreman na ono najgore. Kako su četiri čovjeka strčala, odmah se vidjelo da im je važnije razdvojiti ih i čim nasrtljivca uhvatiše čvrsto, Stojan popusti. Stisak je protivnika već omamio, gotovo onesviješten oslanjao se na noge dok su ga odvlačili uza stepenice. Čim se tako popeše, odozgo dojuri još nekoliko ljudi, uguraše več pridignutog Stojana u ćeliju, vezaše njegov i Matijin lanac za visoku kuku u zidu i zamandališe vrata. Odoše.

Onaj čistač, što je nekoliko trenutaka ukočeno gledao sve što se dešavalo, kao da je sada poželio da dovikne stražarima ili možda samom sebi:

- Kada bih se ja pit′o, taj čo′ek što ga vežete, nije ništa kriv! Ali čemu moje mišljenje, kad nema nikakvog značaja, kad se ionako ne pitam ni za šta.

Zatim, nastavi jetko, ali mnogo tiše, da ne bi niko odozgo čuo:

- Pita se Ragib. U njega je velika glava, pa vjerovatno je iz nje i mnogo pametan. U njega je velika i guzica, pa njemu treba sve veliko. Mnogo svega, pa mnogo i hrane. Vjerovatno mu je, još iz djetinjstva, uvijek mnogo trebalo. I valjda je uvijek mnogo i dobijao, dok je i sad takav. Vazdan mu je malo. Zato se i otima da se pita, da bi dobio sve što mu treba. I uvijek dobije, jer on je vlast.. On ima svoju sadaku da sve dobije, kad samo povremeno bilo koga lupi šakom ilⁱ nalupa, a ja imam svoju sadaku da ništa ne dobijem, iako po cio dan već godinama radim ljudski i pošteno.

Zatim se okrenu svome poslu i snažno zamahujući i kovitlajući prašinu, poče da priča, ali ovaj put samo za sebe:

- O, Ragibe, Ragibe, umalo ne pogibe. Od sada više nikad neću vikati - čuvajte se Ragiba, već samo - čuvajte se Vlaha!

Kada se već poodavno sve smirilo, Matija progovori:

- Izgleda mi da će nas ovdje iscrpljivati glađu i batinama. Niti nam ko dolazi, niti nas ko šta pita.

- Oni o nama ionako već znaju sve. Nemaju nas šta ni pitati. Svako bi ispitivanje ličilo na ono iz Livna. Sada je samo važno kakav će stav zauzeti prema nama.

Cijelo popodne prođe, niti im je ko dolazio, niti se Ragib pojavljivao. Predveče dođe jedan stražar i ćutke im pruži po komad kukuruze i posudu sa vodom.

Tako prođe cijelo veče, pa i noć. Tek su pred zoru uspjeli za trenutak zaspati, na onom hladnom kamenu.

Ujutro ih pozvaše da izađu i nekud povedoše. U prvom trenutku pomisliše da je to možda na smaknuće ili eventualno na neko ispitivanje. Međutim, odvedoše ih u neko poveće dvorište gdje je stajalo nekoliko ispregnutih zaprega. Kako stigoše, tako jedan od zapovjednika progovori:

- Ova će te dvoja kola istovariti ovdje, a ona druga dvoja natovariti, ovim.

Kako pokaza rukom, tako sve u nekoj žurbi i ode. Pored njih ostadoše trojica stražara, naoružanih puškama u rukama.

Dok su vrijedno radili, pogledajući okolo, vidješe da je dvorište opasano visokim zidom, sa mnogo stražara po njegovom vrhu.

Kada završiše, obrati im se jedan stražar:

- Ručak, vodu i odmor treba zaraditi.

Vratiše ih u njihovu ćeliju i ubrzo donesoše ručak i vodu. Do sutra ujutro ništa se naročito nije desilo, a tada ih otključaše, odvezaše i povedoše u neko drugo dvorište. Tu je već bilo mnoštvo ljudi na konjima, očgledno spremljenih za dalek put. Među njima su stajala i dva konja, bez jahača. Jedan od prisutnih kratko reče

- Popnite se na konje, idete sa nama! Nemojte ni da pomišljate na bijeg! Zaduženi ste samo sa po jednom ponjavom. Ona vam ne smije usput ispasti, jer će vam trebati. Ja sam zadužen za vas i smijete se obraćati samo meni! Zovem se Reuf.

Ubrzo krenuše. Kolona je brojala četrdesetak konjanika sa još nekoliko tovarnih konja. Iz grada udariše južno, a kasnije se pravac nekako usmjeri istočno, pa sve kroz vrleti i između planina.

Predveče Turci počeše međusobno pričati o tome dokle ko putuje. U tom razgovoru neki su spominjali Prizren, neki Skoplje, a neki Stambol. Pritom je jedan između njih u više navrata nekako čudno pogledao u zarobljenike i smješkao se. Dvojicu zarobljenih tek sada obavi nevoljna slutnja, da je upravo to cilj njihovog puta.

Niti se ukazivala prilika za bijeg, niti se naslućivala.

Uveče izbiše na Drinu. Zanoćiše u naselju. Zatvorenike baciše u jednu prostoriju i čvrsto zaključaše.

Nekoliko je dana proticalo jednlično, samo su se mijenjali predjeli i osjećaj sve veće udaljenosti od kuće. Jedino što je ličilo na prihvatljivo, to je količina hrane. Dobijali su hrane gotovo kao i ostali u koloni.

Peti dan putovanja nije ličio ni na jedan prethodni. Zarobljenici su se dobro sjećali usputnih mjesta odmaranja, koji su, u odnosu na sunce, poredani u gotovo ravnoj liniji: Foča, Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Plav, Đakovica, Prizren.

Kada stigoše nadomak Prizrena, udari nevrijeme. Sa svih strana zatvori i sastavi tako. kao da hoće sve potopiti i odnijeti. Kolonu zateče u nekim poljima, bez zaklona. Putnici se nađoše između nekoliko rukavaca razuđene rijeke. Put je vodio gazovima i plićacima koji su se morali broditi. Okolo bijaše tek ponešto kržljavih vrbaka, koji nisu nikakav zaklon i kolona požuri da stigne do obližnje šume. Kako upraviše putem i dalje preko nekoliko rukavaca, istovremeno sastavi pljusak, ali i povodanj. Otvori se nebo i zemlja, sve uzavri. Zamuti se pogled, čak i na nekoliko koraka.

Nasta metež ljudi i konja, koji od straha ne htjedoše u nabujalu mutnu vodu, a binjedžije ih nagoniše što brže. Nekoliko konja posrnu, neki se tovari svališe. U zaglušujućoj buci izdvajalo se samo njištanje prestravljenih životinja.

Stojan vidje kako između njega i Matije padoše dva konjanika, jedan se uspje uhvatiti za drugog konja, a drugog jahača povuče voda, zanese ga podalje u vrbak. Ispade mu i povodac drugog tovarnog konja, kog je vodio.

Stojan se vrati nekoliko koraka nazad i uspje dohvatiti konja, koji je svom silom vukao nazad, da što prije dođe do kopna.

Životinja se smjela kretati samo u tom već poznatom pravcu kojim je već progazila. Vukla je nazad jače od svih Stojanovih napora, dok sve ne izvuče na obalu. Tovar mu je nekao ostao na leđima i sada se sav trese u ritmu njegovih drhtaja i straha. Stojan ga pomilova po vratu i sapima. Jadnoj životinji odmah bijaše lakše.

U svemu tom metežu, Stojanu pade pogled nazad, odakle su i došli. Kroz mutnu neprozirnu kaljugu ništa se više ne vidi. Samo se još naziru prvi grmovi vrba, a od jeke se ništa drugo ne čuje. Između grmova se nije pojavljivao nijedan jahač. Stojan shvati da je sada već posljednji u koloni, da ga Turci ne vide, kao ni on njih... Otvoren mu je put za bijeg. Očajan krik ote se nezaustavljivo, onako sam od sebe:

- Matija! ... Matijaaaa!

Ništa... Samo jeka kroz neprozirno sivilo. Očajni zov zamuče u kaljuzi po kojoj bjesomučno bije i šiba prolom oblaka. Možda se povik nije čuo ni do prvih vrba.

I dok se konj lagano smirivao, Stojan zovnu još nekoliko puta. Opet ništa. U opštem košmaru navriješe nove misli. Pitanje je da li će se ukazati bolja mogućnost za bijeg. Sada ga ne bi ni pronašli, ni stigli, ali u njihovom bijesu Matija bi nastradao. Još jednom pogleda naprijed, pa nazad... Kroz bijesni šibajući prolom zaglušujućeg nevremena, ništa se ne čuje do jeka neprekidna, ništa se ne vidi do kaljuga uzavrela...

Stojan samo zategnu povodac i konja usmjeri za kolonom...

Njegov konj bijaše malo slobodniji, ali on opet sjaha, i zagazi bujicu ispred obije životinje. Ovo je bio jedini način da ih privoli da se ponovo uputekroz nabujalu vodu. On im bijaše vodilja i sigurnost, jer gdje on stane svojom nogom i konji će svojom.

Vodio ih je kroz mutno tekuće oranje, gazeći negdje do koljena, negdje do pojasa, a ponegdje tek na mahove dotičući dno, dok jednom pravac između dva vrbaka ne izroni na kopno. Kako je pljusak popuštao, nedaleko se ugleda i visoka šuma. U nju su posljednji konjanici upravo sada zalazili. Među njima Stojan spazi i Matiju, kako su ga gusto opkolili, dok dvojica bližih, onako sa konja, među sobom mu čvrsto drže mišice.

Dobro je da je još živ – Stojanu samo sinu pomisao i odmah potače konja da ih sustigne.

Kada pristiže ostali su se već zaustavljali u gustišu ogoljele šume. Svejedno, mokri kao čepovi, ovdje su se ponašali kao da uđoše u zaklon. Kroz golo granje, nevrijeme ih je i dalje jednako šibalo, a oni nekako s olakšanjem odahnuše kao da uđoše u kuću. Tako su senekako osjećali.

Kada priđe ostalima, Stojan pogledom potraži Turčina, koji je vodio odbjeglog konja, i ćutke mu pruži povodac.

Zavlada tajac.

Dok ga je taj čovjek unezvijereno i netrmice gledao, iza njega se začu glas Reufa što je zadužen za zarobljenike:

- Izgleda da i Đaur danas ima malo mozga... Nije dozvolio da mu ga kiša ispere i razrijedi, pa da vodnjikavo pomisli kako bi bilo valjano pobjeći.

Prvo što bismo ovdje učinili, likvidirali bismo ti prijatelja, a onda se utaborili i polovinu ljudi uputili nazad, za tobom, dok te ne nađu. Ne bismo sebi dozvolili više takvih mogućnosti, pa da pobjegneš, iz mjera sigurnosti likvidirali bismo i tebe. Ništa nam ne značiš. U izvještaju bi stajalo: - likvidiran u pokušaju bjekstva.

Od svega toga dijelilo te je samo nekoliko trenutaka. Iz mjera predostrožnosti ne bismo rizikovali i uzimali u obzir ni to što ti je i prijatelj maločas spasio jedan život i jedan tovar sa hranom...

Moja je dužnost da ti to kažem, a da li ćeš ti to shvatiti ozbiljno, ili ne, to je tvoja stvar.

Stojan ništa ne prozbori. Malo se izmače iz gužve i poče raspremati konja. Pogledom je pokušavao susreti Matijin pogled, kom je na licu titrala velika borba, strijepnja, ali i olakšanje.

Utom neko povika:

- Eno izgubljenog konja!

Pogledavši kuda je rukom pokazivao, između mlazeva kiše u polju se jedva nazirao konj, koji je stajao pored nekakve hrpe, valjda svog tovara. Dvojica mlađih odmah skočiše i odoše tamo. Ubrzo se i vratiše pridržavajući razvaljeni tovar na mokroj i izmučenoj životinji.

Nevrijeme postepeno malaksa, pa stade. Kiša prestade, a malo podalje ukaza se i sunce. Ogranu. Dok se sa konja i ljudi na sve strane još okapavala i pušila mokrač, cerikom se razlijegao težak kiseo vonj uparenog znoja.

Svojom podburilom hladnoćom, početak marta je mogao donijeti samo prehlade. Ubrzo se svi rastrčaše da nađu suvlja drva i nalože vatru. Udariše logor. Neki podigoše šator, samo onako na kolčevima, da se zaštite od nove kiše. Počeše cijediti odjeću, sušiti je i presvlačiti, kako je već ko šta u svom prtljagu nosio i imao.

Stojanu i Matiji sada već nisu branili da međusobno ocijede odjeću i da sebi pomognu. Rukovetima staretrave stjeraše vodu s konjskih leđa, i ocijediše košulje.

Dok su ih Turci netremice pratili i stalno držali na oku, Stojan tiho upita Matiju:

- Šta se sve u međuvremeno dešavalo?

- I moj konj je bio uplašen. Valjda životinje osjećaju taj međusobni strah, i po instinktu reaguju podjednako. Boreći se da održim svoga konja, vidjeh da tovarni konj do mene pada, vuče drugog konja, za čije je sedlo vezan, a jahač pada pod njegove noge. Pored mene se sve to ruši i ja hvatam uzdu tovarne životinje, odmičem je od čovjeka koji je već pod njenim nogama. Kako se moj konj za tren primirio, popuštajući njegov povodac, uspio sam uhvatiti povodac drugog konja, čiji je jahač pao, i povući oba konja sa palog čovjeka u vodi. Sve se to desi u jednom trenu, a u sljedećem ih više ne bih obdržao da se odnekud ne stvori Reuf. Kako priđe, tako uhvati za uzdu jednog konja, oslobodi mi jednu ruku i ja njome dohvatih Turčina što ja pao i podigoh ga iz vode.

- I ovaj opet kaže da bi te ubio.

- Da, ja bih već sada bio mrtav, da se nisi pojavio. Samo te je Bog naveo da razmisliš i vratiš se.

Vidio sam kada si se povratio po onog tovarnog konja i za tren primijetio kada te je odvukao na drugu obalu. U tom trenu i gužvi nisam ništa mogao učiniti i stići do tebe. Svašta mi se tada motalo po glavi. Ubrzo primijetiše da te nema i saopštiše mi ono isto što su i tebi već rekli.

- Možda se pojavi nova prilika.

- Možda, nikad se ne zna.

- Mislim da smo ovim dešavanjima pridobili bar zrnce poštovanja. Ovaj put nam ne braniše da međusobno prozborimo i pomognemo jedan drugom. Nije ni to beznačajno.

- Možda je i mnogo, za dva roba.

Danima se nije ukazivala nikakva mogućnost za bijeg.Kolona je povremeno mijenjala dio sastava ljudstva. Jedni su mjestimično ostajali a drugi se priključivali. Broj ljudi je uvijek bio podjednak. Što je put više odmicao, povećavao se broj tovarnih životinja i količina tovara koje su vukli prema krajnjem cilju.

Smjenjivale su se stanice, mjesta, gradovi, predjeli u nedogled, a devetnaestog dana u izmaglici se ukaza i Stambol.

U prvom trenutku nije se mogla sagledati ni veličinani udaljenost. Ličio je posve na prevrnute gargeše...

Iz nepregledne niske magle, meke i bijele kao vuna, mjestimično izviruje i u nebo se propinje bezbroj minareta. Mjestimično se izdvajaju i ističu nepregledne zidine, što sa palisadima, što sa kulama, odajući izgled izuzetno utvrđenog grada.

Sve to natkriljuje pomalo olujni, modruljavo sivi oblak, iz kog uporno sipi sitna gotovo nevidljiva kiša.

Kakav li samo doček pruža za nekolicinu konjanika promrzlih vukući na sebi mokre i otežale ponjave, jedva čekajući neko suvo ćoše, pa makar to bila i hapsana, samica, ćelija, samo da se ovom ubogom putovanju jednom ugleda kraj.

※Istorijski podaci:

Da vidimo kako (u pomenutom svom delu) o ropstvu Jankovića Stojana piše gospodin Marko Jačov: ''Mletačke vlasti su se naročito zainteresovale za sudbinu Stojana Jankovića, za koga je bilo javljeno da se nalazi u Livnu i da je tamošnji beg obećao da će ga pustiti na slobodu. Međutim, on je, bez ikakvog objašnjenja, poslat u Carigrad. To se može objasniti jedino time što se o njegovom vojevanju znalo i na sultanovom dvoru. Biti doveden vezan pred sultana bila je privilegija najznačajnijih junaka koji su imali nesreću da padnu u ropstvo.

Njima je, po pravilu, predlagano da prihvate islam, ili da im se odrubi glava. Izgleda da je narodna pesma, ipak, najbliža istini kad navodi da se Stojan Janković poturčio i na taj način sačuvao glavu. Posle četrnaest meseci provedenih u Carigradu Stojan je, ubivši Halil–bega Durakbegovića, 'sina jednog turskog princa', pobegao i 'bekstvom na slobodu još više se proslavio'

Izvor: Publikacija autora Nenada M. Jovanovića pod naslovom: “Knez među književnicima i književnik među kneževima” sa osvrtom na književnika Vladana Desnicu i njegove pretke, kao i na istraživački rad Boška Desnice. ※

PODELITE OVAJ TEKST NA: