O namaAutoriPoezijaProzaRecenzijeRazgovoriVestiMedijiKOLUMNA


















Izdvajamo

Aleksa Đukanović
Aleksandar Čotrić
Aleksandar Mijalković
Aleksandra Đorđević
Aleksandra Grozdanić
Aleksandra Nikolić Matić
Aleksandra Veljović Ćeklić
Aleksandra Vujisić
Anastasia H. Larvol
Anđelko Zablaćanski
Biljana Biljanovska
Biljana Stanisavljević
Bogdan Miščević
Bojana Radovanović
Boris Đorem
Boris Mišić
Branka Selaković
Branka Vlajić Ćakić
Branka Vujić
Branka Zeng
Dajana Petrović
Danijel Mirkov
Danijela Jokić
Danijela Milić
Danijela Odabašić
Danijela Trajković
Danilo Marić
Dejan Grujić
Dejan Krsman Nikolić
Desanka Ristić
Dina Murić
Divna Vuksanović
Đoka Filipović
Đorđo Vasić
Dragan Jovanović Danilov
Dragana Đorđević
Dragana Živić Ilić
Dragica Ivanović
Dragica Janković
Draško Sikimić
Dušica Ivanović
Dušica Mrđenović
Duška Vrhovac
Gojko Božović
Goran Maksimović
Goran Skrobonja
Goran Vračar
Gordana Jež Lazić
Gordana Pešaković
Gordana Petković Laković
Gordana Subotić
Gordana Vlajić
Igor Mijatović
Ilija Šaula
Irina Deretić
Iva Herc
Ivan Zlatković
Jasmina Malešević
Jelena Ćirić
Jelena Knežević
Jelica Crnogorčević
Jovan Šekerović
Jovan Zafirović
Jovana Milovac Grbić
Jovanka Stojčinović - Nikolić
Juljana Mehmeti
Kaja Pančić Milenković
Katarina Branković Gajić
Katarina Sarić
Kosta Kosovac
Lara Dorin
Laura Barna
Ljiljana Klajić
Ljiljana Šarac
Ljubica Žikić
Ljubiša Vojinović
Maja Cvetković Sotirov
Maja Herman Sekulić
Maja Vučković
Marija Šuković
Marija Viktorija Živanović
Mario Badjuk
Marko D. Marković
Marko D. Kosijer
Marko Marinković
Marko S. Marković
Marta Markoska
Matija Bećković
Matija Mirković
Mićo Jelić Grnović
Milan S. Marković
Milan Pantić
Milan Ružić
Mile Ristović
Milena Stanojević
Mileva Lela Aleksić
Milica Jeftimijević Lilić
Milica Milenković
Milica Opačić
Milica Vučković
Milijan Despotović
Miljurko Vukadinović
Milo Lompar
Milutin Srbljak
Miodrag Jakšić
Mira N. Matarić
Mira Rakanović
Mirjana Bulatović
Mirko Demić
Miroslav Aleksić
Mitra Gočanin
Momir Lazić
Nataša Milić
Nataša Sokolov
Nebojša Jevrić
Nebojša Krljar
Neda Gavrić
Negoslava Stanojević
Nenad Radaković
Nenad Šaponja
Nenad Simić-Tajka
Nevena Antić
Nikola Kobac
Nikola Rausavljević
Nikola Trifić
Nikola Vjetrović
Obren Ristić
Oliver Janković
Olivera Stankovska
Petar Milatović
Petra Rapaić
Petra Vujisić
Rade Šupić
Radislav Jović
Radmila Karać
Radovan Vlahović
Ramiz Hadžibegović
Ranko Pavlović
Ratka Bogdan Damnjanović
Ratomir Rale Damjanović
Sanda Ristić Stojanović
Sanja Lukić
Saša Knežević
Sava Guslov Marčeta
Senada Đešević
Simo Jelača
Slađana Milenković
Slavica Catić
Snežana Teodoropulos
Sanja Trninić
Sofija Ječina - Sofya Yechina
Sonja Padrov Tešanović
Sonja Škobić
Srđan Opačić
Stefan Lazarević
Stefan Simić
Strahinja Nebojša Crnić Trandafilović
Sunčica Radulović
Tatjana Pupovac
Tatjana Vrećo
Valentina Berić
Valentina Novković
Vanja Bulić
Velimir Savić
Verica Preda
Verica Tadić
Verica Žugić
Vesna Kapor
Vesna Pešić
Viktor Radun Teon
Vladimir Pištalo
Vladimir Radovanović
Vladimir Tabašević
Vladislav Radujković
Vuk Žikić
Zdravko Malbaša
Željana Radojičić Lukić
Željka Avrić
Željka Bašanović Marković
Željko Perović
Željko Sulaver
Zoran Bognar
Zoran Škiljević
Zoran Šolaja
Zorica Baburski
Zorka Čordašević
Proza


ALAS ARSA

Nenad Simić-Tajka
detalj slike: KRK Art dizajn


Alas Arsa  



Njegov pogled ka meni bio je isto tako upitan, kao jednom prilikom u zatvorenom bazenu SRC Banjica pre 30 godina.


Priča prva


Sumnjajući tad  da sam baš ja odgovoran što mu se torta veče pre našeg susreta baškarila u totalno praznom frižideru, ljubopitljivo mi se približavao Arsa tražeći odgovor u mojim očima. Okrugli ukrašeni kolač otkrila su njegova radoznala deca krajem dana kada su se svi zajedno umorni vratili kući iz posete prijateljima i u glas povikala:“Mamaaaaa, tataaaaaaaaaa, kakva je ovo torta”!?
Par dana pre tog događaja, znajući kakav je on domaćin, meni nije bilo nepijatno da nepozvan uđem u njegov nikad zaključan širom otvoren dom. Pošto u kući nisam zatekao nikoga, ostavim poklon na sigurno i hladno mesto. Ako porazmisli i podseti se malo, setio bi se da mi je nekoliko dana pre našeg susreta na bazenu uporno i pedantno popravljao izdrndali fijat 750. Ako uzme u obzir da je to radio sasvim besplatno, da bi pomogao kolegi i ocu dvoje male dece koji u dvadesetosmoj godini radi na plivalištu kao spasilac i učitelj plivanja preko omladinske zadruge. Ako je vešto povezao slučaj sa činjenicom da mi tašta radi u radionici gradske poslastičarnice, mogao je Aki, kao što i jeste, lako da dođe do rešenja zagonetke, samo za svaki slučaj još jedno da krajičkom svoga oka prokljuvi skriven osmeh u mom šeretskom pogledu.


Priča druga


Iznaneđenje pomešano sa sumnjom u lošu rakiju desilo se par meseci kasnije te još uvek bezbrižne 1988 godine. Sedeći na ogromnom panju u svom dvorištu,  uz neizbežnu jutanju kafu sa pomenutom 'domaćom', iznenada  je čuo pa onda preko ramena i video da mu automobilski točak ide u susret. Ceo celcijati pravi točak koji mu uzgred budi rečeno baš toliko nedostaje kao rezerva za njegovog krnjavog fiću.  Dakle točak se kotrljao solo i uz sve veću buku  nepogrešivo, kao teledirigovan, ulazio je u široko dvorište male uličice blizu Trošarine na Banjici. Zapanjen Arsa na svom omiljenom sedištu  uvrtao se lagano oko svoje ose zbog problema sa ukočenim vratom, čas u jednu čas u drugu stranu ne bi li našao bolji i pogodniji  ugao za oprezan pogled. Odlaže novine, jer ‘oće bolje da osmotri ko to nedeljom sabajle šalje točkove po prostranim dvorištima tek probuđenog Voždovca.  U oblačiću tek podignute smeđe prašine jedva je uspeo da razazna belog fiću, koji se neobično brzo uz zvuk motora koji se muči zavijajući udaljavao idući u *rikverc! Uzviknuo je, mahnuo da zaustavi vozača, svrati na obaveznu jutarnju kafu i čašicu razgovora  ali…uzalud. Ostale kockice  gde je preterao sa dobročinstvom i ko mu uzvraća pažnju tim više negó čudnim gestom će morati ponovo sam da slaže u toku dana po svojoj prilici na istom panju koji mu upravo služi za odmor i rekonstrukciju dnevnih događaja uz kafu i rakijicu.
-E ljudi, ako neko ima… trebao bi mi ceo točak sa felnom. Ne, ne samo polovna guma već kompletan točak.
Bio je precizan Aki dok je par dana pre tog jutra šarao pogledom svojim izbečenim plavim očima protkanim sićušnim crvenkastm kapilarima po družini spasilaca i instruktora plivanja. On s pravom može povremeno da zatraži neku uslugu, jer nema čoveka u njegovoj bližoj i daljoj okolini kome nije pomogao. Arsa je ljudina po stasu i opisu karaktera od rođenja, to je dobro poznato svima koji ga znaju. Njegovi časovi plivanja su demonstacija modernog baleta u vodi, a završne svečanosti sa dodelom diploma tek obučenim plivačima, pozorište na vodi za ponosnu  rodbinu i prijatelje novopečenih plivača. Njegovih skoro dva metra i preko 100 kilograma ne bi delovali tako impresivno da nije očiju kao upaljene plavičaste kontrolne sijaličice  na video uređaju i bujne 'Karl Marks' frizure sa viškom kose, otprilike za tri prosečne glave. Spori hod i nečujno kratki koraci nisu nagoveštavali kasnije probleme sa kukovima, koliko se u svakom trenutku iščekivalo da gazda zastane i kaže nešto ubedljivo i značajno što u krajnjoj liniji nije loše ni zapisati. Da prelomi nesalomivo, citirajući nekog istorijskog velikana, mada nijednu celu knjigu, kako priznaje u životu nije pročitao! Kažem gazda, jer je Arsa ’90-ih napustio bazenske poslove i malo po malo vrednim i posvećenim angažovanjem postao vlasnik nekoliko ribarnica na glasu. Spojivši svoj hobi sa biznisom, vešto je napravio industriju i svoju imperiju za sve miševe  koji bi da gricnu komadić sveže ribe, ali i mace željne da se okrepe ukusnom čorbom. Boemski poznato mesto za Beograđane bio je neprevaziđeni Akijev riblji restoran. Pravila su se i pakovanja hrane za kućne ljubimce, tek da se domaćinsko poslovanje zaokruži i da se zatvori lanac ishrane. Sada su svi  njegovi frižideri bili puni, a love je bilo do krova.


Priča predzadnja


Poslednji put sam ga video veče pre mog odlaska iz zemlje i nedelju dana pred kraj NATO agresije na Srbiju juna 1999. godine. Komšija Saša i ja smo dopunili rezervoar starog 'keca' samo do pola jer od pola je imao nekakvu rupu pa ne bi bilo svrsishodno a bilo bi opasno da ispuštamo benzin usput i tako bezbrižno u sred uzbune od neposredne vazdušne opasnosti došli na dogovoren sastanak sa gazdom. Arsa je istresao sve zgužvane pare i parice iz svojih džepova na sto ispred nas. Kao što mi  je i obećao, to jutro dok smo zajedno obilazili kvantašku pijacu, ono što zaradi taj dan, to sparno veče 66-og dana pod bombama daće meni da mi se nađe za put u Ameriku. Pre toga je razgrnuo poluprazne vinske čaše sa stola i na čistinu bacio gomilu raznobojnih novčanica. Hrpu je pročistio od nekoliko nepotrebnih dinarskih apoena, pa ih je onda sa obe šake, kao kakavim mini bagerom, pažljivo odgurao ka meni. Taman za avionsku kartu preko okeana i coca colu na aerodrumu.“To je tvoje i ne vraćaj se “ izvinio se što žuri i otišao gostima ostavljajući mene i komšiju zaslepljene njegovim ultraljubiastim prodornim pogledom i velikodušnim gestom.


Petnaest godina kasnije.


Nije znao da sam ja osoba koja želi da ga vidi dok se približavao starim čamcem ka marini, ali mu nije trebalo puno vremena. Jedan moj neoprezan osmeh lako je razotkrio ko se nalazi skriven ispod tamnih naočara, platnene Američke kape i zadignute kragne. Samo je napravio pokret kao da valja točak i bi mi jasno da ne moram više da se krijem i glumim neznanca. Seo je za sto pored svog brata Mike, mog bivšeg  kolege spasioca, koji me je i doveo na ribarsko druženje sasvim inkognito. Znatiželjno ga gledam. Sa onako belom kosom i bradom Arsa bi bez problema mogao da dobije ulogu Deda Mraza u nekom dečjem filmu ponajviše zbog očiju koje otapaju sneg i led. Dok i on nasmejan pilji u mene, deluje prilično zdravo obasjan proletnim suncem.
-Nikad mi nije bilo lepše negó sad, odgovara drugar na moje brižno, kako si, Arso?
Čovek koji je nekad plaćao porez milion nemačkih maraka, razložno objašnjava istinitost svoje tvrdnje i čari  života u skromnoj kućici na Dunavu kod Ritopeka. U životu  nisam video više raznobojnog i negovanog cveća oko nečije kuće kao tad kod njega. Lepota i draži mirnog življenja, ribarenja u kućici na reci u zamenu za urbanu sredinu, šticovan kurs, tranziciju, transformaciju sistema vrednosti, moralnih normi i čega svega još. Namicanje kraja sa krajem vidi kao zanimljivo rešavanje ukrštenih reči sa temom preživljavanje.
- Ako ne znaš odgovor na uspravno pitanje opstanak, pogledaj vodoravno, smeje se svojoj filozofskoj dosetki dok očima miluje talasiće reke.
Ritualno bez žurbe sa uživanjem puni cigarete duvanom nekakvom ručnom spravicom i nazdravlja nam domaćom rakijom.
-Žena koja mi je vodila knjige falsifikovala je moj potpis, zloupotrebila poverenje, podigla kredite bez mog znanja, zadužila me  do neba i nestala. Sve sam izgubio preko noći! Čujem da je sad na psihijatriji u Lazi, pravi Arsa pauzu dok lagano ispušta plavičasti dim ka Dunavu. Pogodan trenutak i za nas troje da popunimo novonastalu tišinu i da se dovatimo čaša. Diskretnim kuckanjem i neizbežnim gledanjem u oči overavamo iskrenost jedan prema drugome i popravimo neprijatan trenutak višemilionske bolne prevare.
-Sad mi je najlepše sa mojom Bakom. ponavlja četvrti put nasmejani Aki, odavno zreo za jedno dobro šišanje. Objašnjava kako ga je brižno negovala žena, koja sa njim sada živi u trenucima dok mu je otkazivalo zapušteno zdravlje.
U grad ide samo kad mora na pregled kod lekara, a društvo mu pored okolnih prolazećih ribara i komšija vikendaša, pravi jedna graciozna lepotica po imenu Dobrila. Dobrila je ćudljiva, bela roda koja je upavo doletela pa Arsa na trenutak zaboravlja na nas i sasvim ozbiljan glasno priča sa njom. Žali joj se na Dobrivoja (Dobrilinog ljubavnika) da nije bio dobar pre neki dan, kad mu je pojeo već spremljene mamce iz čamca  a ona ga kao sluša, uvrće kljun i usporeno pravi dugački korak u plićaku. Traži ribu, a Arsa je bodri i navodi na mesto gde je sigurno može naći. Sakriveni u hladu verande punimo već po treći tanjir vruće riblje čorbe, dok se riba peče na vrelom ulju. Ni vino ne miruje.                                              
Onda je Aki zapevao, a mi spremno prihvatismo.
 





                  

PODELITE OVAJ TEKST NA:






2024 © Književna radionica "Kordun"