|
|
|
 | Dr Miodrag D. Ignjatović | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
SAMONIKLE SNOVIDICE Dr Miodrag D. Ignjatović
Samonikle. Iz tajnih hodnika duše. Snovidice. Kao najlepša lirika. Kao najtananija nota osećaja. Sada na jednom mestu, u jednom dahu, u jednom impulsu, u jednom kriku. Kao u pozorištu senki: monolog ima, dabome, i svoj otpev, iako se on ne čuje, što nije ni bitno, jer Ona, kao što živi sa svim i po svakoj transvezali, životni je sabesednik.Za pristup ovoj savremenoj poemi, prvo što je kristalizacijom artističke pevljivosti, izbegnut narativ danas preovlađujućeg „mainstream“ načina mišljenja, tek drugo „otkriće“ čak smelo da kažemo „slatka prevara“ u tome je što je jedna, svake pohvale dostojna poetesa, preuzela na sebe, ne male ljubavne jade junoše „maskilena“ izgrcala ih s ubedljivošću zaljubljenog elegičara. Vers ovog kanconijera brušen je majstorskom rukom poetese koja želi, voli, ali tako, da ga istodušni rado iščitaju, a što je još važnije, intimno dožive. Jer, nikada ne bi smeli zaboraviti , ako poštujemo oca poetske estetike, velikog Aristotela – da je katarstičnost u stvari – suosećavanje (empatija). Ako se u „jadima malog Vartera“ ne prepozna mnoštvo, sužava se i prostor – zona, upravo te „empatije“.Pohvalna vrlina ovog kanconijera je „skriveno lukavstvo“ autora Marie Victorie: da progovori, izuzetno uspelo – i muškim i ženskim glasom, čak, muškim srcem i dušom! Teorijski je podosta elaborirano tzv. „ Žensko“ pismo, nešto manje, nažalost, oni koji spominju psihološki roman, zaboravljaju da spomenu čuvenu spisateljicu Doroti Ričardson, jedno, zbog uvođenja u naraciju tzv. unutrašnjeg monologa a drugo, zbog globalnog nezadovoljstva što o ženskom „srcu i duši“ manje – više su se raspisivali i „maskileni“ koji, pitanje je da li su i znali i upoznali te „kute“ duše. Maria Victoria je ovu divnu poeziju, biserno pročišćenu duboko, ali i čitljivo označenu u prelepi vers, iznedrila „dvostrukom filozofijom“.Vešta autorka, ukinula je svako prenemaganje i larpurlartizam. Još je Dostojevski „naučio“ buduće psihoanalitičare (Frojda, Junga, Karen Hornaj itd.) da čovek poseduje „nešto, što se ne može zamisliti“ a to je – egzistencija! Vrlina ove „podvale“ što je, eto, jedna žena / poetesa s darom baš te mnogorazglašene empatije zaista iznedrila divnu, rekli bismo poetsko – filozofsku studiju, ulazeći u, zašto ne, duboke slojeve duše, srca i, još tog što je važnije, unutrašnjeg samogovora svog junaka – zaljubljenika. To daje za pravo i ovom prikazivanju da ovaj, samo naizgled neopetraristički kanconijer proglasi za, prvo, poeziju dostojnu najčovečanskije emanacije – ljubav, ali i, mnogokad nažalost, njenog pratioca – patnju. Tim povodom oslušnimo makar poneki stih ove divne poezije, u pesmi - Senke što ostaju: _____________________________ Samo ja sam znala oblak da obučem.Svoju tugu vazda pretočim u delo.Samo ja sam znala vešto da je svučemi od polovine da napravim celo.Nisam više leptir, cvetu da poletim.Godine su, ipak, učinile svoje.Gledam, život ide, nikako da sletim,dok prašina prošlog briše stope moje.Dok stojim na doku i sabiram vreme,istrošene sad su cipele mi stareNeka, i ne žalim, volela sam vatrom...I uvek, do srži, Bogme, za sve pare.Mašem ovom životu, kao starom drugu.Kao na rastanku, setno kad se maše.Ispunjena srećom što sam postojala,što u pesmu pretočih senke što ostaše. ------------------------------------------------ Mnoštvo granja izgranalo se iz „korenske“ ljubavi. Zato je vrlo teško ocrtati i „poluprečnike“ a kamoli „prečnike“ kao kad je geometrija života, život, koji se koncentrično širi po vodi. A život je upravo kao ta životvorna voda. I Njen, kao i Njegov lik su nad njom, prolazećom, ovde odlazećom ustihovani poput sjajno – tamnih, nebeski plavih i beličasto ispražnjenih staklenih komadića. San i ljubav u tragovima. Tako Ona, naša poetesa Maria Victoria „vidi“ Njega, koji pesmom i voli i pesmom prkosi svojoj boli. Zašto ne bi to bila i poruka i zavet i Njemu i Njoj – tako ova poetesa kao „vastelinka“ u hramu božice Veste u kojoj se večno održava sveta vatra ljubavi. Već rekosmo, i to ne bez razloga, da ova uslovno ljubavna elegija nije samo to: kontraprodukt ove rapsodije je oslonjen na refleksiju. Tamo je, naravno, ljubav, bolje reći, traganje za tom svetom bogodoličnom reči. Ispovedenost je i dar i kazna. U pesmi: Lice ljubavi. __________________________________ Koliko ljubav ima lica,koliko koraka da me prati,koliko stopala, tajni, ulica –kao bumerang život vrati... Kapija vremena škripe ko eho.To vetar Suncu mrsi kose.Koliko lica ima ljubav?Tvoje mi oči daljine nose. U ogledalu vidim prazno...Tvoj lik je mutna, razlivena skica.Mislila sam... ljubav je uvek ljubav.A sada znam... Ima hiljadu lica.... ____________________________________ Retko duboka emocija islikava iz sjajnog uetničkog dela „Našao bih te...“Čujte elegiju ljubljvi u stihovanju... _____________________________________ Našao bih te... Bez adrese i imenika...Prijatelja i poznanika...Našao bih te.Bez najave i dogovora,samo sa požudom duž kolodvora...Našao bih te. Bez spona i ljubavi među narodima.Sa ratnim liderima i naivnim stadima...Našao bih te.Sa dve vere i dva drugačija krsta,kad ljubav ledi podela pusta...Našao bih te.Ne znam kako i ne znam gde.Na putevima i cestama gde smisao strada...Na osunčanim kolovozima,od Zagreba do Beograda...Našao bih te... ............................ Umoran, srećan, bolestan i zao...Za tebe, noktima njive bih preorao...I sve što imam na dlanu dao...Ne marim što bih prosjak postao...Našao bih te. ............................... Stajah nema, skamenjena, snena.Stajah ko hrid, razbijena stena.Pomislih, to su samo muške reči,već sutra, neko drugi biće mu preči.I rekoh...Već me našao jesi...Al' nemaš ti, dragi, dovoljno za otkup...Veliki moji su gresi...Zato ne spajaj puteve u jednoi sedi tu, gde si...Al' avaj...Ljubav, kao posebno pulsirajuće tkivo,razbi sve mrtvo i živo...kad ne znaš ko sam i ne znam gde si...krila svoja za mene ponesi...i nek svet stane... I nek se desi... ..................................... Maria Victoria oduhovljuje erotsko pismo. Duh i emocije su zalog za prave ljubavi, zato se njen junak ispoveda u pesmi Dodirnuo sam te. _______________________________ Dodirnuo sam te, neznana moja...Prsti po tvojoj koži putuju...Dok čuvstva moja čuvstvom čuvstvuju... .......................................... Dodirnuo sam te. Ništa mi nisi rekla.Samo si vrela niz moje potoke potekla... .......................................... Za kraj, izdvojiću jednu posebnu pesmu, u kojoj je ljubav prikazana tako životno, jako, ubedljivo, da samo zbog ove pesme vredi imati ovu knjigu – Lolo moja... Lolu je Maria Victoria pisala u muškom rodu i napravila pravo remek delo: Lolo moja Bićeš daleka, lolo moja.Koža će boleti zbog igre tvoje.Odbegla, sama i kad si s drugim...Tražićeš nežnost ruke moje. Bićeš sputana mislima svojim.Tajne ćeš nositi ispod miške.A ja ću u svakoj tražiti tebe.Titraj tvog oka ispod šiške. Proći će godine, lolo moja.Svaka će ostaviti na nama trag.Al' nije isto, lolo moja,da li me voliš, il sam ti drag. Dok cepaš lolo sve naše slikei brišeš trag od osećanjagledam ti dušu, lolo moja,kako nestaje u predskazanja... Jer ja sam video, lolo moja,da tvoji svetovi nisu i moji...Jer ja sam znao, lolo moja,kojim se bojama sreća boji. Već si daleka, lolo krhka.Gledam...Ali, ne vidim moju, tebe...Požuri lolo, lolano moja.Možda negde i nađeš sebe... Maria Victoria uzvratila je, i u ime Doroti Ričardson, julije Hristove, naše dr Nade Popović Perišić i onih zagovornika „ženskog pisma“ množini muških „tumača žena“ i njene erotičnosti, ali i duševnosti. Uspešno, bogme. Takoreći, klasičnim versom, čak i pažnjom na zvuk i ritam, jer po Hajneu „ loši pesnici nikada ne nauče muziku stiha“ – Maria Victoria je ispevala lep stihir, svakako biće rado, čak lako i mamljivo čitljiv, ali – pažnja! Ove stihove valja i dobro promišljati, jer su dublji i s podtekstom ljubavnih ispovesti, šta – više – ponekad dostižu snagu i s podtekstom u naraciji, imaju i tu već „složenu jednostavnost“! I još nešto: ovo nije monodrama – ovo je životni, egzistencijalni trakt, bar u troglasju (po Ibzenu). Maria Victoria je vrhunski stihovala i u muškom i u ženskom rodu i pokazala koliko je virtuozni pesnik, bez premca, ali i filozof, jer je njena poezija, filozofski monolog.
|