|
|
|
 | Ilija Šaula | |
| |
detalj slike: KRK Art dizajn
Akademijo, primi me
Nisam futurista, ne razumijem se u to. Kad sam bio klinac, čitao sam neke sasvim neobične novine, zvale su se Sirius. Malo što sam razumio šta u njima piše, a onda sam shvatio da zbog nerazumijevanja treba da se posvetim učenju i tako je započela moja era izučavanja i naukovanja, mahom samoobrazovanja. Školu nisam zanemario, ali prosto, nije mi se sviđala. Posljednje dvije godine srednjeg obrazovanja nisam čak imao ni knjige za programsku nastavu, trudio sam se da usmeno sve to savladam sa pribelješkama u jednoj bilježnici koja mi je bila za sve predmete. Rad na samoobrazovanju postao je vrlo zanimljiv. Pored Siriusa, počeo sam da čitam literaturu. Smatrao sam, što poznatije ime, to kvalitetnije djelo! Nisam se prevario, uistinu je tako. Naravno, ako izuzmemo sistemske autore, jer od Vladimira Dedijera nisam imao šta naučiti, vrednija je bila jedna pripovijetka Edgar Alan Poa, nego Dedijerov kompletan književni rad. Nisam se mnogo zanosio ni Rusima. Dostojevskog sam čitao samo do pola, a poslije sam razmišljao. Tolstoja ne volim, kao da je pisao iz inata, ali Čehov me znao natjerati da budem dobar đak, uvodio me u jedan novi svijet. Mašta mi se izuzetno razvijala i počeo sam osjećati kako u čovjeku postoji čitav kosmos. Moje viđenje je imalo granice koje nisam umio prelaziti, mislio sam da je svijet preko tih granica za mene nedodirljiv. Progutao sam Getea, Hesea i Cvajga, a šta me je uzdiglo u nebo poslije njih, nemam pojma. Ne vjerujem u orgonit, smatram da postoji isto kao i Bog, osjećam! Neki od mojih drugova se zavojničili, a neki išli u visoke škole da bi odložili zavojničavanje. Ništa nisu postigli u životu osim klasike: čir na želucu, eventualno brak, djecu, tu i tamo, a od standarda finiju cigaru, kratki espreso, auto, posljednje što su smatrali da im roditelji treba da pruže, „Sportske novosti“ pod miškom i dva-tri puta godišnje do Trsta. Babe mi i đeda, mislili su da će takav život potrajati za njihovog vijeka i vijeka njihovih potomaka. Kao da im se nikakva prošlost precima nije dogodila. Kako onda da takav čovjek razmišlja o budućnosti. Šta je za njega futurizam? Ne lažimo se, nisam se ja u svemu tome nešto mnogo bolje ili nešto posebno snalazio, bio sam dio te sive mase. Međutim, kod mene je u to vrijeme Niče već uveliko gradio natčovjeka. Potpomognut starogrčkim misliocima, mislio sam da neću morati ni misliti, već da će se taj proces odvijati sam od sebe. Možda bi tako i bilo da se tu nije upleo Borhes, koji se jedne noći toliko naljutio na mene da mi je rekao: ,,Ako ne vjeruješ meni, eto ti Markesa, pa se s njim raspravljaj!“ Mislio sam, šta imam da se raspravljam, Markes i ja se odlično razumijemo, znamo da ćemo umrijeti, samo ne znamo tačan datum i vrijeme. U toj eri samoobrazovanja počeo sam da koristim velike odmore na kojima sam se svesrdno provodio i često opijao. Stale knjige u meni i povjerovah da sam se zasitio. Neki mi govorahu, idi u školu, treba da završiš fakultet, upiši arhitekturu, možda informatiku. Ne, ne, tebi bi bilo najbolje da završiš pomorsku akademiju i da putuješ po svijetu. Ljudi, šta vam je, kakva škola, ja imam četvrt vijeka na grbači, alkohol u venama i miris baruta u nozdrvama! Jedne noći se otkinuo veliki ogranak sa nekog stabla koje je tu bilo vijekovima i baš te noći sam se našao pod njim. Stropoštao se taj ogranak i umalo me ne ubi. Okrenuo sam se kao da se nije ništa ni dogodilo i nastavio teturavim korakom, ali odjednom – šamarčina! Vreo šamar preko cijele pjevalice, sve se oko mene zaljulja osim neba. Sjećam se da mi je Fukoovo klatno bilo u džepu, a Umberto Eko išao sa mnom, a kad više nije mogao izdržati moju ravnodušnost i nebrigu za samog sebe, ošamario me je kao budalu. Požalio sam se prvo Kišu, međutim, on nije nimalo mario za mene. A onda, jednog jutra prije samog buđenja dana, bio sam budan. Naravno, najprije pogledam prema prozoru na balkonskim vratima, kad tamo, pored smaknute zavjese, stoji čovjek i gleda napolje. Prosijed, sa odnjegovanim brčićima, u bordo džemperu i s lulom u ruci, neka facerska elegancija. Ko je ovaj, pomislih. Nisam se uplašio, mislio sam da je neko, jer uvijek se tu kod mene neko nalazio, i znan i neznan. Odjednom, čujem, pita me koliko je 7800 x 4, a ja mu kažem 28 i 8 x 4 je 32, znači 31200. Kaže „Dobar si“, zatim otvori vrata i skoči sa balkona u maglu. Nisam ni ustajao da pogledam šta mu se dogodilo. Poslije u Hazarskom rečniku pronađem potpuno identično pitanje sa istim odgovorom. Te godine je počeo rat, a Pavić me je učio kako se pjeva bluz i šta je zelena transverzala za rusku ekonomiju. Učionica u mojoj nebeskoj sobi bila je prazna, nisam susreo nijednog predavača, pa sam se pitao: kad nema studenata, šta da rade predavači? Gubilo se vrijeme. Vidim, gube se i glave. Hajde da sačuvam bar nešto. Ugledah knjigu, zgrabih je kao sazrelu krušku i sa njom u njedra. Nisam zagledao koja je sve dok mi nije počeo duvati u leđa. Neko mudriji ko bude čitao ovaj tekst vjerovatno će i sam pretpostaviti da se radilo o Anatolu Fransu, zbog mog ideološkog angažovanja, pored Zločina Silvestera Bonara. Ti knjižari nas često izlude, tako da se nismo dugo družili. Plašio sam se da sam u zabludi, gotovo smatrajući da učenje nije dobro i da bi čovjek od toga mogao poludjeti. Onda sam se pitao za prirodu. Nije mi se više toliko sviđala priroda koju sam poznavao. Želio sam da se sretnem sa onim što je skriveno od čovjekovog oka, sa nečim što ima izvjesni uticaj na nas, a mi ga ne doživljavamo. Rože Kajoa dođe kao pas lutalica, umili se i koliko god bio gladan, ili nečega željan, ipak te počasti toplim pogledom, pruži šapu u znak pozdrava i malo se poigra. Njegovo Kamenje za mene je pravi kamenolom u kojem se ne smije nijedan kamen polomiti. Taj čovjek me je uvjerio da je čovjek okamenjen isto koliko i planeta na kojoj živi. Šta sam, u stvari, želio reći? Da sam nobelovac, siguran sam da me ne bi htjeli zaposliti ni na jednom univerzitetu, jer nemam nikoga i nisam ničiji, a ne umijem da se namjestim. Pa zašto bih onda i dobijao Nobelovu nagradu? Bolje je učiti nego ponašati se kao maturant u maju!
|
