detalj slike: KRK Art dizajn

RAZGOVOR S POVODOM

Ljubica Žikić dobitnica književne nagrade „PAKRAČKI DEKRET“

 

Otkriti istinu u jednoj maglovitoj realnosti,

predstavlja kreativni domet svakog umetnika. - Ljubica Žikić

Zavičajni časopis za književnost i kulturu krajiških Srba Zapadne Slavonije“Pakrački dekret“, sa sedištem u Rumi, osnovan je 2016. godine na inicijativu književnika Stojana Prodanovića, glavnog urednika i izdavača, sa ciljem da okupi ljude od pera i znanja poreklom iz Zapadne Slavonije i cele Krajine, koji su se, posle pogroma 1995.našli u Srbiji i u rasijanju, širom svijeta.2020. godine ustanovljena je Književna nagrada PAKRAČKI DEKRET koja se dodjeljuje  uglednim autorima koji su u objavljenom  djelu tekuće godine, snagom umjetničke riječi ,pokazali pripadanje zavičaju, istoriji i tradiciji, razumjevanje i saosjećajnost sa koliktivitetom iz koga su potekli i kome pripadaju. Među  ovogodišnjim dobitnicima  književne nagrade  PAKRAČKI DEKRET je iknjiževnica Ljubica Žikić za zbirku pjesama Odaje od mahovine (2021).

Ljubica Žikić je rođena u Blatuši, Vrginmost, Hrvatska, 1949. godine. Osnovnu školu završila je u Vrginmostu, gimnaziju u Topuskom. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je studije grupe Jugoslovenski jezici i književnost i studije Filozofije.Prosvetno-pedagoški rad započela je 1972. godine u Gimnaziji u Pazinu. Od 1981. godine živi i radi u Kragujevcu. Radila je kao profesor srpskog jezika i književnosti i profesor filozofije u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji. Dobitnik je više nagrada i priznanja za pedagoški rad.Objavila je: iz područja onomastike knjigu- rečnik Cvetkik ženskih imena, 1998. godine; pripovjetke za djecu Priče od kojih se raste, 2014. godine; knjigu pjesama Ljubav svetove spaja, 2017; Objavljuje putopisnu prozu, za koju je nagrađivana.Objavila je više radova iz područja lingvistike, književnosti i istorije.Za humaitarni rad u Kolu srpskih sestara, čija je predsjednica bila 2010-2016. godine, dobila je Đurđevdansku nagradu grada Kragujevca.Član je Udruženja pisaca Kragujevca.

Književnica iz Kragujevca, rodom sa Korduna, jedna je od mnogih koja ima dva zavičaja.  Za onaj, izgubljeni, vežu je neraskidive niti sjećanja i tugovanja. Iz tog izvorišta potekli su stihovi njene poezije, objavljene u zbirkama Ljubav svetove spaja i Odaje od mahovine.

Književna radionica Kordun, Neda Gavrić, Vest Čester, Banja luka, Kragujevac - 03.02. 2023.

Prije svega, književna radionica Kordun Vam čestita na nedavno uručenoj nagradi Pakrački dekret. Kakvi su Vaši utisci sa večeri dodjele nagrada?

Zahvaljujem uredniku književne radionice KORDUN, gospodinu Iliji Šauli koji prati rad svojih saradnika i koji mi je među prvima čestitao dodjeljenu nagradu za zbirku pjesama koja je izašla u izdanju njegove izdavačke kuće Književni ESNAF. Zahvaljujem  svim prijateljima koji su mi uputili čestitke, a sa kojima se družim upravo na portalu KR KORDUN. Svečano uručivanjenagrada obavljenoje usali Udruženja književnika Srbije,  u Beogradu, gdje nas je u ime domaćina pozdravio književnik Vidak Maslovarić, a u ime organizatora osnivač i glavni urednik časopisa Pakrački dekret, književnik Stojan Prodanović i predsjednik Udruženja književnika Krajine, pjesnik, prof. Marko Kovačević. Nagrađeni su: Nikola Korica (poshumno) i pjesnici: Milena Severović, Mirko Žigić, Ljubica Žikić, Milenko Vasiljević, Mile Božić, Milena Bogatić Žarković. Uručivanje nagrada proteklo je u svečanoj atmosferi i pred publikom koja nas je nagradila toplim aplauzom i prijatnim razgovorom i druženjem poslije oficijelnog dijela.

 Šta Vama znači dodjeljena nagrada?

Tokom svog profeesionalnog rada na mjestu profesora maternjeg jezika i književnosti u Prvoj kragujevačkoj gimnaziji u Kragujevcu, dobijala sam više nagrada i priznanja i uvijek mi je bilo drago da je primjećeno i vrjednovano to što sam uradila. Nagrada čovjeku daje podsticaj i za to ih treba uzdizati kao vrijednost, a ne omalovažavati.  Njen podsticaj je uvijek pozitivan i kreativan.Nagradu uglednog zavičajnog časopisa za književnost i kulturu krajiških Srba Zapadne Slavonije, doživljavam kao veliku čast i radovanje, jer sam prepoznata kao čovjek, umjetnik koji je ispjevanim stihom pokazao da je emotivno i stvaralački neraskidivo vezan za rodnu grudu, onaj pedalj zemlje na kome smo rođeni, kršteni, na kojoj smo stajali dok smo se vjenčavali, decu rađali, pretke sahranjivali.  Zavičaj nije samo djedovina, već nebo i zvijezde, zrak, rijeke i livade, što se ne može ponijeti niti zaboraviti.  Mi Krajišnici, svoj život dijelimo na vrijeme kada smo živjeli u zavičaju, kada smo iz njega protjerani, i vrijeme traženja i pronalaženja novog zavičaja. O tome pjesmujem u mojim pjesmama i nikako i do kraja da iskažem svoju tugu, bol i razočarenje što ovaj svijet nije čovjekov miran i sretan dom već nesigurno mjesto u kome čovjek preko mjere i pravde strada

Predstavljajući se, Vi ste pročitali pjesmu Ani Petrovoj iz nagrađene zbirke Odaje od mahovine. Pjesmu ste posvetili svojoj baki Ani i svim ženama čiji su muževi umoreni u glinskoj crkvi Presvete Bogorodice 1941.

Možda je ta pjesma dobrim dijelom doprinjela ovoj nagradi. Ali, prije govorenja stihova morala sam da kažem što mi se učinilo bitnim u tome trenutku i pred ovom publikom. Svako književno djelo ima intenciju da osvjesti čitaoca ilislušaoca za još neosvešćene sadržaje jedne određene stvarnosti. Po nobelovcu Peteru Handkeu, novo osvješćavanje uzdrmava sve konačne slike svijeta. Dakle, treba izgrađivati širinu duha na jednoj već gotovoj slici stvarnosti. Otkriti istinu u jednoj maglovitoj realnosti, predstavlja kreativni domet svakog umetnika. Jer, uvijek je nešto zatajeno, skriveno, zakopano. U jednom  broju pjesama moje zbirke Odaje od mahovine zagledana sam u jednu istorijsku realnost koja mi se u pjesničkoj viziji razotkrila dublje i šire od svih prethodnih zagledanja i pronicanja. Stihujući u pjesničkom providu realnost, mislim da sam doprinijela na svojstven način razobličavanju jednog grozomornog oblika zločina nad  kolektivitetom krajiših Srba,  izvršenog 1941. godine od ustaške armade, braće po Hristu, do događaja u savremenoj realnosti, u kome se istorijski trenutak ponovio u novom obliku.Pjesma Ani Petrovoj izaziva nemir i uznemirenost čitalaca i slušalaca. Ne mogu da im pomognem i skinem odgovornost sa sebe. Birala sam poetske alatke da izazivam što manje estetski doživljaj u odnosu na saznajni, da ne bih ublažila zločin i učinila ga razumnim, već da predočim istinu o njemu.

Južnoafrički nobelovac Dž. M.Kuci iznosi stav da je umjetnost jedina forma duha gdje je moguće saopštiti istinu, pa i istinu o zlu. Drugo pitanje je da li je moralno pisati o zlu i da li treba velike zločine pretvarati u umjetnička djela? Istorija književnosti pokazuje  hronologiju zločina u književnim djelima. Navešću samo neka: Ilijada, Antigona, Božanstvena komedija, Hamlet, Majstor i Margarita, Iščekujući varvare, Vreme smrti.Na Drini ćuprija, Stojanka majka Knežopoljka. Sve su toputokazi razotkrivanja zločina i  veličine i snage čovjeka, božijeg pravednika, koji je smrću savladao i za sobom povukao zločinca. Moja poematična pesma ANI PETROVOJ  konkretizuje događaj pokrštavanja pravoslavaca u katolike, oduzimanje vjerskog i duhovnog bića Srba u NDH, nebranjenih i ničim zaštićenih u košmarnim prilikama ustaškog protjerivanja, pokrštavanja i ubijanja  na najbrutalniji način. Te nevine smrti imaju dalekosežne uticaje na živote svojih potomaka i ja kao potomak tih stradalnika i ovih skoro protjeranih Srba sa svojih ognjišta, pišem pronalazeći neiscrpnu građu u sebi koju pretvaram u umjetničku stvarnost.

Već davne 1998, objavili ste knjigu iz posebne grane lingvistike, onomastike. Naime, u pitanju je knjiga rječnik Cvetkik ženskih imena. Koliko je veremena bilo potrebno da bi nastala ovako kompleksna knjiga?

Вишња Жикић са мамом Љубицом

Cvetnik sam pisala nekoliko godina. Pamtim taj period kao kreativan i uspješan. Bilo je vrlo imteresantno traganje za ženskim imenima koja su izvedena iz fitonima, naziva bilja, cvijeća i drveća. Da je takva knjiga potrebna, vidjela sam po tome što ljudi nisu uopšte promišljali o značenju svoga imena, tako da djevojka Biljana nije znala da zaključi šta znači njeno ime. Brzo se ukazalo da je naš ženski ( a i muši) imenoslov ukrašen lijepim, blagozvučnim i smislenim imenima u kojima se vidi da su roditelji svom djetetu namjenili zdravlje ( Bosiljka,Drenka, Smiljana, Dunja), ljepotu (Biljana, Ljiljana, Višnja, Ružica, Ljubica, Jelka, Borika..) dugovječnost (Nevena, Dubravka), itd. Zašto je naš imenoslov sačuvao narodna imena u odnosu na hrišćanska imena, odgovor se nalazi u našoj religiji u kojoj značajno mjesto ima kult bilja, u našoj narodnoj pjesmi i muzici, o čemu ovdje govorim. Knjiga je vrlo dobro primljena i odigrala je ulogu u pokretanju promišljanja o imenovanju uopšte. Bilo bi dobro da se uradi novo izdanje ove knjige koja je na Sajmu knjiga 1998. nagrađena kao najljepše uređena knjiga.

Napisali ste zbirku pripovjedaka za djecu, kao i putopisnu prozu. U svemu ponaosob, bili ste kako zapaženi tako i uspješni i nagrađivani. Na čemu trenutno radite? Šta je ono što je u rukopisu ili je već spremno za publikaciju?

Prisjećam se lijepih putovanja i susreta sa lijepim predjelima. To ponovno proživljavanje viđenog i doživljenog za mene je vrlo inspirativno. Dakle, knjiga putopisa je u pripremi.

Aktivno ste posvećeni svom stvaralaštvu u „trećem dobu“ i ostvarujte sjajne rezultate. Takođe ste među omiljenim književnicima za djecu i odrasle. Prefinjenost Vašeg izraza i filozofska misao, govore nam da mnogo čitate, s toga se pitanje nameće samo. Zašto Ljubicu Žikić nismo čitali u ranijoj životnoj dobi? Možda će Vaš odgovor „osokoliti“ nekoga čiji talenat zaslužuje da bude  viđen na vrijeme.

Hvala na ovom lijepom i umjesnom pitanju. Ja sam pisala poeziju još u gimnazijskim i studentskim danima. Sve mladenačke i ljubavne nemire pratili su stihovi. Moja sveska puna tih ranih pjesama ostala je u mojoj kući u Vrginmostu, u koju poslije progona nisam mogla ući i ni jednu sitnicu uzeti za uspomenu. A kao profesor književnosti, obraćala sam više pažnje pisanju mojih učenika nego svome. I ne žalim zbog propuštenog. Eto, dočekalo me je „treće doba“ i dalo mogućnost da se iskažem kakva sam sada. I to nije zanemarljivo. Pokazati da starenje nije propadanje i senilnost, već jedna velika mentalna snaga, to je veliki doprinos  razumjevanju svekolikog života. I taj optimizam, sa pokrićem, zlata vrijedi.

 Danas imamo mnogo mladih koji pišu, objavljuju i onih koji razmišljaju zakoračiti u književni svijet. Koja bi bila Vaša poruka njima?

Mladim ljudima slabo pomažu savjeti jer nisu naučili da slušaju! Ali, doći će na to isto. Svoj talenat treba prepoznati, negovati i poštovati. Ima sjajnih mladih pjesnika. Književno stvaranje traži široko obrazovanje i naporan i neprekidan rad. Olovka i papir stalno u džepu. Za razliku od rudara koji kopa po zemlji, pisac kopa i grebe po svojoj duši. A to je priznaćete, mnogo bolnije.

 

Љубица са пријатељима у Удружењу књижевника Србије, Француска 7, Београд

PODELITE OVAJ TEKST NA: